kanon (grč. ϰανών: stabljika od trstike, tesarsko mjerilo za duljinu, ravnalo, prema ϰάννα: trstika).
1. U širem značenju, sve što je čvrsto ustanovljeno, što je postalo tradicionalnim i općepriznatim ili općeprihvaćenim (pravilom, izborom, ponašanjem i sl.); mjerilo, pravilo, propis, obrazac, norma.
2. U filozofiji (prema Epikuru), mjerilo koje služi za spoznaju što je dobro, a što zlo. Kantu je kanon skup načela i pojmova o tome kako se s pomoću mišljenja dolazi do pravilne i istinske spoznaje. – U logici, prema J. S. Millu, pravila, metode na osnovi kojih se dolazi do valjanih induktivnih zaključaka (Millovi kanoni). Hermeneutički kanoni F. D. E. Schleiermachera upućuju na načine ispravnoga razumijevanja i tumačenja.
3. U crkvenom pravu (od IV. st. dalje), propisi i zakoni (osobito zaključak koncila) koji imaju vrijednost u nekoj kršćanskoj konfesiji za razliku od državnog zakona, koji se naziva nomos. Nastaju zbirke kanona, kao i mješovite zbirke državnih i crkvenih zakona (tzv. nomokanoni). U srednjem vijeku razvija se kanonsko pravo kao značajna pravno-teološka disciplina.
4. U Katoličkoj crkvi, treći, glavni i nepromjenljivi dio mise (prikazanje, posvećenje i pričest). U novije doba češći sinoniman naziv: euharistijska molitva. U istočnoj crkvi, svaki propisani crkveni obred. – U bizantskoj liturgiji, jedan od glavnih himničkih oblika. Sastojao se obično od 9 oda prepjevanih prema biblijskim kantikama, a svaka je oda imala po nekoliko strofa – tropara. Prema prvoj strofi, modelu, metrički su i melodijski oblikovani ostali tropari svake pojedine ode. Kanon su između VII. i XI. st. njegovali mnogi crkveni pjesnici, među njima i sv. Ivan Damaščanski.
5. Popis biblijskih knjiga (canon Scripturae), koje Židovi i kršćani drže nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere (libri canonici). Židovi su svoj kanon proglasili 90. god. u Jamniji, a sadrži 24 knjige pisane hebrejskim jezikom; iznimno su pisane aramejskim (npr. dijelovi Ezre i Danijela). U Katoličkoj crkvi vrijedi popis Tridentskoga koncila (1546), koji priznaje 45 starozavjetnih i 27 novozavjetnih knjiga; takav kanon imaju i grčka, sirska, armenska, koptska i etiopska Crkva. Protestanti isključuju iz kanona 7 starozavjetnih knjiga (tzv. deuterokanonske knjige) i smatraju ih apokrifima. – Slični popisi postoje i za svete knjige drugih religija (budistički, brahmanski kanon).
6. Kanon svetaca popis je onih svetaca koje priznaje Katolička crkva.
7. Pojam koji regulira književni život od kraja XVIII. st., kada se s nastankom povijesti književnosti javila potreba da se pojedini tekstovi atribuiraju određenim autorima. U suvremenom značenju kanon se odnosi na određeni korpus književnih tekstova koji zauzima središnje mjesto i postavlja vrijednosni uzorak nekoj kulturnoj zajednici. I akademske zajednice ili književnoteorijske škole određuju kanonom vlastite estetičke vrijednosti i ideologijske prioritete. Od 1970-ih javljaju se mnogobrojne kritike univerzalističkoga shvaćanja kanona, što je dovelo do pojave mnogobrojnih alternativnih kanona sa spolnim, rasnim, klasnim, kultur/al/nim i dr. specifičnostima.
8. U likovnim umjetnostima, skup pravila koja određuju odnose veličinâ pojedinih dijelova međusobno i prema cjelini, kako bi se postigla savršena harmonija. Prvi umjetnik koji je teoretski razradio kanon ljudskoga tijela bio je Poliklet. Njegov Dorifor (oko 440. pr. Kr.) postao je kanon grčkoga klasičnog kiparstva. Nakon pokušaja u kasnome srednjem vijeku (Villard de Honnecourt), u renesansi pojedinci ponovno nastoje formulirati kanon idealne proporcije ljudskoga tijela i arhitekture (Leonardo da Vinci, A. Dürer, L. Ghiberti), koji će nekoliko stoljeća poslije prihvatiti i likovne umjetnosti klasicizma (J. G. Schadow).
9. U glazbi, tehnika skladanja višeglasne vokalne ili instrumentalne skladbe koja se temelji na načelima tzv. stroge imitacije, gdje se jednu melodijsku liniju ili temu, izloženu u početnoj dionici, oponaša u ostalim dionicama, tvoreći tako višeglasje. Kanon može biti dvoglasan, troglasan, četveroglasan itd. Najstariji primjeri kanonske tehnike potječu iz XII. st. U renesansnoj vokalnoj polifoniji razvijaju se jednostavne i složene kanonske imitacije (npr. J. Ockeghem), u baroku se kanon njeguje više u instrumentalnoj glazbi (npr. J. S. Bach), da bi u XX. st. skladatelji opet počeli posezati za kanonskom tehnikom.
