Kiš, Danilo

Kiš, Danilo, srpski književnik židovskoga podrijetla (Subotica, 22. II. 1935Pariz, 15. X. 1989). S obitelji se iz Subotice 1937. preselio u Novi Sad, a 1942., nakon novosadskoga pogroma vojvođanskih Srba i Židova, izbjegao je u očevo rodno selo (Kerkabarabás) u Madžarskoj. Otac mu je 1944. odveden u madžarski geto (Zalaegerszeg), a potom sproveden u Auschwitz gdje je ubijen. S majkom i sestrom od 1947. živio je u Cetinju, a zatim u Beogradu, gdje je 1958. diplomirao svjetsku književnost na Filološkome fakultetu. Radio je kao lektor na francuskim sveučilištima (u Strasbourgu, Bordeauxu, Lilleu), od 1979. živio je u »izabranom izgnanstvu« u Parizu. Već je u prvome, kratkome romanu Mansarda (1962), što ga je u podnaslovu označio »satiričnom poemom«, u ironičnu prikazu mladoga studenta, pisca u nastajanju koji u gradskoj mansardi boemski živi prepuštajući se mladenačkim iluzijama, fragmentarnom, epizodičnom naracijom najavio metatekstualne i intertekstualne značajke kasnijih djela. Iste je godine objavio i roman Psalam 44, gdje donekle realističkim pripovjednim prosedeom uz izostanak karakteristične ironijske distance, ali s ipak istančanim jezičnim osjećajem, pripovijeda o preživljavanju u koncentracijskome logoru. Slijedio je roman Bašta, pepeo (1965), proustovske i schulzovske lirske, intimističke djetinje evokacije i raskošne deskriptivnosti, u kojem prvi put uvodi lik Eduarda Sama (oblikovanoga prema vlastitu ocu), središnju (mitsku) figuru zreloga razdoblja njegova opusa određenu svojim »besudbinstvom«, simbol strahova i stradanja srednjoeuropske židovske inteligencije u holokaustu. Djetinjstvo je središnja tema i ponešto odveć sentimentalne te formalno neujednačene zbirke pripovijedaka Rani jadi (1969). Obuzet shvaćanjem povijesti kao joyceovskoga »košmara iz kojega se [nemoguće] probuditi« te njezina pogubna utjecaja na pojedinca, tu je temu proširio i na svoje najznačajnije djelo, moderni polifonijski roman Peščanik (1972), u kojem iznimno vješto spaja raznorodne modernističke književne postupke u rasponu od Jamesa Joycea do tehnika svojstvenih tzv. francuskome novome romanu. Izmjenjujući lirske, esejističke, dijaloške i (pseudo)filozofske dijelove, ironičan, elegičan i tragičan ton, parodirajući različite diskurse i književne tehnike, propitujući odnose stvarnosti i fikcije te spojivši stalnu temu židovskoga stradanja s neprestanim propitivanjem formalnih romanesknih mogućnosti, napisao je jedan od pripovjednih vrhunaca srpske književnosti druge polovice XX. stoljeća. Nakon tih triju knjiga »porodičnog ciklusa« okrenuo se daljnjem traganju za mogućnostima dokumentarnosti unutar fikcijskoga okvira, tražeći »fantastičan način za pisanje o realnom«. Pronašao ga je u obliku »protuknjige« zbirci kratkih priča Opća povijest gadosti Jorgea Luisa Borgesa, jednoga od najvažnijih kasnijih Kiševih poetičkih uzora. Smatrajući kako su »prava historija beščašća koncentracijski logori«, u najpoznatijem je svojem djelu, zbirci pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča (1976), fikcionaliziranim biografijama većinom temeljenima na stvarnim svjedočanstvima i izvorima o ljudima stradalima u sovjetskim logorima, progovorio o strahotama Staljinove diktature. Premrežena mnoštvom izravnih i skrivenih citata, pravih i lažnih dokumenata (memoari, sudski spisi, enciklopedije, apokrifna građa), izrazito intertekstualna prosedea, raskošna stila i eliptične naracije, ta ga je zbirka potvrdila kao jednoga od najvažnijih srednjoeuropskih pisaca, ali mu je i donijela optužbe dijela srpske književne scene zbog navodna plagijata. Protivnicima je odgovorio polemičko-kritičkom knjigom Čas anatomije (1978), u kojoj briljantnom analizom prokazuje njihove politički i ideološki motivirane optužbe (Kišev se antistaljinizam katkad izjednačavao s antisocijalizmom), književnoteorijski diletantizam i provincijalni nacionalizam, te objašnjava vlastite književne postupke, naročito raznorodne načine transponiranja dokumentarne građe. U zbirci pripovijedaka Enciklopedija mrtvih (1983) uz prevladavajuće teme ljubavi i smrti, erosa i thanatosa, te istodobno liričan i sažet kasni stil, varira fantastične motive i već oprobane (pseudo)dokumentarističke postupke, ali i donosi neke od svojih antologijskih proznih ostvarenja uopće (Enciklopedija mrtvih, Legenda o spavačima, Crvene marke s likom Lenjina). Objavljivao je poeziju, knjige eseja i razgovora (Po-etika, I–II, 1972–74; Gorki talog iskustva, posmrtno, 1990; Život, literatura, posmrtno, 1990), drama (Noć i magla, 1983) i dr. Posmrtno mu je objavljena zbirka pripovijedaka Lauta i ožiljci (1994). Zapažen i kao prevoditelj (Pesme i prepevi, posmrtno 1992), osobito s francuskoga (Charles Baudelaire, Lautréamont [s Mirjanom Miočinović], Jacques Prévert, Raymond Queneau, Paul Verlaine), madžarskoga (Endre Ady, Attila Jószef) i ruskoga (Marina Ivanovna Cvetajeva, Sergej Aleksandrovič Jesenjin, Vladimir Vladimirovič Majakovski). Objavio je antologiju suvremene madžarske (Novija mađarska lirika, s Ivanom Ivanjijem, 1970) te francuske erotske poezije (Bordel muza, 1972). »Velik i nevidljiv«, kako ga je svojedobno opisao Milan Kundera, antinacionalist, antikomunist i kozmopolit, književni eksperimentator i tragatelj za angažiranom književnošću unutar njezinih oblikovnih mogućnosti, odan goetheovskoj i borgesovskoj ideji svjetske književnosti te shvaćajući literaturu kao prirodni zavičaj individualnosti i slobode, ostao je simbolom modernosti u srpskoj književnosti i jedan od najvećih njezinih pisaca.

Kiš, Danilo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31656>.