Marun, Lujo (svjetovno ime Stjepan), hrvatski arheolog (Skradin, 10. XII. 1857 – Knin, 15. I. 1939). Nakon studija na Franjevačkoj bogosloviji u Šibeniku i Makarskoj postao župni pomoćnik u Drnišu, gdje je pokazao zanimanje za starohrvatske spomenike. Godine 1885. bio je premješten za župnika u Knin pa se počeo intenzivno baviti arheologijom. Za potrebe istraživanja osnovao je Odbor za istraživanje hrvatskih starina u kninskoj okolici, a 1887., na poticaj F. Bulića, i Kninsko starinarsko društvo (poslije Hrvatsko starinarsko društvo). Vodio je arheološka istraživanja u Kninu i okolici (Biskupija, Kapitul, Vrpolje), Uzdolju, Ždrapnju, Sv. Spasu na vrelu Cetine, Ostrovici kraj Bribira, Galovcu kraj Zemunika, Šopotu kraj Benkovca, otkrivajući spomenike i natpise iznimno značajne za starohrvatsku povijest i kulturu, što mu je omogućilo da 1893. osnuje Prvi muzej hrvatskih spomenika u Kninu. Iako je dotada imao stručnu i organizacijsku potporu F. Bulića, njihovi su se putovi razišli; Bulić je osnovao društvo »Bihać« s namjerom da svi starohrvatski spomenici budu u Arheološkome muzeju u Splitu, a Marun je zagovarao ideju o jedinstvenome muzeju starohrvatskih spomenika (ostvarena je 40 godina nakon njegove smrti izgradnjom Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu). Marun je 1895. pokrenuo časopis Starohrvatska prosvjeta. Objavljeni radovi uglavnom se odnose na izvješće o radu Društva i Muzeja, a posebno su značajni njegovi dnevnici i bilješke (Starinarski dnevnici) s mnogim i vrijednim podatcima o arheološkim nalazištima širom Dalmacije; objavila ih je, uz popratne komentare, Maja Petrinec 1998. u Splitu. Iz njih je vidljivo da se Marun zanimao i za prapovijesna i rimska nalazišta i nalaze (Burnum, Aserija, Varvarija).
