STRUKE:

Kostić, Laza

ilustracija
KOSTIĆ, Laza

Kostić, Laza, srpski književnik i prevoditelj (Kovilj, Bačka, 12. II. 1841Beč, 9. XII. 1910). Potječe iz graničarske obitelji, otac mu je bio u austrijskoj časničkoj službi. Zarana prepoznat kao darovit, raspolažući znatnim obiteljskim imetkom, stekao je izvrsnu naobrazbu. Nakon pučke škole u Kovilju i gimnazije u Novome Sadu, polazio je i njemačku gimnaziju u Budimu. Studirao na Pravnome fakultetu u Pešti, gdje je i doktorirao (1866). Bio je profesor u novosadskoj gimnaziji, potom bilježnik tamošnje općine i senator gradskoga suda. Često je mijenjao službe i obavljao važne javne dužnosti (predvodio srpsku delegaciju na Berlinskome kongresu 1878., bio tajnik srpskoga veleposlanstva u Sankt Peterburgu, zastupnik u peštanskome parlamentu), nastanivši se naposljetku u Somboru. Za razliku od mnogih svojih pjesničkih suvremenika koji su, poput Đure Jakšića, proveli život u oskudici i na društvenoj margini, Kostić je pripadao najvišem sloju srpskoga građanstva, iako je trajno bio u političkoj nemilosti pa je bio optužen i za veleizdaju (1872). U mladosti ideolog omladinskoga pokreta i pristaša Svetozara Miletića, u zreloj fazi napustio je nekadašnje nacionalne ideale te pristao uz konzervativnu, klerikalnu struju. Stihove je pisao još 1850-ih kao gimnazijalac, a već 1860-ih, uz Jakšića i Jovana Jovanovića Zmaja, najvažniji je srpski pjesnik novoga naraštaja (Pesme, I–II, 1873–74; sam je priredio izdanje Pesme, 1909). Najistaknutiji je predstavnik srpske romantičarske drame. Napisao je tri dramska djela: Maksim Crnojević (napisan 1863., objavljen 1866) pripada razdoblju najvećega nacionalnoga zanosa; Pera Segedinac (objavljen 1875., izveden 1882) razgraničuje dvije faze njegova sveukupna djelovanja; Gordana ili Uskokova ljuba (1890) spada u kasno razdoblje, kada je pjesnikov dramski romantizam već bio posve anakron. Opsežan esejistički i publicistički rad, u koji spadaju i kazališne kritike te književne i filozofske rasprave, do danas nije u cijelosti objavljen. Među esejima ima radova sa znanstvenim pretenzijama (Osnovi lepome u svemu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme, 1880; Osnovno načelo: kritički uvod u opštu filosofiju, 1884) te sintetskih radova (monografija O Jovanu Jovanoviću Zmaju, njegovu pevanju, mišljenju i pisanju, poznata kao »Knjiga o Zmaju«, 1902). Opsežan mu je i prevoditeljski rad, u kojem se ističu prijevodi Williama Shakespearea (Romeo i Julija, Hamlet, Car Lir, Ričard III, sve objavljeno između 1876. i 1904). Najslabije je prepoznat kao prozaik, premda je 1860-ih objavio zapažene pripovijesti (Maharadža, Mučenica). Iako je već za života stekao glas tipskoga, ekscentričnoga romantičara, opus mu je u cjelini obilježen učenošću i poznavanjem kako klasične tako i moderne zapadne tradicije. Kao reprezentativna književna osobnost zreloga romantizma, nastojao je svoja stajališta zaokružiti u cjelovit društveni i umjetnički sustav pa mu je pjesničko djelo neodvojivo od teorijskih rasprava. Naraštajno posljednji veliki pjesnik srpskoga romantizma, spada među najistaknutije pojedince srpskoga XIX. stoljeća. Potkraj života naišao je na jednodušno osporavanje u kritici radikalnije sklonoj europskome modernizmu fin de sièclea (Ljubomir Nedić, Bogdan Popović, Jovan Skerlić). Opus mu je potpunije prevrjednovan nakon Drugoga svjetskoga rata, kada je prepoznat kao prvi srpski pjesnik modernističkoga nagnuća.

Kostić, Laza. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33374>.