Livadić (Wiesner), Branimir, hrvatski književnik i kritičar (Samobor, 30. IX. 1871 – Zagreb, 30. VII. 1949). Osnovnu školu završio u Samoboru, a gimnaziju u Zagrebu. Studij filozofije i germanistike pohađao je u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje je doktorirao 1895. disertacijom Bit lirskoga (Das Wesen des Lyrischen). God. 1896–1904. službovao je kao profesor u Zagrebu, Varaždinu, Senju i Karlovcu. Bio je ravnatelj Državne glumačke škole i Drame u zagrebačkome HNK-u. Uredio je više godišta Savremenika, Hrvatskoga kola i Hrvatske revije. Kao predsjednik hrvatskoga PEN-kluba sudjelovao je na kongresu u Buenos Airesu; dojmove s putovanja izložio je u putopisu Do Buenos Airesa (1937).
Pisao je pjesme, novele, eseje i kazališne kritike. Književnu karijeru započeo je 1892. ciklusom Zimnje pjesme u Viencu, a nastavio kazališnim kritikama u Agramer Tagblattu. Nakon razdoblja mladenačkih lirskih pjesama i pjesničkih pripovijesti (Jeremija, Moji srećni dani) u duhu prosvjetiteljsko-romantičke poetike A. Šenoe i Đ. Arnolda, u doba nastupa hrvatske moderne bio je jedan od glavnih zagovornika slobode i autonomije umjetnosti (Za slobodu stvaranja, 1900). Najviše pozornosti izazvao je njegov pripovjedački opus okupljen u knjigama Novele (1910) i Novele: novi izbor (1932). Kao pripovjedač u prvome je redu usredotočen na intimne svjetove likova, a manje na fabularni razvoj. Njegovi su pripovjedački postupci u rasponu od psihološkog realizma opsežnijih priča do čistoga lirizma u kratkim pripovijestima. Pojedine novele bliže se žanru crtice ili feljtona (Od lani, Gledanje Boga), a nerijetko poseže i za epistolarnom formom (Nečitana pisma, Zapreka). Svojedobno mu je bila prilično zapažena Legenda o Amisu i Amilu (1913), orijentalna parabola o požrtvovnosti i prijateljstvu. Njegovo pripovjedno umijeće cijenili su A. G. Matoš, M. Cihlar Nehajev, I. Kozarčanin i dr. Danas se smatra istaknutim pripadnikom tzv. bečke grupe hrvatskih modernista i značajnim kulturnim djelatnikom prve polovice XX. st.
