Kumičić, Eugen (Evgenij), hrvatski književnik (Brseč, 11. I. 1850 – Zagreb, 13. V. 1904). Studij povijesti, zemljopisa i filozofije završio u Beču 1873. God. 1874. bio je suplent u splitskoj gimnaziji, 1875. otišao je na dvogodišnji studijski boravak u Pariz, gdje je na izvoru čitao Zoline programatske tekstove te upoznao ne samo naturalističke ideje i programe nego i tadašnju trivijalnu književnost. Od 1879. živio je u Zagrebu. Do 1883. bio je gimnazijski profesor, a nakon toga, kao radikalni starčevićanac, posvetio se političkom životu te postao zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru. Uređivao je pravaške listove i časopise: Hrvatsku vilu, Slobodu i Hrvatsku. Pisao je i pod pseudonimom Jenio Sisolski. Slijedeći praksu europskih prozaika, Kumičić je 1883., kada je već imao nekoliko objavljenih romana (Olga i Lina, 1881; Jelkin bosiljak, 1881; Primorci, 1882), u Hrvatskoj vili objavio programatski tekst O romanu, u kojem se zauzimao za teme iz zbiljskoga života. Zolin utjecaj osjeća se ponajviše u romanu Olga i Lina, prema mišljenju kritičara prvom hrvatskom naturalističkom romanu, svojevrsnoj ranoj inačici Zoline Nane. Radnja je smještena u mondena kupališta, salone građanskog Beča i Zagreba, dobrota je vezana uz Hrvaticu, a prijetvornost je glavna odlika tuđinke Line. I u ostalim su Kumičićevim romanima negativni junaci redovito stranci. Tematiziranje ljubavne veze između čedne djevojke i poštena mladića stalno je mjesto njegove romaneskne produkcije, osobito romana s građom iz istarskoga života (Jelkin bosiljak; Začuđeni svatovi, 1883; Preko mora, 1889; Teodora, 1889). Kumičić je prvi romanopisac koji je stvorio idejno-estetske korelative društvenog romana. Oni su najočitiji u romanima Gospođa Sabina (1883), Otrovana srca (1890), Pobijeljeni grobovi (1896). I kad je to činio, Kumičić je naturalizam crpio na razini tematskoga sustava, a u izražajnome je gomilao zaplete. Njima je osiguravao novu i zadržavao staru čitateljsku publiku, koja je u to doba još uvijek očekivala isključivo napetu priču. Romanom Gospođa Sabina, najuspjelijim romanesknim štivom, Kumičić je okrenuo hrvatski roman prema realističkoj matrici: dijagnosticiranju društvenih anomalija i prikazivanju stvarnosti, koja postaje daleka slici šenoinskoga patrijarhalnog društva. Prvi je razotkrio filozofiju malograđanskog života. Stilski su najdotjeranija Kumičićeva ratna sjećanja Pod puškom (Balkan, 1886). U tekstovima potresnih naturalističkih detalja iznio je svoje jednogodišnje dobrovoljačko vojničko iskustvo iz rata u Bosni. Veliku popularnost kod čitatelja stekao je povijesnim romanima Urota Zrinsko-Frankopanska (Dom i sviet, 1892–93) i Kraljica Lepa ili Propast kraljeva hrvatske krvi (1902). Kumičićeva pravaška orijentacija, u kojoj je sve bilo podređeno ideji nacionalnoga, došla je u povijesnim romanima do punog izražaja. Zanimale su ga isključivo sudbine velikana nacionalne povijesti, imena koja su stvarala povijest. Opisne dionice romana podsjećaju na viteške epove i romane. Akteri su oslobođeni osobnih priča i ni po čemu ne podsjećaju na likove A. Šenoe, utemeljitelja povijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Povijesni dokumenti, kao jasan pokazatelj vjerodostojnosti, citirani su unutar romana i najčešće funkcioniraju kao materijal koji ne komunicira izravno s osnovnom pričom. Kumičić međutim nije mogao odoljeti obogaćivanju povijesne priče mnogim trivijalnijim epizodama kako bi dodatno zabavio čitatelje pa književni povjesničari ističu da je tim postupcima ozbiljno doveo u pitanje i primateljevu vjeru u vjerodostojnost povijesnog sloja romana. Najproduktivniji romanopisac realizma, uz K. Š. Gjalskoga, u dvadesetak godina, od novele Slučaj u sušačkoj Slobodi (1879) do romana Kraljica Lepa, stvorio je bogat pripovjedački opus, podjednako hvaljen i porican, ali uvijek rado čitan.
