actus purus [a:'k~ pu:'~] (latinski: čista zbiljnost), ontološko savršenstvo Božjeg bića. Izraz potječe od T. Akvinskoga (Summa theologiae I, 3, 2, c.), a ukorijenjen je u Aristotelovoj misli o božanstvu (Metafizika XI, 7, 1072 a25 – b29). Za razliku od ograničenih i konačnih bića božanstvo (antička metafizika) ili Bog (kršćanska teologija) jest čisti akt (zbiljnost) kao »ono prvo« koje svako bivstvujuće postavlja u bitak, odnosno izvodi ga iz mogućnosti (potencija) u zbiljnost (akt) te mu time stoji u temelju. Bitna razlika kršćanske metafizike u odnosu na grčku sadržana je upravo u Akvinčevu stavu kako je, za razliku od prvog pokretala (Aristotel) koje je nužno i potpada pod vremensku ograničenost, Bog kršćanstva nužan, ali neograničen. Odnosno, osim toga što je čista zbiljnost (akt) Bog je također i mogućnost, odnosno moć (potencija) jer je Bog mogao i može, za razliku od prvog pokretala, putem slobodne volje stvoriti i drukčiji svijet što je sukladno argumentu usmjeriteljske moći (potentia ordinata), prema kojem je samo stvaranje podložno predviđanju, ali ne i sama moć koja pripada Božjoj naravi.
