struka(e):

logički pozitivizam, filozofijski nauk, razvijen u tzv. Bečkome krugu, koji se temelji na izričitom odbacivanju metafizike, zahtjevu za znanstvenošću filozofije i shvaćanju da bi spoznaja zbiljnosti morala počivati na osjetilnom iskustvu. Budući da sva filozofijska pitanja moraju biti provjerljiva u zbiljnosti, metafizička pitanja i odgovori, kao neprovjerljivi, gube za logički pozitivizam svako filozofijsko značenje. U tom je smislu logički pozitivizam radikaliziranje pozicija D. Humea i I. Kanta, u kojima ne samo da se niječe mogućnost spoznatljivosti stvari po sebi nego i mogućnost metafizike, koja je u pogledu na prostorno-vremensko iskustvo puka sofisterija. Ne postoje ni laž ni istina, već samo konzistentan i u zbilji (iskustveno, empirijski i analitički) provjerljiv opis svijeta, zbog čega u središte pozornosti dolazi odnos jezika (kao opisa zbiljnosti) i zbiljnosti same. U pogledu jezika ne postoje nikakva idealna značenja, već samo ona koja počivaju na izravnom iskustvu i na intersubjektivnome konsenzusu. Budući da se ne može dokazati ni ovisnost ni neovisnost zbiljnosti o iskustvu, odn. istinitost ili neistinitost iskustvene spoznaje, spoznajna se teorija svodi na psihologiju i biologiju moždanih funkcija. Ono što za logički pozitivizam jedino vrijedi »apriorno«, dakle neovisno o iskustvu, jesu logika i matematika, premda su i one analitičke, tj. podliježu empirijskoj analizi svojih pojmova i stajališta. U etičkome pogledu logički pozitivizam zanima gotovo isključivo problem vrijednosti, opet u odnosu na svijet iskustva, tj. ne postoje nikakve nadvremenske vrijednosti, već samo tzv. performativni izričaji, tj. oni izričaji koji se odnose na neku jezičnu radnju koja sugerira zbiljsku radnju, a time i zbiljsku vrijednost (»Obećavam…«, »On se oslobađa«, »Bit ću točan« itd.).

Citiranje:

logički pozitivizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/logicki-pozitivizam>.