apsurd (prema lat. absurdus: koji zvuči nesklapno, nesuvislo, neskladno, besmisleno; srednji rod absurdum: besmisleno, besmislenost, nesmisao, besmislica), ono što se protivi zdravomu razumu, normalnomu, razboritu mišljenju. U logici, sklop pojmova ili tvrdnja koje su smisleno nesuvisle, protuslovne, protivne logičkim zakonima (→ ad absurdum). Apsurd se prvi put spominje u vezi s Tertulijanu pripisanom uzrečicom »vjerujem, jer je besmisleno« (credo, quia absurdum) kojom je dokazivao da se vjera u najviše biće (Boga) ne može dokazati racionalnim putem, nego paradoksom, odnosno apsurdom vjere. Pojam apsurda postaje središnja tema filozofije egzistencije i francuskog egzistencijalizma jer polaze od razmatranja čovjekove subjektivne strane života u kojoj se zrcale doživljaji objektivnoga svijeta, često međusobno suprotni. Utemeljitelj filozofije egzistencije Søren Kierkegaard u Ili-ili (1843) polazi od postavke da proturječnosti svijeta, za razliku od Hegelova dijalektičkoga stava »i-i« koji vodi sintezi, nije moguće pomiriti pa čovjek egzistira u vječnome »ili-ili«. Smatra kako su svijet i njegov doživljaj oprečni pa čovjek cijelog života očajava i pati jer uviđa kako živi u raskoraku između svijeta kakav se daje objektivno i onoga kako ga on subjektivno doživljava. S obzirom na to da se čovjek ni na koji način ne može odvojiti od vlastitoga »ja«, koje je s jedne strane zasebno, a s druge dio kolektivnih udruženja (društva), on čini izbore koji ga često vode u kajanje, zbog čega očajava. Čak su i oni koji su skloni vjeri u transcendentni život također podložni očajanju, jer je vlastito »ja« neodvojivo od pojedinca pa je on osuđenik na život s vlastitim »ja«. Stoga se u sva tri stadija života (estetičkom, etičkom i religijskom) čovjek nalazi pred izborom vječnoga »ili-ili« koje mu sugerira da je njegov život ništa drugo nego vječni apsurd. Primjerice, estetički život podrazumijeva afektivni i trenutačni odnos prema predmetima žudnje, a etički život donosi moralna pravila i savjest koji mu sugeriraju za kojim predmetima smije ili ne smije žudjeti pa je rezultat izbor »ili-ili« koji ga dovodi do besmisla, odnosno apsurda. U Filozofskoj vjeri (1948) Karl Jaspers apsurd određuje kao nemogućnost prevladavanja razlike između subjektivnoga i objektivnoga, zrcaljenoga u »graničnoj situaciji« koja čovjeka neprestano izaziva kušnjom »istine« života. Riječ je o razlici između filozofskog i znanstvenog života, od kojih svaki istinu izriče na različite načine. Istina znanstvenika objektivna je i dokaziva te postoji bez subjekta (poput primjera Galileija koji se pod prijetnjom smrti mogao odreći svoje tvrdnje), dok je filozofska istina nedokaziva i nepriopćiva (poput istine Giordana Bruna koji je spaljen jer se nije mogao odreći svoje tvrdnje) jer ona ne postoji bez subjekta u nekom objektivitetu, odnosno postoji samo s njim pa je jedino dokazivanje i priopćavanje takve istine spremnost na vlastitu smrt kojom se ona potvrđuje. Čovjek u suvremenome svijetu živi u izboru između subjektivne i objektivne istine, čime neprestano svjedoči o apsurdu samoga života. Njega je, prema Jaspersu, moguće prevladati principom »obuhvatnoga« (Umgreifendes) koji sjedinjuje »istinu« subjektivnog i objektivnog života.
Apsurd je ipak bio najzastupljeniji u tradiciji francuskog egzistencijalizma. Jean-Paul Sartre u Mučnini (1938) pokazuje apsurd življenja jer su predmeti i pojave posve ravnodušni na egzistenciju subjekta i postoje neovisno o njemu, zbog čega on doživljava tjeskobu, a u zbirci novela Zid (1939) naglašava apsurdnost života s obzirom na to da se s nepredvidivim situacijama čovjek ne može nositi na racionalan način, zbog čega je doveden »pred zid« apsurda. Kod Alberta Camusa apsurd je središnja kategorija cijele filozofije. On je nesklad između svijesti i bitka, razuma i besmisla te čovjeka i svijeta. U svijetu apsurda ljudske egzistencije, izraženome u Strancu (1942), čovjek je »stranac koji ni sam sebe ne prepoznaje«. Pobunjeni čovjek (1951) svjedoči podvojenosti ljudske biti koja oslikava stvaran život jer se pobuna (revolt) neprestano sukobljava sa zlom, stoga u pobuni leži smisao života kao besmisla u kojem je izražen beznadni Sizifov napor (Mit o Sizifu, 1942). Time je, u Nietzscheovu duhu, jedino umjetnost uspješan put protiv apsurda jer je po svojoj naravi pobuna. Njezina je svrha skrivenost apsurda razotkriti u osjetilnoj percepciji jer, kada bi svijet po sebi bio jasan i otkriven, ne bi ni bilo potrebe za umjetnošću pa je ona sama neodvojiva od apsurda. Posljedicom filozofsko-estetičkih formulacija apsurd je zaživio u dramskim, odnosno kazališnim konceptima (teatar apsurda) u kojima su prednjačili Samuel Beckett, Eugène Ionesco, Fernando Arrabal, Jean Genet, Radovan Ivšić i dr.
