konvencija

konvencija (lat. conventio: dogovor, ugovor).

1. U sociologiji, ustaljenost pravila, normi ili običaja koji se podrazumijevaju i nisu uređeni pravnim aktima, a primjenjuju se u društvenim sredinama i različitim ljudskim djelatnostima i situacijama. Konvencionalno ponašanje ili djelovanje katkada znači pojednostavnjeno ili slijepo pridržavanje (nepisanih) pravila, konformizam, oponašanje drugih, bojazan od odstupanja od pravila, nedostatak smisla za stvaralačko izražavanje i sl.

2. U filozofiji, spremnost za zajednički dogovor oko nekog općeg interesa. Konvencija nije obvezujuća poput ugovora i obećanja, nego počiva na sposobnosti i spremnosti za komunikaciju u pogledu mogućnosti usklađivanja zajedničkoga viđenja stanovitih problema i zajedničke strategije njihova rješavanja. U novije doba J. L. Austin rabi taj pojam za označivanje samo jedne klase jezičnih radnji, za tzv. ilokucionarne ili performativne aktove, posredstvom kojih činimo upravo ono što kažemo kada ih izričemo. Tako je npr. izricanje obećanja potpuno adekvatno njegovu izvršenju (jedinstvo konvencije i pravila). Nasuprot tomu stajalištu, J. R. Searle jasno razgraničuje konvenciju i pravilo. Za njega je jezik krajnje složen izraz vladanja utvrđenoga pravilima i on pokazuje da su pravila koja tvore jezične izjave načelno ista za različite prirodne jezike, dok se lingvistička konvencija treba shvatiti samo kao očitovanje ili ostvaraj tih pravila. Konvencija nije stoga ništa drugo do trenutačna aktualizacija jednoga pravila u posebnom jeziku i u posebnim individualnim uvjetima izricanja.

3. U koncepciji književnoga djela kao ugovorno utemeljena odnosa između autora i čitatelja, pojam konvencija označava pravila koja upravljaju slobodama i ograničenjima glede stila, kompozicije, teme ili žanra. Za razliku od jezične komunikacije, književnost u određenoj mjeri, ovisno o razdoblju, dopušta njihovo zanemarivanje i rehijerarhiziranje s obiju strana, i s autorske i čitateljske. Dok je čikaški kritičar R. S. Crane (Jezici kritike i struktura pjesništva, 1953) konvencije razlikovao od žanrovski zadanih pravila i isticao njihovu književnopovijesnu uvjetovanost, strukturalisti ih poistovjećuju sa svim normama (prirodnima i umjetnima) pa im je upravo otklon od njih osnovno razlikovno obilježje umjetnosti. I u teoriji govornog čina konvencija je konstitutivni element jezične komunikacije.

4. U međunarodnom javnom pravu, naziv za međunarodne ugovore i sporazume. Različiti nazivi: konvencija, ugovor, sporazum, protokol, pakt, povelja u međunarodnoj se praksi javljaju kao sinonimi. Sadržaj i oblik konvencije slobodno određuju ugovorne stranke. Osnovni je zahtjev međunarodnog prava da sve ugovorne stranke budu subjekti međunarodnoga prava. Uz to široko značenje, izrazom konvencija katkad se naziva međunarodni ugovor koji je sklopljen u svečanijem obliku, uz više formalnosti, kojega sadržaj ima neku veću važnost za ugovorne stranke, no takva uporaba termina ipak nije dosljedna. Međunarodni ugovori nastali kao rezultat kodifikacije redovito se posljednjih desetljeća nazivaju konvencijama (npr. ženevske konvencije o poboljšanju sudbine žrtava rata, 1949; ženevske konvencije o pravu mora, 1958; Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, 1961., i Bečka konvencija o konzularnim odnosima, 1963; Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, 1969; bečke konvencije o sukcesiji država, 1978. i 1983; Konvencija UN-a o pravu mora, 1982., itd.).

5. U politologiji, naziv za skupštinu, sabor, kongres neke političke stranke ili društvene organizacije.

konvencija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32972>.