Kunić, Rajmund (Raymundus Cunichius, Raimondo Cunich), hrvatski književnik i prevoditelj (Dubrovnik, 24. I. 1719 – Rim, 22. XI. 1794). Prvu izobrazbu stekao u rodnome gradu; u isusovce stupio 1734. u Rimu, gdje je studirao filozofiju i teologiju, zaređen 1750. Poučavao je grčki i retoriku na različitim isusovačkim učilištima u Italiji, uključujući i središnje u Rimu, gdje mu je učenik bio i sugrađanin B. Zamanja; nakon ukinuća reda 1773. nastavio je predavati kao svećenik. Bio je član rimske Accademije degli Arcadi (pastirsko ime Perelaus Megarides).
Među suvremenicima Kunić je slavu stekao poglavito kao prevoditelj s grčkoga na latinski. Prevodio je helenističke pjesnike (Teokrit, Kalimah), epigramatičare (Grčka antologija), no najviše je truda uložio u prepjev Ilijade (1776), koji je – prema širokoj suglasnosti – najbolji latinski prepjev toga Homerova epa; njime se za svoj klasični prijevod na talijanski poslužio V. Monti. Kao autor Kunić se okušao u mnogim pjesničkim žanrovima, no izrazitu je sklonost pokazivao za elegiju i epigram. Osim za sakralne i didaktičke sadržaje, elegijama se služio u dopisivanju s prijateljima, nerijetko u kakvu književnom povodu. U epigramima je komentirao suvremenu umjetničku produkciju (Mengs, Canova, Cimarosa, Alfieri, Metastasio), obilježavao različite prigode (nadgrobnice, žalobnice, pohvalnice), ismijavao zazorno ponašanje, no središnje mjesto pripada sastavcima posvećenima Rimljanki Mariji Pizzelli (Lidi – Ad Lydam): više od 600 epigrama tvore najopsežniji ljubavni kanconijer u hrvatskom latinizmu. Iako je golem dio njegova opusa ostao u rukopisu – primjerice, tiskom su objavljene tek dvije petine elegija (20 od 47) i manje od trećine epigrama (1000 od 3600) – kakvoća i odjek objavljenoga dijela opravdavaju ocjenu prema kojoj je Kunić bio jedan od najutjecajnijih europskih latinista XVIII. st.
