Krčka biskupija, katolička biskupija sa sjedištem u gradu Krku; obuhvaća otok Krk i pridružena područja nekadašnje Osorske i Rapske biskupije. Postojala je već u ranokršćanskom razdoblju. Katedrala je bila podignuta u V. st. na ruševinama rimskih terma, a prvi poznati biskup, Andrija, supotpisnik je Rimske sinode iz 680. U srednjem vijeku biskupija se prostirala i na neke župe na kopnu, koje su poslije bile uključene u Senjsku biskupiju. Isprva je pripadala Akvilejskoj metropoliji, zatim od X. st. Splitskoj i od XII. st. Zadarskoj metropoliji; 1828. bila su joj pridružena područja Osorske i Rapske biskupije; od 1969. pripada Riječko-senjskoj nadbiskupiji. Krčka biskupija obilježena je glagoljaškom baštinom; glagoljsko se pismo uvriježilo vrlo rano, i to ne samo u liturgiji nego i u svim granama javnog i privatnoga života. Glavni stupovi glagoljaštva od XI. st. bile su crkvene ustanove, zborni ili seoski kaptoli u Omišlju, Dobrinju, Vrbniku i Baški, od XV. st. i u Dubašnici, zatim benediktinske opatije (2 do 3 u Krku, po jedna u Baški, Omišlju i na Košljunu). Papa Inocent IV. dopustio je 1252. benediktincima u samostanu sv. Nikole u Omišlju slavensko bogoslužje i uporabu glagoljskoga pisma onako kako su to činili njihovi prethodnici. Na području biskupije velik je broj sačuvanih glagoljskih kodeksa i natpisa (Bašćanska ploča iz Baške). U XV. i XVI. st. postupno su nestali benediktinci, a ojačali franjevci koji imaju dva latinaška samostana (konventualci u Krku od XIII. st. i mala braća na Košljunu) i dva glagoljaška, zadarskih trećoredaca, u Glavotoku i u Portu (Dubašnici). U biskupiji je postojalo više bratovština, važnih za vjerski i društveni život pojedinih mjesta. Od biskupa novijega doba istaknuli su se Josip Vitezić (1855–77) i Antun Mahnić (1896–1920). Danas (2002) u biskupiji djeluje više redovničkih zajednica (9 muških i 17 ženskih); ima oko 35 000 vjernika.
