Laginja, Matko, hrvatski političar (Klana kraj Kastva, 10. VIII. 1852 – Zagreb, 18. III. 1930). Studirao pravo u Zagrebu (1871–73) i Grazu (1873–75), gdje je doktorirao 1885. Od 1890. odvjetnik u Puli, a od 1915. živio je u Zagrebu. U mladosti je prihvatio politički program A. Starčevića, a zajedno s pravašima V. Spinčićem i M. Mandićem odlučno se suprotstavljao talijanskom nacionalizmu u Istri. God. 1882. bio je urednik lista Naša sloga, a 1883. izabran je u Pokrajinski sabor Istre, u radu kojega je sudjelovao do 1914. Od 1891. do 1901. i 1907–18. bio je zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Jedan je od osnivača Istarske posujilnice (1891) i Gospodarske sveze za Istru (1903), utemeljenih u Puli. Sudjelujući u radu Carevinskoga vijeća zagovarao je sporazum s talijanskim liberalima (1908), dok se za I. svjetskoga rata zauzimao za politiku Jugoslavenskoga kluba zastupajući pravo južnoslavenskih narodâ na samoodređenje unutar Austro-Ugarske Monarhije. God. 1917–18. bio je predsjednik Starčevićeve stranke prava, a 1918–19. povjerenik za Istru u Narodnome vijeću u Zagrebu. Nakon I. svjetskoga rata bio je član Privremenoga narodnog predstavništva (1919–20), član Zakonodavne narodne skupštine te ban Hrvatske i Slavonije (1920). Nakon Rapalskoga ugovora (1920) bio je predsjednik Narodnoga kluba (1920–22), a potom Hrvatske zajednice. Premda je bio izabran u Ustavotvornu skupštinu, 1921. napustio je njezin rad zbog izrazite centralističke politike. Bavio se i znanstvenim radom, poglavito pravnom poviješću i kulturnim naslijeđem Istre. Stručne je radove objavljivao u listovima Naša Sloga, Pravo i Vienac. Značajnija djela: Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i kvarnerskih otocih (1880), Austrija i hrvatsko pitanje (Oesterreich und die kroatische Frage, 1883), Kastav: grad i obćina (1889), Istarske narodne pjesme (1924), Istarske pričice (1945), Istranom: književna ostavština (1970).
