struka(e): | |

kompozicija (latinski compositio: sastavljanje), način na koji je nešto složeno, sastavljeno; spoj, sastavak, slaganje; suodnos i uzajamnost pojedinih dijelova čega.

1. U likovnim umjetnostima, raspored, sastav slikarskoga, kiparskog i arhitektonskoga djela. Oznake su kompozicije uravnoteženost, kontrapunkcija, sklad u općem rasporedu likovnih elemenata. O kompoziciji je napose riječ kod slika ili reljefa (obično većega formata) s više ljudskih likova povezanih u nekoj akciji, koje umjetnik raspoređuje u određene položaje i skupine (alegorijska, povijesna, mitološka, sakralna kompozicija, žanr-prizori) ostvarene u krajoliku, arhitektonskom ambijentu, interijeru i sl.

2. U glazbi, opći naziv za glazbeno djelo, tehničko-stvaralačke postupke u procesu nastajanja glazbenog djela i studij stvaranja glazbenog djela na visokim glazbenim školama (akademije, konzervatoriji). U europskoj glazbenoj kulturi od srednjeg vijeka svrha je komponiranja stvaranje kompozicije (»opus perfectum et absolutum«). Pritom se određuju temeljni parametri zvukovlja i tišina koji tvore kompoziciju (tonska visina, trajanje u vremenu), izbor sredstava kojima se ti zvukovi proizvode (ljudski glas, različita glazbala), društvena funkcija te načini artikulacije i konstrukcije pojedinih dijelova kompozicije i cjeline (tehnike, stilovi). U nastavi kompozicije postoje dva temeljna pristupa i različite metode komponiranja. Tradicionalni akademski pristup proučava povijesne modele komponiranja i traži oponašanje utvrđenih vrijednosti, dok suvremeniji pristup povijesne uzore prihvaća samo konzultativno i nastoji razviti individualni stil poštujući specifičnosti učenikove stvaralačke osobnosti. Metode komponiranja kao temeljne postupke uključuju improvizaciju, analizu, stvaranje po analogiji, eksperimentiranje i dr. U mnogim izvaneuropskim glazbenim kulturama pojam i postupak komponiranja ili nisu poznati ili se pak glazba stvara, prakticira i shvaća kao djelatnost koja podliježe ritualima i ceremonijama, u kojima podrijetlo kompozicija ima često mitske ili mistične dimenzije koje se ne pokušavaju objasniti ni artikulirati na racionalan način uobičajen u zapadnoj kulturi.

3. U znanosti o književnosti, pojam koji književni tekst opisuje kao cjelinu sastavljenu od dijelova. Početkom XX. st. njemačka morfologijska poetika preuzela ga je iz retorike kako bi označila načelo umjetničkog rasporeda građe (Bernard Seuffert, Otmar Schissel) ili načelo značenjske objedinjenosti djela (Wilhelm Dibelius). Istodobno je u ruskom formalizmu označavao opću organizaciju poetskoga djela oko teme (B. V. Tomaševski), gledišta (S. Bernštejn) ili »zadatka« (V. M. Žirmunski). Tartuska semiotička škola 1960-ih i 1970-ih određivala je kompoziciju preko gledišta književnog teksta kojim on upravlja svojim čitanjem, odn. tvorbom svojega značenja (J. M. Lotman, B. A. Uspenski). Budući da se temelji na suprotstavljanju forme i sadržaja, pojam kompozicija podjednako zadire u opći, žanrovski i pojedinačni, književni aspekt djela.

4. U pravu, kompozicija ili krvnina sporazum je između zločinca i žrtve, odn. njezinih rođaka, o novčanom iznosu (u hrvatskim povijesnim izvorima često se rabi i izraz vražda) koji treba platiti kao naknadu za počinjeno zlodjelo, uglavnom bez obzira na krivnju. Visina krvnine ovisila je o svojstvima žrtve: njezinu društvenom položaju, spolu, dobi itd.; katkad je dio pripadao vladaru. Najvažnija je posljedica krvnine otklanjanje primjene krvne osvete. Onaj tko utvrđeni iznos ne bi platio bio bi izvrgnut jednoj iz skupine najtežih kazni, npr. gubitku osobne slobode ili izopćenju iz zajednice. Krvninu su poznavala mnoga društva starog i srednjeg vijeka. U povijesnom razvoju prepoznaje se tendencija širenja krvnine s najtežih krvnih delikata (smrt, osakaćenje, teška ozljeda) na druge zločine, te fiksiranje stalnih iznosa krvnine u običajnom pravu i propisima. Sustav krvnine gubio je na važnosti otkako je država preuzela funkciju kažnjavanja; primjenjivao se dulje u zajednicama u kojima se održala krvna osveta, odn. gdje središnja vlast nije bila djelotvorna.

Citiranje:

kompozicija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/kompozicija>.