leksikografija

ilustracija
LEKSIKOGRAFIJA, A. Calepio, Dictionarium latinum, Reggio nell'Emilia, 1502.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

leksikografija (prema grč. λεξıϰός: koji se odnosi na riječi, odn. λεξıϰόν [βıβλίον]: rječnik + -grafija), sustavno popisivanje, opis i tumačenje rječničkoga blaga (riječi, izraza, imena) jednoga ili više jezika, promatranoga sa stajališta oblika, značenja i kombinacija jezičnih jedinica, prema određenim obično unaprijed utvrđenim ili dogovorenim kriterijima, kao i objavljivanje rezultata takva rada u obliku knjige (rječnik, leksikon, enciklopedija) ili pak u kakvu drugom obliku (primjerice na elektroničkim medijima). Leksikografijom se naziva i ukupnost leksikografskih djela koja se odnose na neki jezik (hrvatska leksikografija, francuska leksikografija). Iako granica među različitim pristupima nije uvijek jasna, načelno valja razlikovati praksu i tehnike izradbe rječnikâ (upravo leksikografskih djela) od lingvističke (dakle u osnovi znanstvene) analize te prakse i tih tehnika, koja nužno zadire u različite lingvističke discipline kao što su leksikologija, tvorba riječi, semantika, etimologija, gramatika itd. Za formuliranje načela bitnih za leksikografsku obradbu (leksikografsko kodiranje) nekog jezika (narječja, jezičnog područja itd.) osobito vrijedne elemente pružaju leksikologija i semantika.

Vrste leksikografskih radova

Iako se ona redovito ne mogu među sobom oštro razgraničiti, leksikografska djela najčešće se razvrstavaju na jezične rječnike ili rječnike jezika (njemački Sprachwörterbuch, francuski dictionnaire de langue) i enciklopedije, odnosno predmetne rječnike ili leksikone (»stvarne rječnike«; njemački Sachwörterbuch, francuski encyclopédie, dictionnaire encyclopédique). U najosnovnijem smislu riječi, rječnik objašnjava riječi, a enciklopedija opisuje pojmove i stvari. Jezični rječnik ili rječnik jezika nastoji kroz naslovne riječi članaka, natuknice ili leme, donijeti što iscrpnije obavijesti o rječničkom blagu (rječniku, leksiku) danoga jezika, o značenjskoj vrijednosti jedinica te o njihovoj sintaktičkoj, morfološkoj, fonetskoj itd. uporabi u diskursu (tekstovima). Rječnik je knjiga koja se bavi izoliranim riječima (ili pak posebnim kategorijama tih riječi) danoga jezika kako bi opisala njihov pravopis, njihov izgovor, njihovu tvorbu i njihovu povijest, ili pak barem neke od tih elemenata; radi lakše klasifikacije riječi se razvrstavaju prema određenomu redoslijedu, najčešće abecednom ili kakvu drugom; u velikim rječnicima izložene obavijesti ilustriraju se književnim primjerima. Jezični rječnik nerijetko nastoji, barem implicitno, odgovoriti na potrebu utvrđivanja leksičke norme danoga jezika. Enciklopedija, odnosno predmetni rječnik (ili leksikon), u načelu ne obrađuje jedinice (natuknice) sa stajališta njihove jezične uporabe (ne donosi jezični opis), nego ih obrađuje sa stajališta njihova izvanjezičnoga strukovnog, tehničkog, kulturnopovijesnog i sličnog sadržaja. Ona obuhvaća vlastita imena, strukovne nazive, pojmove, izraze itd. nastojeći korisniku sustavno izložiti ukupnost ljudskih znanja i spoznaja o danome predmetu ili pojavi u danom razdoblju. Leksikografska djela (enciklopedije, leksikoni, rječnici) mogu težiti sveobuhvatnomu prikazu ukupnosti ljudskih znanja (opće enciklopedije, opći leksikoni) ili se pak ograničiti na neko uže područje (struku, neku posebnu tehniku) pa je tada riječ o strukovnim i tehničkim (pravna, športska, pomorska, medicinska, mitološka, filmska, glazbena, filozofska, poljoprivredna, šumarska, ekonomska, matematička, kemijska, strojarska, brodograđevna, elektrotehnička, građevinska itd.) enciklopedijama, leksikonima, rječnicima. Ako se rječnici (jednojezični i dvojezični) ograničavaju na popis strukovnih izraza, onda su to terminološki rječnici ili, jednostavno, terminologije, ako pak takav popis treba samo fiksirati nazive koji su za određeno područje službeno prihvaćeni, on se zove nomenklatura (kemijska, mineraloška, anatomska, farmaceutska itd.). U enciklopedijskom rječniku, rječnik jezika i enciklopedijski dio dolaze u istom abecednom slijedu (Webster’s New International Dictionary, Dizionario enciclopedico Zanichelli, Hrvatski enciklopedijski rječnik i dr.), ili tvore dva odvojena dijela jednog izdanja (Le Petit Larousse).

Rječnike je također moguće razvrstati na jednojezične (objasnidbene, eksplikativne) te na dvojezične i višejezične. Jednojezični rječnici (kako jezični tako i predmetni) donose, u načelu, tumačenja na istom onom jeziku na kojem su naslovne riječi jezika (natuknice). Osobito u najranijem i rudimentarnom obliku rječnika, glosarijima ili glosarima, riječi jednoga jezika iz danoga konteksta tumačile su se riječima drugoga jezika, ili su pak se zastarjele, rijetke, manje poznate i manje uobičajene riječi tumačile poznatijim i običnijim riječima istoga jezika. Glosarijsko načelo da se jedna riječ tumači drugom riječju u praksi je dovodilo do poistovjećivanja (zanemarivanja razlika) sintakse dvaju jezika, ili pak dviju faza istoga jezika, no s potonjim razvojem leksikografije uočeno je da rječnici pojedinih jezika nisu potpuno paralelne i sukladne nomenklature, nego svaki jezik iskustvo o vanjskome svijetu drugačije raščlanjuje (značenjski i funkcionalni opseg riječi iz različitih jezika samo je rijetko potpuno podudaran) pa su s vremenom tumačenja riječi postala sve suptilnija i sve razgranatija vodeći računa o tim razlikama. Dvojezični glosariji i rječnici redovito su prethodili pojavi jednojezičnih rječnika.

Rječnici se mogu razvrstavati i prema drugim kriterijima: na sinkronijske, koji opisuju stanje rječničkoga blaga u nekom kraćem razdoblju, i dijakronijske, koji prikazuju njegov razvoj u vremenu; opisne, koji jednostavno evidentiraju i opisuju leksik, i propisne (preskriptivne) ili normativne, koji prema različitim kriterijima preporučuju (ili nameću) jedne riječi i oblike i zapostavljaju (ili zabranjuju) druge; abecedni (odnosno alfabetski, azbučni i sl.) rječnici razvrstavaju građu prema mehaničkom redoslijedu /početnih/ slova, a pojmovni (ili tematski ili semantičko-sistematski, ili ideološki) rječnici razvrstavaju riječi prema određenim pojmovnim, značenjskim, asocijativnim kriterijima (ovamo kao podvrsta pripadaju i rječnici sinonima, antonima, analoški i slični rječnici); rječnici mogu kombinirati abecedni i pojmovni raspored jedinica. Riječi u rječniku mogu biti razvrstane prema abecednome slijedu početaka riječi, ali one mogu biti razvrstane i prema abecedi njihovih dočetaka (poput rječnika rima) pa imamo odostražne ili inverzne rječnike, koji su važni za proučavanje sufiksalne derivacije, itd. Posebna su vrsta čestotni ili frekvencijski rječnici, iznimno korisni pri sastavljanju funkcionalnih jezičnih udžbenika, sastavljanju abecedarija za rječnike.

Za razliku od takvih paradigmatski usmjerenih rječnika (o kojima je do sada bilo riječi), postoje i rječnici koji leksičko blago nastoje opisati u njegovim sintagmatskim aspektima, pa se natuknice promatraju u sintaktičkim konstrukcijama, sa stajališta dopuna koje mogu uz njih stajati (npr. rječnici glagolskih valencija) itd. No iscrpna i konačna klasifikacija rječničkih tipova jedva je moguća jer termini iz navedenih binarnih oprjeka dolaze i u drugačijim tipovima oprjeka, a svako konkretno leksikografsko djelo može se okarakterizirati većim brojem navedenih značajki. Tako José Martínez de Sousa (Diccionario de lexicografía práctica, 1995) donosi provizornu klasifikaciju rječnika na temelju dvanaest skupina kriterija (leksički, sintagmatski, paradigmatski, terminološki, enciklopedijski, povijesni, jezični, kriterij prikaza i rasporeda građe, kriterij namjene, kriterij izdanja, kriterij opsega i formata te kriterij načina objavljivanja; unutar svake skupine postoji veći broj dodatnih kriterija), no stotinjak kriterija iz tih dvanaest skupina, koji se za svaki rječnik mogu među sobom kombinirati, teško može opisati svu raznolikost stvarnih rječničkih tipova i izvedbi. Problem je i u tome što u svakom pojedinom rječniku navedeni kriteriji mogu biti zastupljeni u različitom stupnju i intenzitetu.

Struktura leksikografskih djela i članaka

Posao na izradbi leksikografskih djela postavlja pred autore niz pitanja koja, za određeni rječnik ili enciklopediju, treba jednoznačno riješiti za djelo u cjelini. Prvo je pitanje izbora natuknica kojim se određuje opseg i narav budućega rječnika. Što je izbor natuknica ili lema (dakle abecedarij) jasnije definiran i podrobnije predviđena obradba svake pojedine natuknice, to će se leksikografski posao moći odvijati ravnomjernije i predvidljivije. Osobito kada je riječ o općim i školskim rječnicima, valja unaprijed odrediti koliko će se uz natuknicu donijeti gramatičkih, fonetskih (fonemska i prozodijska razina), eventualno etimoloških i drugih obavijesti. U tumačenju značenja riječi (natuknica) bitno je unaprijed odlučiti se za određeni tip klasifikacije značenja (prema povijesnom, logičkom ili kakvu drugom redoslijedu); same definicije mogu biti vrlo iscrpne ili pak sumarne, ali je poželjno da se kroz cijelo djelo primijeni isti tip definicija. Za leksikografski su opis jednako bitni i primjeri, ali se oni mogu crpsti iz pisanih tekstova (npr. književnih djela), pa se takvi izvori mogu i navoditi, ili pak leksikograf kao primjere unosi rečenice ili sintagme živoga jezika koje je sam sastavio; dakako, oba se tipa primjera mogu kombinirati. Voltaireu se pripisuje da je rekao kako je rječnik bez primjera samo kostur, a u leksikografiji je danas dobro poznato da vješto odabrani primjeri mogu u tumačenju riječi (njihova značenja, gramatičke funkcije, stilske razine itd.) biti jednako djelotvorni kao i sama značenjska i gramatička definicija. No osim onoga što je sama po sebi, riječ dobiva svoju značenjsku i funkcionalnu vrijednost i na temelju odnosa u koje stupa unutar leksičkoga sustava jezika; zbog toga se obradbom homonima, sinonima, antonima, paronima itd. u velikoj mjeri značenje i funkcija određene riječi može precizirati. Pri planiranju tipa rječnika bitno je također unaprijed odlučiti koliko će on uključivati (ili isključivati) neologizme, ili barbarizme, u kojoj će mjeri obrađivati (i na koji način) arhaizme i regionalizme (uključivo i dijalektalne riječi), hoće li se odlučiti za obradbu samo standardnoga (tzv. književnog) rječničkog blaga ili će, i do koje mjere, obrađivati i riječi razgovornoga jezika i različitih supstandardnih oblika jezika. Kada su jednom svi ti elementi utvrđeni ili dogovoreni, valja nastojati da u leksikografskom djelu struktura članaka bude što čvršća, stalnija. Svaki rječnik u obradbi građe služi se leksikografskim metajezikom, koji uključuje manji ili veći broj kratica, simbola i konvencionalnih grafičkih i drugih postupaka.

Rječnička natuknica ili lema kao jedinica leksikografske obradbe nerijetko je daleko od riječi kako ju definiraju lingvisti. Kao naslovna riječ leksikografskoga članka (natuknica ili lema), omeđena tiskarskim bjelinama (razmacima), redovito dolazi ili oblik bez fleksije ili pak morfološki najmanje obilježen (najmanje markiran) oblik (odnosno koji se najmanje markiranim smatra) iz paradigme odgovarajuće riječi (npr. nominativ jednine imenica, nominativ jednine muškoga roda pridjeva, pozitiv pridjeva, infinitiv glagola u većini europskih jezika, 1. lice jednine indikativa aktivnoga za klasične jezike, i sl.; tako se latinski glagol, kao natuknica, u 1. licu jednine, npr. laudo, prevodi u latinsko-hrvatskom rječniku hrvatskim infinitivom hvaliti). Odatle se vidi da u rječnicima neki dočetci (sufiksi, nastavci) mogu biti redovito zabilježeni (npr. -ati, -iti, -ći, -ar, -arica itd.), dok se drugi (kao npr. -amo, -ite, -jte, -ijaste, -om, -ima, -ama itd.) uopće u rječniku ne moraju pojavljivati; objašnjenje za latinske »riječi« laudarem i sapientibus tražit će se u rječniku pod laudo i sapiens, a za hrvatske riječi hvalijahu i ljepšima pod hvaliti i lijep. Natuknica je apstraktan predstavnik cijele paradigme riječi koja, ovisno o jezicima, može obuhvaćati više desetaka ili više stotina funkcionalnih oblika. No unatoč i najčvršćim načelima ni jedan rječnik ne može izbjeći određenu arbitrarnost i neizvjesnost dosega što zbog kolebanja između nedostižne iscrpnosti te praktičkih i materijalnih ograničenja, što pak zato što opseg članaka može znatno varirati ovisno o autorovoj volji. Jednako tako granica između općega leksika i leksika strukovnih i tehničkih jezika vrlo je fluidna i ne može se jasno odrediti, kao što nisu uvijek jasni i jednoznačni ni kriteriji na temelju kojih se određuje što je, primjerice, neologizam što pak riječ prihvaćena u općem jeziku. Kako je jezik nezavršen proces u stalnom odvijanju, a osobito se leksik neprestano razvija i mijenja ovisno o novim komunikacijskim potrebama (dakako, u stalno novim civilizacijskim okolnostima), riječi pak dolaze u sve novim i novim sintagmatskim konstrukcijama i kontekstima, ni jedan rječnik, po definiciji, ne može do kraja iscrpno i precizno opisati rječničko blago danoga jezika, nego može donijeti samo manje ili više reprezentativne uzorke opisa. Iscrpan se opis može dati samo za rječnički sastav korpusa, dakle ograničenog i završenoga teksta ili skupa tekstova. Zbog naravi građe u neprestanu razvoju koja je predmetom leksikografije, leksikografski rad neprestano mora započinjati iznova; rječnik se mora zadovoljiti aproksimacijama jer nije u mogućnosti prenijeti jezično stanje, koje je istodobno i bezoblično i u pokretu. Otuda i »nezahvalnost« leksikografskoga posla, za koji još uvijek vrijedi tvrdnja S. Johnsona da leksikograf za svoj rad ne može očekivati pohvale, nego se njegove ambicije moraju ograničiti na to da izbjegne prigovore.

Razvoj leksikografije

Leksikografija se svrstava među temeljne sastavnice civiliziranoga života modernih ljudi; poput elektrike i pisanih ustava rječnici, leksikoni, enciklopedije znatno pojednostavnjuju i olakšavaju život i funkcioniranje društva, a posebno omogućuju sistematizaciju ljudskih znanja i spoznaja, njihovo korištenje i čuvanje. Razvoj leksikografije izravno je društveno i kulturnopovijesno uvjetovan: za nj je bitno da, u određenoj zajednici, postoji dovoljan broj obrazovanih ljudi kojima su leksikografska djela potrebna i da postoje sredstva i uvjeti za njihovo raspačavanje. Iako su prvi rječnici koji razmjerno iscrpno obrađuju rječničko blago pojedinih jezika (posebice oni u kojima je građa razvrstana abecednim redom) nastali ubrzo nakon izuma tiska, prvi rječnici u modernom smislu riječi pojavili su se u Europi tek u XVII. st., a prve moderne enciklopedije istom u XVIII. st. Unatoč tomu leksikografska praksa ima dugu prapovijest. Prvotni oblici leksikografskoga rada, na koje nailazimo od staroga vijeka do novijega doba, sastoje se od popisa riječi i izraza nekog stranog jezika protumačenih vlastitim jezikom ili pak teže razumljivih riječi iz različitih faza i (prostornih) oblika istoga jezika protumačenih običnijima i razumljivijima. Takvim je popisima svrha bila pedagoška (poduka), olakšavanje pristupa starijim književnim, pravnim i vjerskim tekstovima ili pak su to bili podatci o stranim zemljama i narodima što su ih navodili trgovci, hodočasnici, misionari, diplomati itd. Takvim popisima kadšto zahvaljujemo znanje o izumrlim jezicima ili pak o starijim fazama nekih jezika (popis staropruskih riječi u tzv. Elbinškom rukopisu iz XIV. st., Busbecqov popis riječi krimskih Gota iz XVI. st.). Od takve djelatnosti očuvani su uglavnom samo ulomci. – U Nipuru kraj Babilona otkrivene su leksikografske glinene pločice (akadskobabilonska objašnjenja starih sumerskih ideograma) iz približno 2500. pr. Kr. Egipatski papirusi iz 1750. pr. Kr. donose riječi razvrstane po predmetima (pojmovima). Prvi kineski rječnik, Shuowen jiezi (oko 120. god. nakon Kr.), objašnjava 9353 ideograma, od kojih njih 1163 s dvostrukim značenjem, i naznačuje njihov izgovor. U razdoblju Heian (794–1192) Japanci su imali rječnik u 44 sveska (Shingi). – U V. st. pr. Kr. kod Grka se razvija glosografija osobito u vezi s potrebom tumačenja homerskih spjevova, kojih jezik nije više bio potpuno razumljiv. Antičke glose, koje su se kadšto skupljale u posebne zbirke (glosarije), bilješke su koje objašnjavaju manje poznate riječi (zastarjele, dijalektalne, inojezične) u nekom književnom, pravnom ili sakralnom tekstu, a kod Grka su se vrlo rano počeli javljati i glosariji u kojima se – u okvirima onodobnih jezičnih znanja – nastojalo objasniti podrijetlo riječi (»pravo značenje« – etimologija), ili su se donosila stvarna (enciklopedijska) objašnjenja o riječima. Takva se djelatnost u Bizantu održala do kasnoga srednjeg vijeka. Jedan od najznačajnijih antičkih grčkih glosarija bio je onaj ravnatelja Aleksandrijske knjižnice Aristofana iz Bizantija (oko 257. do 180. pr. Kr.). Potonja su grčka djela te vrste Zbirka svih riječi po alfabetskom redu (Συναγωγὴ πασῶν λέξεων ϰατὰ στοıχεῖον) Hezihija iz Aleksandrije (V. st.), leksikon znamenitih pisaca Hezihija Ilustrija iz Mileta (VI. st.), Focijev Leksikon (IX. st.), enciklopedijski rječnik Suda (X. st.; oko 30 000 protumačenih riječi i imena). Leksikografsko umijeće od Grka su preuzeli Rimljani. O najstarijim djelima te vrste ima malo izravnih podataka. M. T. Varon (116. do 27. pr. Kr.) u svojem djelu O latinskom jeziku (De lingua Latina) donosi i podatke o značenju riječi i vlastitim imenima. Iz I. je stoljeća rječnik rijetkih riječi u 20 knjiga O značenju riječi (De verborum significatu) M. Verija Flaka, koji se mnogo prerađivao i oponašao u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku. U VII. st. Izidor Seviljski napisao je u 20 knjiga enciklopedijsko djelo o ukupnom znanju svojega doba Podrijetla riječi ili etimologije (Originum seu etymologiarum libri XX), koje je od zaborava sačuvalo mnoge tečevine antike i ostalo osnovicom srednjovjekovne izobrazbe. Biskup iz Mainza Hraban Maur (780–856) napisao je enciklopedijsko djelo u Izidorovu duhu i zbirku latinsko-barbarskih glosa. Mnogobrojni su glosariji nastali tijekom srednjega vijeka, a u njima se slabije poznate latinske riječi iz Biblije i drugih tekstova tumače uobičajenijim latinskima i pučkima, romanskima (Glose iz San Millána, Glose iz Silosa, Glose iz Reichenaua i dr.), te gdješto njemačkima (npr. Kasselske glose), anglosaskima i keltskima. U njima samo iznimno nalazimo popise riječi poredane abecednim redom (npr. dio Glosa iz Reichenaua). Po usmjerenosti na praktične potrebe pisanja na latinskom (a ne za čitanje Biblije ili Eneide) i po strogom poštivanju abecednoga slijeda riječi u XI. st. ističe se Osnovno počelo znanja (Elementarium doctrinae rudimentum) što ga je sastavio Papija (Papias). Leksikografija je u srednjem vijeku bila osobito razvijena kod Arapa. – Dvojak je bio poticaj razvoju leksikografije početkom novoga vijeka u Europi. Humanizam i renesansa obnovili su zanimanje za klasične jezike te, u skladu s isticanjem ljudskih vrijednosti i uloge pojedinca, potaknuli zanimanje za pučke jezike i njihovu veću uporabu, a izum tiska polovicom XV. st. omogućio je bolje kolanje leksikografskih djela među većim brojem korisnika. Pripisuje se J. Gutenbergu da je 1460. u Mainzu tiskao rječnik i gramatiku latinskoga jezika pod naslovom Catholicon što ih je u XIII. st. bio napisao Genovljanin Johannes Balbus (Giovanni Balbo). Novu eru u europskoj leksikografiji označuje objavljivanje djela Leksikon to jest Rječnik iz latinskoga jezika u španjolski (Lexicon hoc est Dictionarium ex sermone latino in hispaniensem, 1492; obično se navodi kao Latinsko-španjolski rječnik) španjolskoga humanista, filologa i poliglota A. E. de Nebrije (1442–1522). Isti autor objavio je (1492. ili 1495) i Španjolsko-latinski rječnik, a oba rječnika sadrže oko 50 000 natuknica, iscrpno, sustavno i dosljedno obrađujući rječnik jednoga pučkog jezika. A. Calepio (Calepino; oko 1435–1510) posvetio je gotovo cijeli život izradbi latinsko-talijanskoga rječnika (Dictionarium latinum, 1502). Tomu rječniku A. Manuzio (1449–1515) dodao je grčke ekvivalente i objavio 16 izdanja, a poslije su dodani francuski, njemački, engleski prijevodi (1514), zatim je objavljeno izdanje na 8 jezika (1547. i 1559) pa na 10 i na 11 jezika (1585., 1586., 1588., 1589; dodani su španjolski, hrvatski /dalmatinski/, madžarski, češki, poljski); rječnik je bio toliko popularan da je autorovo prezime postalo opća imenica sa značenjem »rječnik« (talijanski il calepino, francuski le calepin). U Italiji u XVI. st. s normativnim se nakanama izdaju zbirke riječi iz djela Dantea, Petrarce i Boccaccia (Tri vrela – Le tre fontane Niccolòa Liburnija iz 1526. i Rječnik – Vocabolario Lucilia Minerbija iz 1535) i drugi rječnici. U XVI. st. rječnici su se izdavali pod nazivima calepinus, glossarium, vocabularium, lexicon, dictionarium. U XVI. i XVII. st. veće rječnike dobila je većina europskih jezika (uglavnom s tumačenjima na latinskome) pa tako i stanovitu leksičku kodifikaciju. Nastavljajući se na Calepina, Robert Estienne (Robertus Stephanus; 1498–1559) objavio je 1531. svoju Riznicu jezika latinskoga (Thesaurus linguae Latinae), koja međutim znači znatan napredak jer osim pojedinačnih riječi bilježi izraze i frazeologiju, u izdanju pak iz 1538. donosi i potpun prijevod svih latinskih primjera otvarajući tako put Francusko-latinskomu rječniku (Dictionnaire français-latin, 1539; u tom je naslovu prvi put na francuskom upotrijebljena riječ dictionnaire) istoga autora. Robertov sin Henri Estienne (Henricus Stephanus; 1531–98) objavio je značajno djelo, Riznicu jezika grčkoga (Thesaurus linguae Graecae, 1572), u 5 svezaka i s više od 100 000 riječi iz grčkih tekstova različitih razdoblja, a uz primjere su navedeni autori od kojih potječu ili pak stari leksikografski izvori (iskoristivost je tomu rječniku ograničavao raspored građe prema etimologiji). Na Francusko-latinski rječnik R. Estiennea nastavlja se Riznica francuskoga jezika (Trésor de la langue française, posmrtno, 1606) francuskoga diplomata J. Nicota (oko 1530–1600). Taj se rječnik obično navodi kao prvi francuski jednojezični (eksplikativni) rječnik iako i on gdješto za objašnjenje daje latinske ekvivalente, ali valja istaknuti da je to najbogatiji rječnik francuskoga jezika XVI. st. Mnoge francuske riječi, osobito novije, prvi put je zabilježio dvojezični francusko-engleski rječnik (1611) Randlea Cotgravea. – Novu etapu u razvoju leksikografije označili su rječnici pojedinih akademija, od reda eksplikativni i s manje ili više normativnim pa i purističkim nakanama. Prema ideji svojega člana Lionarda Salviatija Accademia della Crusca (osnovana 1583) pristupila je sastavljanju talijanskoga rječnika koji je trebao prikupiti »sve riječi i načine izražavanja /izraze/ koji se nađu u dobro pisanim djelima nastalima prije godine 1400«; prvo izdanje (Vocabolario degli Accademici della Crusca) objavljeno je 1612. s jasnim nastojanjem da se riječi definiraju, radije nego da se objasne s pomoću sinonima, a 3. izdanje iz 1691., u tri sveska, imalo je znatno veći broj natuknica, znatno je bilo prošireno novim primjerima ekscerpiranima iz drugih starih i suvremenih pisaca. Rječnik Francuske akademije (Dictionnaire de l’Académie française, 1694) još je izrazitije normativniji (i čistunskiji), a ilustrativne primjere ne navodi iz književnih djela, nego one što su ih sastavili akademici (po uzoru na jezik dvora). Slično djelo Španjolske akademije Rječnik autoriteta (Diccionario de autoridades, I–VI, 1726–39) mnogo je opsežnije. Rječnik Francuske akademije bio je uzorom znamenitomu Rječniku engleskoga jezika (A Dictionary of the English Language, I–II, 1755) S. Johnsona, a uskoro se pojavio i rječnik visokonjemačkoga J. C. Adelunga (Pokušaj izradbe potpunoga gramatičko-kritičkog rječnika visokonjemačkoga dijalekta – Versuch eines vollständigen grammatisch-kritischen Wörterbuch der hochdeutschen Mundart, I–V, 1774–86). Ruska akademija objavila je svoj rječnik 1789–94. Po uzoru na te rječnike izrađivat će se rječnici mnogih europskih jezika. No značajne rječnike objavili su i autori izvan institucija. Sebastián de Covarrubias y Orozco (Horozco; 1539–1612) objavio je Riznicu kastiljskog ili španjolskoga jezika (Tesoro de la lengua castellana o española, 1611). Osim nekoliko dvojezičnih rječnika (npr. španjolsko-francuski Césara i Antoinea Oudina, 1645) za daljnji razvoj francuske leksikografije bitan je rječnik Césara Pierrea Richeleta (oko 1631–98) iz 1680., zbog bogata, ali purističkog izbora riječi, točnih definicija značenja i dobro odabranih primjera, te Sveopći rječnik (Dictionnaire universel, posmrtno, 1690) A. Furetièrea (1619–88), koji nije puristički, sveobuhvatno prikazuje rječnik XVII. st. (izbor građe znatno nadilazi i Richeletov i Akademijin rječnik), donosi velik broj tehničkih i strukovnih naziva, stvarnih objašnjenja i podataka o riječima, definicije su mu sažete i precizne, kao i Richeletov rječnik donosi etimologiju (Furetièreov rječnik u XVIII. st. ponovno su izdavali, dopunjavajući ga strukovnim i tehničkim nazivima, pučkim i arhaičnim riječima te enciklopedijskim podatcima, isusovci u Trévouxu; Dictionnaire de Trévoux). – Od XVIII. st. u leksikografiji se jasno luče dvije vrste djelatnosti: izradba rječnika u užem smislu riječi (rječnika jezika) i izradba enciklopedija. Godine 1728. E. Chambers (oko 1680–1740) objavio je u 2 sveska opći rječnik umjetnosti i znanosti pod naslovom Ciklopedija… (Cyclopaedia…), koji je poslužio kao poticaj za izradbu Diderotove i D’Alembertove opsežne i kritičke francuske Enciklopedije. Duh prosvjetiteljstva, historicizma, komparativizma i enciklopedizma pogodovao je u XVIII. st. razvoju leksikografije u većini europskih zemalja, a takav će razvoj, s nekim novim težnjama, biti nastavljen i u XIX. st. Za XVIII. st. valja spomenuti Poredbeni rječnik jezika cijeloga svijeta (Linguarum totius orbis vocabularia comparativa, 1789) P. S. Pallasa, djelo koje je više stotina riječi prevodilo na 200-tinjak jezika. Osim nezadrživom sekularizacijom svih oblika života u većini europskih zemalja nakon Francuske revolucije, europska (i američka) leksikografija XIX. st. bila je pod snažnim utjecajem razvoja lingvistike kao znanstvene discipline, posebice poredbenopovijesne lingvistike. S jedne se strane na mnogim jezicima izdaju enciklopedije i veliki leksikoni (srednjoeuropski »Konversationslexikon«), s druge se pak strane za različite jezike, prema strogoj metodologiji, izrađuju povijesni rječnici, rječnici književnih i standardnih jezika, analoški (ideološki) rječnici i rječnici sinonima, etimološki rječnici itd., a mnogi veći priručni rječnici sažimlju sve te sastavnice; izrađuju se dijalektalni rječnici, rječnici neologizama i barbarizama i dr. Braća J. i W. Grimm počela su 1852. objavljivati veliki povijesni Njemački rječnik (Deutsches Wörterbuch), kojega će izdavanje biti dovršeno istom 1961., ali koji je poslužio kao uzor i poticaj za izradbu povijesnih rječnika različitih drugih jezika. N. Webster objavio je 1828. dvosveščani Američki rječnik engleskoga jezika (An American Dictionary of the English Language), koji se poslije izdavao u više verzija, a osobito pod naslovom Websterov novi međunarodni rječnik (Webster’s New International Dictionary), s enciklopedijskim podatcima o riječima i s nizom obrađenih vlastitih imena. Za engleski jezik bitan je i Novi engleski rječnik na povijesnim načelima (A New English Dictionary on Historical Principles, I–X, 1884–1928; priređivač James Murray), poslije objavljivan pod naslovom The Oxford English Dictionary, a u XX. st. pojavit će se niz izvrsnih rječnika engleskoga jezika različitih autora i izdavača. Za sve slavenske jezike važan je Staro[crkveno]slavensko-grčko-latinski rječnik (Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum, I–XII, 1862–65) F. Miklošiča. Na strogo lingvističkim i povijesnim osnovama napisao je Njemački rječnik (Deutsches Wörterbuch, 1897., više puta izdavan) jedan od vodećih mladogramatičara H. Paul. Veliki Rječnik nizozemskoga jezika (Woordenboek der Nederlandsche taal) počeo je izlaziti 1882., Dahlerupov Rječnik danskoga jezika (Ordbog over det danske Sprog) od 1918., veliki povijesni Rječnik švedskoga jezika (Ordbok över svenska språket), što ga izdaje Švedska akademija, od 1893., itd. Prvi veliki rječnik poljskoga jezika napisao je S. B. Linde (1807–14), ruskoga Vladimir Ivanovič Dalj (1863–66), bugarskoga N. Gerov (1895–1904), ukrajinskoga B. Grinčenko (1907–09), češkoga J. Jungmann (1835–39), slovenskoga Anton Janez Murko (1832–33) i Maks Pleteršnik (1894–95), makedonskoga B. Koneski (urednik; 1961–66), madžarskoga Gergely Czuczor i János Fogarasi (1862–74), rumunjskoga Hariton Tiktin (1903–25), albanskoga K. Kristoforidhi (1904) itd. Za sve te jezike (i za druge) tijekom XX. st. izrađeni su moderni i opsežni eksplikativni rječnici. Sa stajališta leksikografske metode posebno treba istaknuti tri francuska leksikografska djela druge polovice XIX. st. To su Veliki sveopći rječnik XIX. stoljeća (Grand Dictionnaire universel du XIXe siècle, 17 svezaka, 1864–76) P. Laroussea, Rječnik francuskoga jezika (Dictionnaire de la langue française, I–IV, 1863–72., dopunski svezak 1877) M. P. É. Littréa i Opći rječnik francuskoga jezika (Dictionnaire général de la langue française, 1890–1900) Adolphea Hatzfelda, A. Darmestetera i Antoinea Thomasa. Na ta tri temeljna djela francuska leksikografija gradi do danas (Robertovi rječnici, mnogobrojne verzije Larousseovih rječnika, Hachetteovi rječnici itd.). Gotovo na svim europskim jezicima pojavili su se u XX. st. značajni jednojezični eksplikativni rječnici (talijanski: Zingarellijev, Palazzijev, Devotov i Olijev, Pasqualea Stoppellija /Garzanti/, Sabatinijev i Colettijev i dr., španjolski: Samuela Gilija Gaye i dr., katalonski: Pompeua Fabre, Miquela Arimanya i dr., engleski: Oxfordski, Collinsov, Longmanov i dr., njemački: Brockhausov, Dudenov, Wahrigov i dr., ruski: Ožegovljev, Kuznjecovljev itd.). Na tim i drugim iskustvima XIX. i XX. st. počela se izgrađivati i računalna (kompjutorska) metodologija i tehnologija izradbe rječnika (i enciklopedija). – Posebno značajnu vrstu rječnika čine etimološki rječnici, koji su se pojavili od druge polovice XIX. st. kao posljedica razvoja poredbenopovijesne metode u lingvistici. Među mnogobrojnim etimološkim rječnicima ističe se Romanski etimološki rječnik (Romanisches etymologisches Wörterbuch, 1890–99) W. Meyera-Lübkea, Etimološki rječnik slavenskih jezika (Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen, 1886) F. Miklošiča, Slavenski etimološki rječnik (Slavisches etymologisches Wörterbuch, 1908–13) E. Bernekera, Etimološki rječnik njemačkoga jezika (Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache, 1883) F. Klugea, Indoeuropski etimološki rječnik (Indogermanisches etymologisches Wörterbuch, 1949) J. Pokornyja, Etimološki rječnik latinskoga jezika (Dictionnaire étymologique de la langue latine, 1932) A. Ernouta i A. Meilleta, Ruski etimološki rječnik (Russisches etymologisches Wörterbuch, I–III, 1950–58) M. Vasmera, monumentalni Francuski etimološki rječnik (Französisches etymologisches Wörterbuch, počeo izlaziti 1922., do kraja autorova života 1972. izašlo 20 svezak) W. von Wartburga, Etimološki rječnik talijanskoga jezika (Dizionario etimologico della lingua italiana, I–V, 1979–88) Manlija Cortelazza i Paola Zollija, Kritički etimološki rječnik kastiljskoga jezika (Diccionario crítico etimológico de la lengua castellana, I–IV, 1954–57) Joana Corominasa, Rumunjski etimološki rječnik (Diccionario etimológico rumano, 1958–66) Alexandrua Ciorănescua, Bugarski etimološki rječnik (B”lgarski etimologičen rečnik, I–III, 1962–64) V. I. Georgieva i suradnika, Etimološki rječnik češkoga jezika (Etymologický slovník jazyka českého, 1968) V. Macheka, Etimološki rječnik slovenskoga jezika (Etimološki slovar slovenskega jezika, I–III, 1977–95) F. Bezlaja i mnogi drugi.

Hrvatska leksikografija

Iako se čini da prvi višejezični popis botaničkih naziva na našem tlu potječe iz XV. st. iz Zadra (Nicolò Roccabonella, rukopis Liber de simplicibus – Knjiga o ljekovitom bilju), početke hrvatske leksikografije valja smjestiti u XVI. st. Godine 1527. objavljen je mali talijansko-hrvatski rječnik Novo djelo koje podučava govoriti slavenski jezik (Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca) Petra Lupisa Valentijana, a zatim je 1595. F. Vrančić objavio u Veneciji nešto veći petojezični rječnik Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga /hrvatskoga/ i madžarskoga (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et hungaricae). Od polovice XVII. do početka XIX. st. tiskano je više drugih rječnika: Blago jezika slovinskoga ili Slovnik (Thesaurus linguae illyricae sive dictionarium illyricum, 1649–51) J. Mikalje, Dictionar ili reči slovenske… (kajkavski; 1670) J. Habdelića, Talijansko-latinsko-ilirski /hrvatski/ rječnik (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728; 2. izdanje u 2 sveska priredio je 1785. u Dubrovniku P. Bašić) A. Della Belle, Gazofilacij ili riznica latinsko-ilirskih /hrvatskih/ imena (Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium, 1740) I. Belostenca, Latinski rječnik s obilatim tumačenjem na ilirskom /hrvatskom/, njemačkom i madžarskom … (Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hungrica locuples …, 1742) A. Jambrešića, Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika (1803; najopsežnije hrvatsko leksikografsko djelo prije Akademijina Rječnika) J. Voltića (Voltiggija) te napokon 3 djela J. Stullija: Latinsko-talijansko-ilirski /hrvatski/ rječnik (Lexicon latino-italico-illyricum, I–II, 1801), Rječosložje iliričko-italijansko-latinsko (I–II, 1806) i Rječnik talijansko-ilirsko /hrvatsko/-latinski (Vocabolario italiano-illirico-latino, I–II, 1810). Više starijih hrvatskih rječnika ostalo je u rukopisu: talijansko-hrvatsko-latinski Ivana Tanzliger-Zanottija (1651–1732), latinsko-hrvatski P. Rittera Vitezovića (1652–1713), Pravoslovnik (Etymologicon Illyricum) M. P. Katančića (1750–1825) i dr. Hrvatska leksikografija XIX. st. u znaku je političkih, kulturnih i jezičnih gibanja i proturječja toga doba. Po naputcima i uz suradnju carskoga knjižnjičara u Beču slovenskoga filologa J. Kopitara srpski samouk Vuk S. Karadžić objavio je 1818. u Beču Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima (1852., ³1898., 41976), koji se temeljio na pučkom rječničkom blagu, ali je pod srpskim imenom objavio i građu skupljenu među hrvatskim življem po Dalmaciji i Slavoniji te, posebice u 2. izdanju, građu iz objavljenih starih hrvatskih rječnika. Ta Kopitarovo-Karadžićeva koncepcija jezika – koja je isključivala čakavski i osobito kajkavski – bila je u duhu austrijskih nakana za prodor prema središnjemu Balkanu. Ona je do krajnjih konzekvencija bila dovedena u doba khuenovske i madžaronske politike podvrgavanja Hrvata i Hrvatske, a duboko je opečatila sudbinu hrvatskoga jezika i leksikografije gotovo do osamostaljenja Hrvatske 1991. U istom duhu, pod srpskim imenom, mnoštvo hrvatske građe izdao je Đ. Daničić u Rječniku iz književnih starina srpskih (I–III, 1862–64). Temeljeći se na Karadžiću i Daničiću te na živim štokavskim govorima sastavili su F. Iveković i I. Broz Rječnik hrvatskoga jezika (I–II, 1901). U početku u duhu Karadžićeve i Daničićeve koncepcije, a poslije s povremenim manjim ili većim ublaživanjem određenih apsurdnosti u pristupu, postupila je i Jugoslavenska akademija (JAZU) izdajući veliki povijesni Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (97 sveščića, odnosno 23 knjige, Zagreb, 1880–1976; urednici su bili Đ. Daničić, M. Valjavec, P. Budmani, T. Maretić, S. Musulin, S. Pavešić), koji je trebao obuhvatiti ukupno rječničko blago hrvatsko i srpsko (te, dakako, bošnjačko i crnogorsko) kako pučko tako i ono zapisano u dokumentima do polovice XIX. st. (nakon 12. knjige uključuju se djelomice i čakavska vrela). Sa svojih 250 000 obrađenih riječi to je nedvojbeno najpotpuniji repertoar hrvatskoga vokabulara u povijesnom presjeku na najvećem dijelu nacionalnoga prostora, s fonetskom, morfološkom, tvorbenom, značenjskom i drugom obradbom, s navedenim etimologijama. No uz tu karadžićevsko-daničićevsku praksu postojala je gotovo do I. svjetskog rata i hrvatska leksikografija koja je dosljednije nastojala očuvati samosvojnost hrvatske leksičke tradicije: Njemačko-hrvatski rječnik (I–II, 1860), Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja (I–II, 1874–75) i Jugoslavenski imenik bilja (1879) B. Šuleka, Novi rječnik hrvatskoga i njemačkog jezika (I–II, 1869–75) I. Filipovića, Riečnik ilirsko-talianski (1858) i Rječnik slovinsko talijanski (1874) D. Parčića i dr. Na toj su crti i značajni Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik (1908–22) V. Mažuranića. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova objavljeno je nekoliko srednjih dvojezičnih rječnika, a M. Hirc u Rječniku narodnih zoologičkih naziva (I–III, 1928–56) donosi nazive s cijeloga prostora hrvatskoga jezika. M. Deanović objavio je Talijansko-hrvatski rječnik (1942; poslije proširen i prerađen u suradnji s J. Jernejem). Od 1. izdanja (1951) B. Klaić do kraja života proširivao je i dopunjavao svoj bogati Rječnik stranih riječi. Polovicom XX. st. među drugim dvojezičnim rječnicima osobito su značajna tri – Hrvatsko-poljski rječnik (1949) J. Benešića, Hrvatskosrpsko-francuski rječnik (1956) M. Deanovića, J. Dayrea i R. Maixnera i Hrvatsko-talijanski rječnik (1956) M. Deanovića i J. Jerneja (sva tri s obilježenim akcentima) – koje je praksa prihvatila kao svojevrsnu neslužbenu hrvatsku leksičku (pa i prozodijsku) normu. Do kraja XX. st. (i na samom početku XXI. st.) objavljeni su i veći dvojezični rječnici za druge jezike (ruski, francuski, španjolski, engleski, njemački, poljski, slovački, češki, švedski itd.). Djelo M. Hraste, P. Šimunovića i Reinholda Olescha Čakavisch-deutsches Lexikon (I–III, 1979–83., s tekstovima) rječnik je živih čakavskih govora. Unatoč naslovu Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae (I–II, 1973–78; urednici M. Kostrenčić, V. Gortan i Z. Herak) ponajprije je rječnik srednjovjekovnoga hrvatskog latiniteta. Zbog nedovoljne i neravnomjerne zastupljenosti kajkavskoga narječja u velikom Akademijinu Rječniku pokrenuto je, na sličnim povijesnim načelima, izdavanje Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (glavni urednik B. Finka, od 2000. R. Katičić). U skladu sa službeno nametnutom unitarističkom jugoslavenskom jezičnom politikom Matica hrvatska izdala je dva sveska Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (A–K, I–II, 1967). Iako je hrvatska strana zbog neprestanih pritisaka od rada na tom rječniku odustala, a Matica hrvatska bila 1971. zabranjena, Matica srpska dovršila je izdavanje 6 knjiga »zajedničkoga« rječnika samovoljno manipulirajući hrvatskom građom. Od početka 1970-ih Ž. Bujas, B. László i M. Moguš počeli su izrađivati računalne konkordancije nekih ključnih tekstova hrvatske književnosti, a to je i činjenično i metodološki otvorilo nove mogućnosti leksikografiji. Za hrvatsku je leksikografiju kapitalno djelo J. Benešića Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića (13 sveščića do serenada, 1985–90; priredili J. Hamm, M. Moguš, J. Vončina). Značajan je prinos supostavnomu (kontrastivnomu) opisu hrvatskoga leksika Osmojezični rječnik (hrvatsko-latinsko-englesko-njemačko-francusko-talijansko-španjolsko-ruski; pokretač i glavni urednik T. Ladan). Služeći se rječnicima svojih preteča i obiljem sustavnih ispisa iz tekstova, Ž. Bujas u Velikom hrvatsko-engleskom rječniku (1999; iste godine i Veliki englesko-hrvatski rječnik) donosi jedan od najbogatijih popisa hrvatskih riječi s vrlo bogatom frazeologijom. Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (1991) V. Brodnjaka nastoji razgraničiti hrvatski književni leksik od srpskoga. Eksplikativni Rječnik hrvatskoga jezika V. Anića doživio je u 1. izdanju (1991) kritike osobito zbog neobveznog odnosa prema hrvatskoj leksičkoj tradiciji i normi te zbog neobrađenih jedinica, ali je u 2. (1994), 3. (1998) i 4. (2003) izdanju znatno proširen i dorađen. Rječnik hrvatskoga jezika glavnoga urednika J. Šonje (2000) ima jasnije izražene normativne nakane i dosljednije vodi računa o hrvatskom leksičkom nasljeđu. Na građi 3. izdanja Anićeva Rječnika i Rječnika stranih riječi (1999) V. Anića i I. Goldsteina nastao je Enciklopedijski rječnik hrvatskoga jezika skupine autora (2002; glavni urednici Lj. Jojić i R. Matasović), koji udružuje rječnik hrvatskoga jezika s rječnikom stranih riječi, donosi bogatu onomastičku građu i kratke etimologije u abecednom slijedu. Osobito od kraja XX. st. pojavilo se više rječnika mjesnih kajkavskih i čakavskih govora (labinski, saljski, trogirski, viški, senjski, varaždinski, Gole i dr.), govora aloglotskih enklava (zadarski arbanaški, vodnjanski, rovinjski i balski istroromanski, istrorumunjski) te rječnika pojedinih strukovnih područja (botanike, brodogradnje, ornitologije, ihtionimije itd.). B. Glavičić izradio je Marulićev latinski rječnik (1997), a M. Moguš Rječnik Mažuranićeve pjesni Smrt Smail-age Čengića (2001) te Rječnik Marulićeve Judite (2001). Za funkcionalni opis hrvatskoga leksika bitan je Hrvatski čestotni rječnik (1999; glavni urednik M. Moguš; sastavili M. Moguš, Maja Bratanić i Marko Tadić). U obliku rječnika organiziran je i veliki Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske (1976), koji je vodio V. Putanec. Kapitalno je znanstveno djelo, značajno podjednako za slavistiku, romanistiku i balkanistiku, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (I–IV, 1971–74) P. Skoka. Na toj je crti i djelo V. Vinje Jadranske etimologije: jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku (I–III, 1998–2004), koje Skokovu građu dopunjuje gustom mrežom podataka s jadranskih prostora i podvrgava ju analizi sa stajališta najmodernijih metoda etimologije i semantike. (→ enciklopedija; leksikon; leksikografski zavod miroslav krleža).

leksikografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35936>.