Marušić, Branko, hrvatski i slovenski arheolog (Planina kraj Rakeka, 8. X. 1926 – Golnik kraj Ljubljane, 4. I. 1991). Studij arheologije i povijesti umjetnosti završio 1950. u Ljubljani, gdje je i doktorirao 1976. Od 1948. do 1989. radio u Arheološkome muzeju Istre u Puli, od 1967. do 1979. bio je ravnateljem muzeja. Između 1972. i 1988. predavao je kao vanjski suradnik arheologiju ranoga srednjeg vijeka na Filozofskome fakultetu u Ljubljani, 1988. postao je redovitim profesorom. Proučavao kasnoantičke, ranokršćanske i ranosrednjovjekovne spomenike u Istri. Vodio arheološka istraživanja u Puli, Dvigradu, Betigi kraj Barbarige, Frančinima kraj Pazina, Mejici kraj Buzeta i na Brijunima. Značajniji radovi: Istra u ranom srednjem vijeku (1960), Kasnoantička i bizantinska Pula (1967), Nekropole VII. i VIII. stoljeća u Istri (u časopisu Arheološki vestnik, 1967), Kompleks bazilika sv. Sofije u Dvigradu (u časopisu Histria archaeologica, 1971), Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom (Histria archaeologica, 1974), Starohrvatska nekropola u Žminju (1987).
