kategorički imperativ, etički zahtjev da nešto treba učiniti jer u sebi ima moralno opravdanje pa po tome i univerzalno značenje. Taj problem I. Kant određuje ovako: »Radi tako da maksima tvoje volje uvijek može vrijediti ujedno kao načelo općega zakonodavstva.« To je prema Kantu apsolutni zahtjev praktičnog uma. Kategorički imperativ izražava moguću etičku normu, koja u pojedinim slučajevima, kao etika situacije, nužno mora imati svoju posebnost u sadržaju te općenitosti. Po Kantu imperativ je hipotetički (spretnost, snalažljivost, propisi) i kategorički (moralni, ćudoredni). Hipotetički imperativ nalaže nešto pod nekim uvjetom (ako ovo, onda ono) i vrijedi pod pretpostavkom traženoga cilja pa time izriče samo uvjetovano moranje. Kategorički imperativ dovodi zakon formalno i apsolutno do valjanosti. Sintetičko apriorna tvrdnja kategoričkog imperativa najviše je formalno načelo koje um može formulirati s obzirom na »prisilu« čovjekove volje.
