Arapsko-izraelski sukob, geopolitičko sukobljavanje oko stvaranja i opstanka Izraela koje uključuje pet ratova (1948–82) i neprekidnu palestinsku borbu za državnost. Britanska uprava nad Palestinom (1920–48) nije mogla riješiti suprotstavljenost rastućeg arapskog i židovskog nacionalizma, problem naseljavanja Židova i njihove sukobe s lokalnim arapskim stanovništvom. Učestali oružani sukobi Palestinaca i Židova, njihovo suprotstavljanje britanskoj upravi te arapsko odbijanje planova o podjeli Palestine (1936., 1938., 1946), naveli su Veliku Britaniju da mandat preda UN-u (2. IV. 1947) i vojno se povuče iz Palestine (do 15. V. 1948). Prijedlog posebnog komiteta UN-a za Palestinu (UNSCOP) o njezinoj podjeli na židovsku i palestinsku državu te Jeruzalem pod međunarodnim skrbništvom prihvatila je Opća skupština UN-a (29. XI. 1947), ali nisu i arapske države. Izrael je proglasio neovisnost 14. V. 1948., u granicama UN-ova plana, a odmah je napadnut iz susjednih arapskih država (I. arapsko-izraelski rat, 1948–49). U ratu se Izrael održao na oko 78% teritorija bivše Palestine (20 699 km²), a ostatak je zauzeo Egipat (pojas Gaze) te Transjordanija (istočni Jeruzalem i Zapadna obala). Preko 700 000 Palestinaca je izbjeglo, najviše u Gazu, na Zapadnu obalu i u Libanon, a oko 580 000 Židova izbjeglo je iz arapskih država u Izrael poslije 1948. Nakon primirja 1949. Izrael je neprestano bio izložen gerilskim akcijama i terorističkim napadima različitih palestinskih skupina, čija su uporišta bila u susjednim arapskim državama. Izrael je 29. X. 1956. napao Egipat (II. arapsko-izraelski rat), koji mu je blokirao plovidbu Sueskim kanalom (od 1948) i Tiranskim tjesnacem (1955). Rat je uslijedio nakon egipatske nacionalizacije Sueskoga kanala (26. VII. 1956), a Izrael se priključio britansko-francuskoj vojnoj intervenciji te je zauzeo Gazu i Sinajski poluotok (odakle se povukao 1957). Arapska borba unutar Izraela osnažena je stvaranjem Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) 1964. Potaknut ratnim pripremama Egipta, Sirije i Jordana, Izrael ih je prvi napao 5. VI. 1967 (III. arapsko-izraelski rat, tzv. šestodnevni rat) i zauzeo Gazu, Sinaj, Golansku visoravan i Zapadnu obalu s istočnim Jeruzalemom. Osnaženi sovjetskom vojnom pomoći, Egipat i Sirija su 6. X. 1973. napali Izrael (IV. arapsko-izraelski rat, tzv. jomkipurski rat), kojega je vojno podupirao SAD. Nakon sporazuma o djelomičnom izraelskom povlačenju sa Sinaja i Golana (1974–75), uslijedili su egipatsko-izraelski pregovori (Camp David, 1978) i mirovni sporazum (Washington, 1979) a Egipat je postao prva arapska država koja je priznala Izrael (etapno izraelsko povlačenje sa Sinaja dovršeno je 1982). Izrael je 6. VI. 1982. napao Libanon (V. arapsko-izraelski rat), kojega je najjužniji dio kratkotrajno držao pod okupacijom 1978 (baze PLO-a u Libanonu su od 1970., a sirijske trupe od 1976). Nakon povlačenja PLO-a iz Bejruta (1982), izraelska vojska se do 1985. povukla, ali je na libanonskom jugu uspostavila okupirano područje pod nadzorom lokalnih proizraelskih snaga. Izrael je 1994. potpisao mirovni ugovor s Jordanom i sporazum s PLO-om o palestinskoj samoupravi na Zapadnoj obali i u Gazi. Time se arapsko-izraelsko sukobljavanje ograničilo na problem palestinske autonomije te na odnos Izraela s dijelom susjednih (Sirija, Libanon) i drugih utjecajnih arapskih država koje ga još ne priznaju (Irak, Saudijska Arabija i dr.).
