struka(e):

apsolutno (latinski absolutus: potpun; neograničen), ono što je u potpunosti lišeno svakog odnosa prema drugom i što se može definirati bez ikakva odnosa. U nekim filozofskim sustavima, poglavito idealističkima, metafizički temelj cjelokupne zbiljnosti, za razliku od relativnoga, spoznajnoga, subjektivnoga, pojavnog bića. Iako se u antičkim filozofskim djelima govori o idejama kao bezgraničnima i time apsolutnima, pojam se više veže uz kršćansku onto-teologiju u kojoj je Bog određen apsolutom. Toma Akvinski ga određuje »subzistirajućim bitkom« (ipsum esse per se subsistens), a to znači da sva bića nemaju svoj izvor od sebe nego od Boga koji svoj temelj ima samo u samome sebi, čime je apsolutan. On time izmiče našim spoznajnim moćima te se do njega može dospjeti jedino vjerom. Međutim, potpuno pojmovno izjednačenje apoluta i Boga nalazimo kod Nikole Kuzanskog za kojeg je Bog apsolut jer je jedno i sve i sve u jednome (sve-Jedno) na način da je sve stvoreno i time prolazno samo slika ili prikaz apsoluta koji je neograničen i vječan. Za Spinozu Bog je apsolutna supstancija i to na razini definicije kao samouzrok (causa sui) te time beskonačan i nedjeljiv, a ostala su bića prolazna i djeljiva te egzistiraju samo kao njegovi modusi. Nasuprot tomu, u monadologiji G. W. Leibnitza, apsolutno je sadržano u svakoj pojedinačnoj monadi (individualnoj supstanciji). I. Kant otvara drukčiji horizont razumijevanja pojma niječući mogućnost spoznaje »stvari po sebi«. Apsolutno je ono bezuvjetno na razini spoznaje, ali ne po sebi, čime se uspostavlja apsolutno jedinstvo mislećeg subjekta kao jedinstvo svih uvjeta svih predmeta mišljenja. Na nj se oslanja J. G. Fichte koji, formulirajući transcendentalnu poziciju »apolutnog ja« pokazuje kako predmet njegove znanosti nije apsolut kao ono po sebi, nego znanje o znanju koje se postiže putem intelektualnog zora. Vrhunac tematiziranja apoluta nalazimo u G. W. F. Hegela koji u svojoj filozofiji apolutnog duha zauzima stav da cjelokupna zbiljnost nije ništa drugo do horizont samoozbiljenja i samoočitovanja duha. Apsolut dolazi do samog sebe (sebeznanja) kroz razvoj samokretanja duha, od subjektivnog preko objektivnog do apolutnog, u kojem on kao apsolut ovladava čitavom zbiljom kao svojom čime uspostavlja apsolutni identitet svoje biti i pojave. U transcendentalnoj fenomenologiji E. Husserla kao eidetici apsolut se veže uz svijest (regiju čiste svijesti) kao apsolutnom praizvoru mogućnosti svake evidencije i svakog egzistencijalnog suda. Za razliku od toga u kritičkoj teoriji (T. W. Adorno, M. Horkheimer) te osobito u francuskoj ontologijskoj tradiciji (J.-P. Sartre, S. de Beauvoir, E. Lévinas, J. Derrida) apsolutno se shvaća kao ono »drugo« (autrui) koje kao takvo mora ostati u svojoj samostojnosti, nedododirljivosti i dostojanstvu.

Citiranje:

apsolutno. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/apsolutno>.