Južnoafrička Republika

ilustracija
JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Južnoafrička Republika (Republiek van Suid-Afrika; Republic of South Africa), država na krajnjem jugu afričkog kontinenta, između Namibije (duljina granice 967 km), Bocvane (1840 km) i Zimbabvea (225 km) na sjeveru, Atlantskog oceana na zapadu, Indijskog oceana na jugu i jugoistoku, Mozambika (491 km) i Svazija (430 km) na sjeveroistoku; 1 219 090 km². Unutar Južnoafričke Republike leži Lesoto.

Prirodna obilježja

Najveći dio Južnoafričke Republike nalazi se na afričkom visokom ravnjaku (1200 do 1800 m), koji se strmim rubom spušta prema primorskoj ravnici; na sjeveroistoku završava u gorju Drakensberg (Mafadi, 3446 m). Stepeničasti ravnjaci (Sjeverni, Veliki i Mali Karroo) između strmoga ruba unutarnjeg ravnjaka i primorske ravnice međusobno su odijeljeni gorskim lancima. Uska obalna ravnica ispinje se iznad Cape Towna u poravnano gorje Table (1092 m). Prastara podloga južne Afrike pripadala je paleozojskomu kontinentu Gondvani. Bogata rudna ležišta nastala su prodorima magme u najranije geološko doba, u mladim vulkanskim kraterima nastali su dijamanti, a u pretkambrijskim konglomeratima (ravnjak Witwatersrand) zlato. Rudna ležišta platine i kroma nalaze se u bazičnoj magmi, a cinka u granitima Transvaala. Poznata su ležišta manganove i željezne rude, azbesta i dijamanata, koji se nalaze u eruptivnoj stijeni kimberlitu.

Suptropska do umjerena klima modificirana je apsolutnom visinom. Srednja zimska (srpanj) temperatura kreće se od 7,7 °C (Bloemfontein) do 13,8 °C (Bisho), a srednja ljetna (siječanj) od 20,1 °C (Johannesburg) do 25,3 °C (Kimberley). Karakterističan je pad količine oborina od istoka prema zapadu. Najvlažnije je područje suptropsko primorje Indijskog oceana (Durban, 1008 mm) i istočne padine Drakensberga (Pietermarizburg, 844 mm). Unutrašnji visoki ravnjak prima 750 do 800 mm oborina, a Atlantsko primorje samo oko 100 mm; izdvaja se kraj oko Cape Towna, koji je pod utjecajem zapadnih vjetrova (Cape Town, 515 mm). Južnoafričkom Republikom protječu dvije veće rijeke: Oranje (s pritokom Vaal) i Limpopo. U unutrašnjosti je na visokom ravnjaku razvijena savana, koja prema zapadu prelazi u stepu i polupustinju (južna rubna područja Kalaharija). Travnjaci su razvijeni u krajevima ljetnih kiša (Visoki Veld i dr.). Tropske kišne šume (oko 1% sveukupne površine) razvijene su uglavnom na Drakensbergu.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva 2001. u Južnoafričkoj Republici živi 43 685 699 st. ili 35,8 st./km². Najgušće je naseljeno glavno rudarsko područje između Pretorije i Johannesburga (100 do 200 st./km²) i primorje Indijskog oceana (25 do 100 st./km²). Stanovništvo se sastoji od Bantu crnaca (76,3% st. od čega Zulu 22,0%, Xhosa 18,0%, Pedi 9,0%, Sotho 7,0%, Tswana 7,0%, Tsonga 3,5%, Swazi 3,0%), bijelaca (12,7%), mješanaca (8,5%), koji se nazivaju »obojeni« (engl. coloured), i Azijaca (2,5%). Stanovnici su prema vjeroispovijesti kršćani (66,4%: protestanti 36,6%, pripadnici domorodačke neovisne Crkve 22,2% i katolici 7,6%), pripadnici različitih tradicionalnih vjerovanja (30,0%), hinduisti (1,3%), muslimani (1,1%) i dr. (1,2%). Porast stanovništva iznosi 1,6% (1994–99) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (14,1‰ ili 1,4%, 1998). Natalitet je za afričke prilike nizak (26,4‰, 1998; uz Tunis i Egipat najmanji na kontinentu), a mortalitet relativno visok (12,3‰, 1998): mortalitet dojenčadi 41,0‰ (1999). U dobi je do 14 god. 33,8% st., od 15 do 64 god. 60,1% st., a u dobi iznad 65 god. 6,1% st. (1999). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 53,6 god., a za žene 57,8 god. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 9,0% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 17,3%, u uslužnim djelatnostima 73,7% (1995). Od mnogobrojnih sveučilišta (16) najstarija su u Cape Townu (osnovano 1829), Potchefstroomu (1869), Pretoriji (1873) i Stellenboschu (1881); službeni su jezici afrikaans, engleski, ndebele, pedi, sotho, swazi, tsonga, tswana, venda, xhosa i zulu. Glavni grad je Pretoria (sjedište vlade; 525 583 st., 1991), sjedište parlamenta je Cape Town (854 616 st.), a Bloemfontein (126 867 st.) je sjedište sudbene vlasti; ostali veliki gradovi (1991): Durban (715 669 st.), Johannesburg (712 507 st.), Soweto (596 632 st.), Port Elizabeth (303 353 st.), Umlazi (299 275 st.), Ibhayi (257 054 st.), Mdantsane (242 823 st.), Diepmeadow (241 099 st.), Lekoa (217 582 st.), Tembisa (209 238 st.), Kathlehong (201 785 st.), Evaton (201 026 st.) i dr.; u gradovima živi 52,9% st. (2001).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih Južnoafrička Republika ima goleme ekonomske, socijalne i rasne razlike; prema procjenama Svjetske banke oko 50% građana (uglavnom crnaca) siromašno je (s prihodom do 1 USD dnevno). Stopa je nezaposlenosti oko 37% (2001); za bijelce je oko 8%, a za crnce oko 52%. Problematično je provođenje agrarne reforme i preraspodjele drž. zemljišta (oko 30% ga je raspodijeljeno do kraja 2001., pri čemu je crncima dodijeljeno manje od 2%). Vrijednost je ostvarenoga BDP-a (2001) 370 mlrd. USD (po stanovniku oko 8600 USD); u strukturi BDP-a udio poljoprivrede čini 5%, industrije 30%, a uslužnog sektora 65%. U poljoprivredi je vodeća proizvodnja kukuruza, pšenice, šećerne trske te voća i povrća; razvijeno je stočarstvo. Južnoafrička Republika posjeduje znatna prirodna bogatstva (prva velika nalazišta dijamanata otkrivena su 1867., a zlata 1886). Uz dijamante i zlato, ima ležišta kroma, antimona, ugljena, željezne rude, mangana, nikla, fosfata, uranija, bakra, vanadija, soli i prirodnoga plina. Obradivo je oko 10% zemljišta (7% je pod šumama). U svijetu je Južnoafrička Republika najveći proizvođač platine (oko 300 t godišnje) i zlata (oko 600 tona godišnje). Po proizvodnji dijamanata druga je u svijetu (iza Bocvane) sa svj. udjelom od 13% (u vrijednosti od 1,1 mlrd. USD 2001); južnoafr. tvrtka De Beers (osn. 1929) drži polovicu svjetskog tržišta dijamanata (2001), a 40% prodaje ostvaruje u SAD-u. Uz te djelatnosti, u industriji je značajna i strojogradnja te proizvodnja automobila, opreme za nuklearne elektrane, tekstila i kem. proizvoda, hrane i robe široke potrošnje. Ima razvijen bankarski i sveukupni financijski te osiguravateljski sustav uz uređeno zakonodavstvo i razvijene komunikacije (burza u Johannesburgu jedna je od deset najvećih u svijetu). Kronični su problemi korupcija i privredni kriminal. Reformama od početka 2000-ih i djelomičnom privatizacijom velikih državnih banaka i kompanija privučene su izravne strane investicije (oko 2 do 3,5 mlrd. USD godišnje), ali je povećana nezaposlenost. Vrijednost je izvoza (2001) 32 mlrd. USD, a uvoza 28 mlrd. USD (više godina ostvaruje značajne viškove izvoza nad uvozom); uglavnom se uvozi industrijska oprema, hrana, kemikalije, naftni derivati i dr. Vodeći su vanjskotrgovački partneri Velika Britanija, SAD, Italija, Japan i Njemačka. God. 2001. Južnoafrička Republika imala je vanjski dug od 27 mlrd. USD, a primila je međunarodnu pomoć od 700 milijuna USD. Od 1. I. 1995. članica je Svjetske trgovinske organizacije; s Bocvanom i Namibijom uspostavila je Južnoafričku carinsku uniju.

Promet

Glavna su lučka središta: Richards Bay (80,8 milijuna t, 1998; ugljen), Saldanha Bay (31,9 milijuna t, 2000), Durban (23,8 milijuna t, 1998), Mossel Bay (17,6 milijuna t, 1995) i Cape Town (8,5 milijuna t, 1998). Prometnu mrežu čini 20 319 km željezničke pruge i 331 265 km cesta (41% asfaltiranih). Vrlo je živ unutrašnji i međunarodni zračni promet. Međunarodne zračne luke: Johannesburg, Durban i Cape Town.

Novac

Novčana je jedinica rand (R; ZAR); 1 rand = 100 centi.

Povijest

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Južnoafričke Republike mogu se pratiti od kamenoga doba. Na nalazištu Taung pronađeni su fosilni ostatci dječje lubanje koji se svrstavaju u ostatke prvog izravnoga čovjekova pretka (australopitek, oko 3 mil. god. pr. Kr.). U kasnom kamenom dobu područje Južnoafričke Republike naselili su domorodci Bušmani i Hotentoti koji su se bavili lovom i skupljanjem. Prvi tragovi njihovih stalnih naselja potječu tek iz III. st., kada su započeli uzgajati domaće životinje. Od. X. st. na područje južne Afrike nadirali su iz istočnog dijela Afrike Bantu narodi Nguni i Sotho, koji su do XV. st. potisnuli iz današnjega Natala i Kaapa Bušmane i Hotentote. Novi stanovnici bili su nositelji kulture željeznoga doba. Pod njihovim su se utjecajem počela razvijati socijalno složenija društva, prva stalna urbana središta, poljodjelstvo, rudarstvo (zlato, bakar) i trgovina s Arapima, koji su uz istočne obale južne Afrike gradili trgovačka uporišta. Pod utjecajem novoga, željeznodobnoga stanovništva, nastao je u X. st. grad Mapungubwe – prvo veće urbano središte u južnoj Africi (napušten u XII. st.). God. 1488. B. Díaz oplovio je prvi put Rt dobre nade, a Nizozemac Jan van Riebeeck za potrebe nizozemske Istočnoindijske kompanije osnovao je 1652. u Kaapu prvo naselje bijelih doseljenika (Kapstadt). Radi zaštite novoga posjeda Nizozemci su u Kaapu sagradili snažnu utvrdu (1666–79). Kaap je bio vrlo značajna postaja između europskih država i njihovih kolonijalnih posjedâ u Indijskom oceanu te jedna od ključnih točaka svjetske pomorske trgovine. Ubrzo je kolonija razvila poljoprivrednu gospodarsku djelatnost za potrebe koje je koristila rad robova. Prvi crni robovi dovedeni su u novu koloniju 1657. Tako je u XVII. st. u srce današnje Južnoafričke Republike istodobno došlo »crno« i »bijelo« stanovništvo. Doseljeni Nizozemci ratovali su (1659–73) s Hotentotima i potiskivali ih u unutrašnjost zemlje, a na svoje posjede dovodili su robovsku radnu snagu iz drugih dijelova Afrike. Na istočnoj granici Kaapa potomci europskih doseljenika, Buri, sukobljavali su se cijelo stoljeće s Bantu narodima Xhosa i Khoi (od 1779). Početkom XIX. st. na područje Natala i Transvaala prodrlo je pleme Zulu, koje je vodio legendarni plemenski poglavica Čaka (Chaka), a protiv njega su se ujedinili starosjedilački Bantu narodi Sotho i Swazi. Ratovi sa Zuluima doveli su do velikih promjena u stanovništvu, a mnogobrojni izbjeglice u brdovitom su kraju osnovali posebnu državu (Lesoto). Britanci su osvojili Kaap 1795 (do 1802) i ponovno 1806., a već 1809. donijeli prve zakone o zabrani slobodnoga kretanja Hotentota. Naseljavanje britanskih kolonista i zabrana robovskoga rada (na temelju britanskoga zakona o ukidanju ropstva) pogubno su utjecali na bursko poljodjelstvo, pa su se Buri povukli u unutrašnjost, sjeverno i sjeveroistočno od Kaapa (1834–38., »Veliki put«). Ondje su se sukobljavali sa Zuluima, koji su 1818–30. u Zululandu i Natalu imali svoju domorodačku ranofeudalnu državu. Pobijedivši Zulue (1838) Buri su osnovali republiku Natal (1839). Pošto su Britanci 1843. anektirali Natal, Buri su se povukli iznad rijeke Vaal i osnovali republiku Transvaal, a između rijeka Vaal i Oranje osnovali su republiku Oranje. Velika Britanija priznala je 1852. neovisnost Transvaala, a 1854. i Oranja. Transvaal se 1856. prozvao Južnoafričkom Republikom. Nakon otkrića dijamanata (1868) Velika Britanija obnovila je pokušaje osvajanja burskih republika (1877), što je dovelo do rata s Burima koji su bili pod vodstvom Paula Krugera. Zbog vojnog neuspjeha, Britanci su Konvencijom u Pretoriji (3. VIII. 1881) bili primorani priznati burskim republikama neovisnost. Ozakonjivanje prevlasti bjelačke manjine nad domorodcima započelo je već 1887. kada je većina crnačkih zemljoposjednika u Kaapu izgubila pravo glasa. C. J. Rhodes, ministar predsjednik kolonije Kaap (1890–96), proširio je granice britanskoga kolonijalnog posjeda u južnoj Africi; on je zaposjeo Rodeziju i Bechuanaland. Njegovo nastojanje da burske republike podvrgne Velikoj Britaniji dovelo je do Burskoga rata (1899–1902) nakon kojega su Transvaal i Oranje, potpisavši mirovni ugovor, izgubili neovisnost i bili proglašeni kolonijama. Odlukom britanskog Parlamenta (South Africa Act) južnoafričke kolonije Kaap, Natal, Transvaal i Oranje bile su 31. V. 1910. sjedinjene u Južnoafrički Savez, koji je sa statusom dominiona dobio unutrašnju autonomiju. Prvu saveznu vladu sastavio je general L. Botha (1910–19), prvak Južnoafričke stranke (South African Party) koja je okupljala britansko stanovništvo, dok su Buri imali svoju Nacionalnu stranku (National Party). Prve crnačke političke organizacije, Native Education Association i Natal Native Congress, nastale već potkraj XIX. st., ujedinile su se 1912. u Afrički nacionalni kongres (African National Congress), koji je započeo borbu protiv sve jače rasne diskriminacije u zemlji. Budući da je u I. svjetskom ratu sudjelovao na strani Antante, Južnoafrički je Savez na Mirovnoj konferenciji u Parizu kao mandatno područje (od 1920) dobio Njemačku Jugozapadnu Afriku, koju je bio okupirao već 1914–15. Preminuloga Bothu naslijedio je general J. C. Smuts (1919–24), a njega James Barry Munnik Hertzog (1924–35), čija je vlada donijela program rješenja crnačkoga pitanja, a on je u praksi značio pojačanu diskriminaciju domorodačkoga stanovništva. Zakonom 1926. crnačko stanovništvo gubi pravo na kvalificirani rad. Westminsterskim statutom Južnoafrički Savez stekao je neovisnost u sklopu Commonwealtha (1931). God. 1934. Hertzog je Južnoafričku stranku i svoju Nacionalnu stranku udružio u Ujedinjenu južnoafričku stranku. Protiv toga je istupio Daniel François Malan i osnovao novu Pročišćenu nacionalističku stranku (Purified Nationalist Party), s ekstremnim rasističkim programom. Južnoafrički je Savez 6. IX. 1939. objavio rat Njemačkoj, a nakon napadaja na Pearl Harbor i Japanu (1. XII. 1941).

Nakon II. svjetskog rata učvršćen je rasistički režim; vlast je uglavnom imala (od 1948) afrikanderska Nacionalna stranka, koja je provodila apartheid. Od 1949. do polovice 1950-ih mnogim su zakonima legalizirane rasna segregacija i diskriminacija; zabranjeni su rasno miješani brakovi, prihvaćeni su zakoni o odvojenim naseljima, podjeli na rasne skupine (bijelce, crnce, azijate i rasno miješane), zakoni o zabrani komunističkoga djelovanja, o stvaranju bantustana i dr. Pravo glasa imalo je samo bijelo stanovništvo; premijeri su bili D. F. Malan (1948–54), J. G. Strijdom (1954–58), H. F. Verwoerd (1958–66). Protivljenje apartheidu vodio je Afrički nacionalni kongres (ANC), u kojem je rastao politički utjecaj mladih vođa, N. Mandele, O. Tamba i dr. God. 1949. ANC prihvatio je novi program, pozivajući na štrajkove, građansku neposlušnost, bojkot i druge oblike nenasilnog otpora, a u lipnju 1950. organizirao je opći štrajk. Nacionalna konferencija protiv apartheida održana je 1955. uz sudjelovanje ANC-a te drugih crnačkih političkih i sindikalnih organizacija. Zagovornici radikalnijih akcija protiv vlasti istupili su iz ANC-a i 1959. stvorili Panafrički kongres (PAC). Pošto je 1960. crnačkomu stanovništvu bilo strogo ograničeno kretanje, uslijedili su masovni prosvjedi; policija je u Sharpevilleu (21. III. 1960) ubila oko 70 demonstranata, a potom su zabranjeni ANC, PAC i druge proturežimske organizacije. Pod međunarodnim osudama Južnoafrički Savez istupio je iz Commonwealtha te 31. V. 1961. proglasio Južnoafričku Republiku. Početkom 1960-ih nastale su vojne skupine ANC-a i PAC-a te započele oružanu borbu. Uslijedili su progoni crnačkih vođa (1962–63), a uhićen je i N. Mandela (1964. osuđen je na doživotni zatvor). Politiku apartheida nastavili su premijeri B. J. Vorster (1966–78) i P. W. Botha (1978–84); protivile su im se crnačke sindikalne, studentske i druge organizacije. Unatoč međunarodnim osudama Južnoafrička Republika održala je gospodarske odnose s industrijski razvijenim zapadnim zemljama (izvozi strateški važne i druge sirovine); od 1964. SAD joj pomažu u razvoju nuklearnog programa. God. 1966. Južnoafrička Republika odlukom UN-a izgubila je skrbništvo nad Jugozapadnom Afrikom (od 1968. Namibija), ali je nastavila okupaciju. Istodobno je Južnoafrička Republika vojno djelovala protiv crnačkih oslobodilačkih pokreta u susjednim i drugim zemljama. Prometna i gospodarska ovisnost Bocvane, Mozambika, Malavija, Rodezije, Namibije, Lesota, Svazija, Zambije i drugih regionalnih zemalja o Južnoafričkoj Republici olakšavala je njezin geopolitički utjecaj. Nakon neovisnosti Angole i Mozambika (1975), Južnoafrička Republika nastojala ih je politički destabilizirati; u južnoj Angoli vojno je intervenirala (od 1975) radi uništavanja baza namibijskoga oslobodilačkog pokreta (SWAPO). Južnoafrički studentski pokret organizirao je 16. VI. 1976. prosvjede u Sowetu protiv obveznog učenja afrikanderskog jezika. Nakon policijske intervencije bilo je oko 300 poginulih; prosvjedi su se proširili na sve veće gradove, a oko 700 000 radnika stupilo je u štrajk. Od lipnja do rujna 1976. u nemirima je poginulo više od 1000 ljudi; studentski vođa S. B. Biko ubijen je nakon uhićenja 1977., što je izazvalo nove demonstracije i zabrane crnačkih organizacija (od 1977. ANC je učestalije izvodio gerilske akcije). Nakon intervencije južnoafričkih snaga u Angoli i njihovih oružanih akcija u drugim regionalnim zemljama (1975–77), UN je 1977. zabranio izvoz oružja u Južnoafričku Republiku. Tijekom 1977–86. Južnoafrička Republika povremeno je vojno djelovala u Angoli, Zambiji, Mozambiku, Bocvani, Lesotu, Svaziju i Zimbabveu (neovisnom od 1980). Kao savez masovnih pokreta protiv apartheida, 1983. osnovana je Ujedinjena demokratska fronta (UDF); protivnik apartheida anglikanski biskup D. M. Tutu dobio je 1984. Nobelovu nagradu za mir. U rujnu 1984. P. W. Botha postao je predsjednik države pa je s Mozambikom postigao sporazum o sigurnosti. Masovne crnačke pobune bile su obnovljene polovicom 1980-ih u gradskim i industrijskim područjima (1986. uvedeno je izvanredno stanje); više od 20 000 crnaca ubijeno je u nemirima tijekom 1970-ih i 1980-ih. U drugoj polovici 1980-ih učestali su i sukobi UDF-a i ANC-a s pokretom Inkatha, koji je vodio M. G. Buthelezi (vođa naroda Zulu). God. 1988. Južnoafrička Republika vojno se povukla iz južne Angole prema sporazumu koji je uključivao i neovisnost Namibije (ostvarenu 1990). Političke promjene u Južnoafričkoj Republici započele su s predsjednikom (1989–94) F. W. de Klerkom, koji je pod unutarnjim i međunarodnim pritiscima počeo s ukidanjem apartheida. God. 1990. ukinuto je izvanredno stanje; ANC je legaliziran, a njegov je vođa N. Mandela oslobođen (velik je broj crnačkih oslobodilačkih organizacija legaliziran, čemu su se protivile konzervativne stranke te radikalne afrikanderske skupine). Počeli su pregovori o prijelaznoj vlasti i budućem državnom uređenju; 1991. ukinuti su rasno diskriminirajući zakoni. Uz političke pregovore događali su se i nemiri, u kojima je bilo više od 10 000 poginulih (1990–94), uglavnom u sukobima pristaša ANC-a i Inkathe – Stranke slobode. Veću političku autonomiju zahtijevala su područja KwaZulu, Natal i Bophuthatswana (u njima je zbog nemira bilo uvedeno izvanredno stanje, u ožujku 1994). God. 1993. N. Mandela i F. W. de Klerk dogovorili su stvaranje prijelazne vlasti i privremenog ustava, a za to su podijelili Nobelovu nagradu za mir. Na prvim slobodnim izborima u travnju 1994. nadmoćno je pobijedio ANC, a Mandela je postao predsjednik države (sastavljena je koalicijska vlada od ANC-a, Nacionalne stranke, Inkathe i dr.). Pregovori o novom ustavu (donesen u svibnju 1996) obnovili su sporove oko političko-teritorijalnog sastava; ANC se protivio autonomističkim težnjama plemenskih i narodnih vođa (Buthelezija i dr.) te zahtjevima (Afrikanderske narodne fronte i dr.) za stvaranjem posebne bjelačke države. Na izborima u lipnju 1999. ponovno je pobijedio ANC, a predsjednik je postao T. M. Mbeki (vođa ANC-a nakon povlačenja Mandele 1999). ANC je ostvario pobjedu i na sljedećim izborima (2004., 2009. i 2014); od 2009. predsjednik je Jacob Zuma (vođa ANC-a od kraja 2007). Početkom 2000-ih održane su znatne ekonomske i društvene nejednakosti, što je narušilo političku stabilnost (sredinom 2011. bio je masovni štrajk radništva).

Politički sustav

Prema Ustavu od 4. II. 1997., Južnoafrička Republika je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike, pored klasičnih ovlasti šefa države, na čelu je izvršne vlasti. Predsjednika republike bira Nacionalna skupština (National Assembly), za razdoblje od 5 godina i na najviše 2 mandata. U provođenju izvršne vlasti pomaže mu kabinet čije članove sam postavlja i koji su mu odgovorni za svoj rad. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament (Parliament), koji se sastoji od Nacionalne skupštine (National Assembly) i Nacionalnog vijeća provincija (National Council of Provinces). Nacionalna skupština ima 400 zastupnika izravno izabranih za mandat od 5 godina. Nacionalno vijeće pokrajina ima 90 članova, od kojih 54 postavljaju stranke prisutne u zakonodavnim tijelima provincija, a dodatnih 36 mogu imenovati provincijska zakonodavna tijela sama. Mandat je članova drugog doma 5 godina. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju u okviru svojih nadležnosti Ustavni sud, Vrhovni apelacijski sud, Visoki sud te osnovni sudovi. Država je administrativno podijeljena na 9 provincija. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 27. travnja (1994).

Hrvatsko iseljeništvo

Pretpostavlja se da su prvi Hrvati u Južnoj Africi bili Franjo Drago iz Herceg Novog i Josip Cigančić iz Rijeke; oni su u Cape Town stigli 1757. i 1758. U englesko-burskom ratu dio Hrvata borio se na strani Bura. Najpoznatiji je među njima Ulderik Franić koji je prije poginuća napisao o tom ratu više dopisa za zadarski Narodni list. U većem broju Hrvati su pristigli potkraj XIX. st. Do II. svjetskog rata uselilo ih se 3000–4000, a procjenjuje se da ih je na početku XXI. st. do 7000. Potječu pretežito iz Dalmacije i Hrvatskoga primorja. Nastanjeni su uglavnom u Johannesburgu i Pretoriji, u manjem broju u Cape Townu i Durbanu, te u drugim većim naseljima. U početku su uglavnom radili kao fizički radnici u građevinarstvu, potom u rudarstvu, a u novije doba u trgovini (osobito mesom) te ugostiteljstvu. Društveno su se počeli okupljati na početku XX. st. Najprije su utemeljili tamburaški zbor, a od 1908. u Johannesburgu djeluje Hrvatska čitaonica. Zbog internacija i progona austrougarskih podanika, društveni život bio je zamro u I. svjetskom ratu, a postupno je obnavljan potkraj rata i u međuraću utemeljenjem Slavjanske sloge (1918), Sokola (1918), Slavjanske zore (1921), Hrvatskoga prosvjetnoga kluba Stjepan Radić (1928) te više društava koja su nosila jugoslavensko ime (Jugoslavenski napredni klub, Jugoslavenski dom…), a uglavnom su okupljala hrvatske iseljenike. Društveno okupljanje ponovno je oživjelo početkom 1970-ih utemeljenjem Hrvatskoga centra (u čijem sastavu djeluje Hrvatski dom) i drugih udruga, a kao krovna organizacija pojavila se Hrvatska zajednica Južne Afrike. U športskome životu veliku ulogu igrao je NK Croatia (1962–90). Od glasila jedino su dosad izlazile Male novine (Johannesburg, 1952–53). Posebnu ulogu u iseljeničkom okupljanju ima Katolička crkva; 1969. u Johannesburgu su utemeljene Hrvatska vjerska zajednica i župa sv. Jeronima koja izdaje Župne vijesti, a u njezinu sklopu od 1991. djeluje i Hrvatski Caritas.

Književnost

Južnoafričku književnost, nastalu potkraj XIX. st., bitno obilježuju odnosi između različitih etničkih skupina i jezika, od kojih su najznačajniji oni nastali u trokutu što ga čine južnoafričko crnačko, bursko i britansko naslijeđe. Premda se izražava na različitim jezicima (od kojih je 11 službenih), zamjetnija crnačka književnost razvila se na jezicima xhosa, sotho i zulu, znatna na jeziku afrikaans, a ona na engleskom jeziku (na kojem, osim potomaka britanskih doseljenika, pišu i Afrikaneri te crnci i mješanci ili »obojeni«, engleski coloured) posljednjih je desetljeća XX. st. zapažena i u svjetskim razmjerima. Moguće je govoriti o nekim općim temama, koje obilježuju i ostale kolonijalne književnosti (krajolik, susret s nepoznatim, strah, izoliranost itd.), ali i posebnima (britansko-burski rat 1899–1902) i jedinstvenima, kao što je iskustvo apartheida (1948–91). Potonje je iskustvo, obilježeno rasnom segregacijom, progonima, egzilom, cenzurom, političkom represijom, prijetnjama i nasiljem, odredilo dugotrajnu ukorijenjenost južnoafričke književnosti u realizmu i političkom romanu, kao i zakašnjelu tranziciju jednoga dijela te književnosti iz kolonijalne u postkolonijalnu. – Prvi tekstovi (1875) na jeziku Bura, afrikaansu, bili su uglavnom propagandistički, usmjereni na dokazivanje zrelosti afrikaansa da zamijeni nizozemski kao jezik kulture, komunikacije i reformirane nizozemske Crkve, što je afrikaans potvrdio postavši službenim jezikom Južnoafričke Unije (1925) i prijevodom »Biblije« (1933). Na početku XX. st. javili su se pjesnici Jakob Daniel du Toit (Totius; 1877–1953), autor najpoznatijih elegija na afrikaansu, i Christiaan Frederik Louis Leipoldt (1880–1947), koji je opjevao britansko-burski rat. Među proznim piscima prevladavale su biblijske teme i povijest doseljeničkih pionira, o kojima je pisao Daniel François Malherbe (1881–1969). Skupina pjesnika tzv. dertigera (pjesnici 1930-ih), Uys Krige (1910–87), Elisabeth Eybers (1915–2007) i drugi, otvarala je nove teme i istraživala sva područja ljudskoga života; među njima se istaknuo pjesnik i dramatičar Nicholaas Petrus van Wyk Louw (1906–70), koji je, razvivši osobitu psihološku baladu i dramski monolog, napisao i moderni ep »Raka« (1941). No izlazak iz pretežito ruralnih tema pastoralnoga ugođaja i analiza unutarnjega života zbiva se tek 1960-ih, kada afrikaanska književnost progovara urbanim jezikom novih pisaca, među kojima su svjetski ugled stekli pjesnik i dramatičar A. P. Brink (1935–2015) i pjesnik B. Breytenbach (r. 1939), ali će oni, međutim, obojica poslije pisati i na engleskome jeziku, te prozaist Adam Small (1936–2016). – Na jeziku sotho napisao je Th. Mofolo (1876–1948) roman »Shaka« (oko 1908., objavljen 1925), o legendarnome zuluskom kralju; među Zuluima su poznatiji pisci Rolfes Dhlomo (1901–71), Benedict W. Vilakazi (1906–47) te Cyril L. S. Nymbesi (1919–2000), a među piscima xhosa pjesnik J. R. (James Rainsi) Jolobe (1902–76), autor priče »Omyezo« (1936). Neki su od tih pisaca pisali i na engleskom jeziku. No nakon dolaska u gradove, crnačko se stanovništvo odvojilo od svojeg (usmenoga) kulturnoga naslijeđa, ono stječe (katkad) osnovno obrazovanje na engleskom jeziku, živi u uvjetima krajnje bijede i izoliranosti. O iskustvu novoga života pisao je Solomon Tshekisho Plaatje (1876–1932) u romanu »Mhudi« (oko 1919., objavljen 1930) i drugi pisci; o doticajima s bjelačkom zajednicom govore prilozi u časopisu »Drum« (1950), npr. oni koje je pisao Can Themba (1924–68) i drugi predstavnici tzv. književnosti daščara, koji su pisali o tradicionalnim likovima iz prigradskih slumova, žrtvama nagle urbanizacije. Književnost nakon masakra u Sharpevilleu (1960) i pobune u Sowetu (1976) svjedoči o novoj crnačkoj samosvijesti, o čemu su nastala istaknuta djela i bijelih i crnih pisaca na engleskom jeziku. – Početak južnoafričke književnosti na engleskom jeziku vezuje se uz književnicu O. Schreiner (1855–1920), autoricu prvoga velikog južnoafričkoga romana »Priča o afričkoj farmi« (1883), kojim dominira »krajolik kao sudbina«, ali bez crnačkog udjela u njemu. P. Abrahams (1919–2017) pobudio je pozornost romanom »Mladi rudar« (1946). S pozicija liberalnoga humanizma, A. Paton (1903–88) napisao je svojedobno glasovit roman »Plači voljena zemljo« (1948), koji je dugo smatran paternalističkim, ali je doživio revalorizaciju nakon ukinuća apartheida. E. Mphahlele (1919–2008) autor je poznatog autobiografskog romana »Po Drugoj aveniji« (1959), a Lewis Nkosi (1936–2010) romana »Parenje ptica« (»Mating Birds«, 1986). Književnica N. Gordimer (1923–2014) svojim je romanima, esejima i pričama snažno progovorila o južnoafričkoj bjelačkoj i crnačkoj stvarnosti u uvjetima apartheida i nesnalaženja u novostečenoj slobodi. Dosegnuvši svojim djelom do općih vrijednosti ljudskih sudbina, dobila je Nobelovu nagradu (1991). Dramatičar A. Fugard (r. 1932) pobudio je svjetsku pozornost političkom dramom »Sizwe Bansi je mrtav« (1972). Iskorak prema postmodernizmu najsnažnije očituje svjetski poznat pisac J. M. Coetzee (r. 1940), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2003. Ostali su značajni pisci: Modikwe Dikobe (r. 1913), Alex La Guma (1925–85), Lauretta Ngcobo (1931–2015), Sipho Sepamle (1932–2007), Bessie Head (1937–86), Mbulelo Mzamane (r. 1948), Tsitsi Dangarembaga (r. 1960) i drugi.

Likovne umjetnosti

Najstarija svjedočanstva o umjetničkom stvaralaštvu plemenâ i narodâ na području današnje Južnoafričke Republike špiljske su slikarije, a koje još i danas izrađuju Bušmani i Hotentoti. Stoljećima su plemena južnih Bantu crnaca bila na glasu kao vrsni kovači (sudeći po pećima za taljenje i kovačkim mjehovima), a uz to su poznavali lončarstvo, pletačke vještine i drvorezbarstvo (osobito su značajne bogato izrezbarene i polikromirane obredne maske). Početkom 1990-ih u Johannesburgu, Durbanu i Cape Townu osnovane su umjetničke radionice, koje vode akademski obrazovani umjetnici, u kojima polaznici nastoje ujediniti tradicijska iskustva s modernim likovnim ostvarenjima. Najznačajniji su južnoafrički umjetnici: slikar Andrew Tshidiso Motjuoadi (1935–68), grafičar Azaria Mbatha (r. 1941) i kipar Sydney Alex Kumalo (1935–88).

U Cape Townu su sačuvani dijelovi obrambene arhitekture i mnoge zgrade u nizozemskom kolonijalnom stilu (utvrda iz XVII. st., vijećnica i katedrala St. George, XVIII. st., a u Durbanu utvrde s početka XIX. st. i niz kuća u viktorijanskome stilu). Početkom XX. st. u većim se gradovima podižu administrativne zgrade: u Pretoriji veličanstveni kompleks vladinih zgrada, Union Buildings, 1910–12., djelo engleskoga arhitekta Herberta Bakera, čiji je neoklasični stil prevladavao do 1945., kada su se počeli graditi mnogobrojni neboderi, stambeni blokovi, hoteli, trgovačko-poslovni centri u duhu moderne arhitekture i tradicijskoga graditeljstva prilagođenoga modernomu načinu života (stambeno naselje »Zelena šuma« u Pretoriji, projekt arhitekta Normana Eatona).

Od muzeja se ističu Južnoafrički muzej (osnovan 1825; antropološka, arheološka i etnološka zbirka) i Južnoafrička galerija slika u Cape Townu (osnovana 1871., s djelima nizozemskih i flamanskih slikara) te Umjetnička galerija u Johannesburgu (osnovana 1910).

Glazba

Glazbena scena Južnoafričke Republike povijesno je, zemljopisno i kulturološki izrazito raznovrsna. Među starosjedilačkim crnačkim glazbenim kulturama ističu se: 1) područje Nguni, koje obuhvaća srodne narode Zulu, Swazi i Xhosa, kojih je tradicionalna glazba pretežno vokalna, s posebnom važnošću polifonijskih plesnih pjesama. U ranije doba bila je raširena uporaba različitih tipova svirala i tzv. rezonirajućih lukova (npr. Zulu glazbala isithontolo, luk s usnim rezonatorom, te ugubhu i umakhweyana, lukovi s rezonatorima od izdubljene bundeve); 2) područje naroda Sotho i Tswana, za koje je značajna ritmički živahnija glazba s recitativnim pjesmama tipa pohvalnice; 3) područje naroda Venda, koje obilježava izrazito društveni značaj i kontekst izvođenja glazbe (pjesme inicijacije, uz obrezivanje, političke pjesme i dr.) s naglašenom plesnom komponentom; 4) područje naroda Tsonga, čije su glazbene značajke responzorijalna vokalnost, relativna oskudnost glazbala i često višeglasje, a očituje jače europske i ngunijske utjecaje. Europske glazbene tradicije sežu do u XVII. st. U doba kolonijalne vladavine (1652 – oko 1900) bijeli su doseljenici njegovali crkvenu glazbu (protestantski koral nizozemskog i engleskog podrijetla) i neke oblike svjetovne glazbe (amatersko kućno muziciranje, vojna glazba i operne izvedbe već od kraja XVIII. st. te koncertne izvedbe od početka XIX. st.). Institucionalizirani glazbeni život datira od početka XX. st.: konzervatorij u Stellenboschu utemeljen je 1905., prvi profesionalni orkestar u Cape Townu 1914. te poslije simfonijski orkestri u Durbanu i Johannesburgu, a 1963. osnovani su tzv. Savjeti za izvoditeljske umjetnosti (Performing Arts Councils) za svaku provinciju (Cape, Natal, Orange Free State, Transvaal) s baletom, dramom, operom i glazbenim odsjekom. Većina sveučilišta ima glazbene fakultete (glazbena praksa, muzikologija). Među tradicionalnim glazbama ističu se afrikan(d)erske pučke pjesme i plesna glazba (Boeremusiek) te glazba rasno izmiješane muslimanske skupine Cape Malays. Posebno mjesto zauzima euroafrička glazbenokulturna fuzija, tip kozmopolitske hibridne popularne glazbene kulture, osobito pojačane nakon pada apartheida 1994., u kojoj se miješaju europski pučki i umjetnički elementi s različitim afričkim glazbenim tradicijama, američkim jazzom i indijskim folklorom, neki oblici koje su postigli i međunarodne uspjehe na svjetskom tržištu pop glazbe.

Južnoafrička Republika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29664>.