STRUKE:

J

J. 1. Četrnaesto slovo hrvatske abecede, za sonantni spirantni suglasnik /j/. Sudjeluje i u digrafima lj i nj, te u bilježenju kratkog i dugoga refleksa jata: je, ije. U klasičnoj latinskoj abecedi još ga nije bilo, a danas se uvrštava na deseto mjesto, iza slova i. Silabičko mu je ime u hrvatskoj latinici je, a opći mu je latinski naziv izveden prema grčkome: jota (za slovo I). Razvilo se potkraj srednjeg vijeka iz izdužene inačice slova i (i-longa), koje je već od rim. doba, usporedno s kraćom varijantom, označavalo glasove i i j, isprva tek kao grafička varijanta starijega i za obje glasovne vrijednosti (najčešće pozicijski uvjetovana, npr. na početcima ili krajevima riječi). Razlika između dugoga i kratkoga i dobro se vidi i u rim. kurzivu: he5_0595a.jpg. Razlikovanje s obzirom na izgovor počelo se provoditi tek od XVI. odn. XVII. st., i to u španj. pismenosti, odakle se proširilo na ostala eur. latinička pisma, no u različitim funkcijama: u većini jezika čita se kao j, u engleskom kao dž, u francuskom, rumunjskom, katalonskom, portugalskom kao ž, a u španjolskom kao h [x]. Točkica se, kao i kod slova i, upisuje od kraja srednjeg vijeka, prema starijoj dijakritičkoj svinutoj crtici, kao pomoćno sredstvo radi lakšega razaznavanja sličnih slova koja se sastoje od okomitih linija, pogotovu uz slova m, n, u itd. (usp. gotički kurziv he5_0595b.jpg).

Za fonem /j/ nema posebnoga ni glagoljičkoga ni staroćiriličkoga slova. Ono se ili ne piše, pričem mu se podrazumijeva izgovor u protetičkim i intervokalnim pozicijama (npr. moe), ili se obilježava slovom i (npr. moi), kao prvi dio izvorno ligaturnih slova: ja (ćir. 62509), je (ćir. 62483), ju (glagoljičko 62368, ćir. 62491),(glagoljičko 62278, ćir. 62485),(glagoljičko 62279, ćir. 62485), ili pak u hrvatskoj glagoljici najkasnije od XIV. st. slovom đerv za čakavski refleks praslavenske skupine *dj. Takav se đerv u latinicu transliterira kao ĵ (npr. meĵa). Iako ima primjera da se latiničko j upisuje u ćirilične tekstove i u srednjem vijeku, njegovo je uvrštavanje u istom obliku standardizirano u srpskoj ćirilici u XIX. st. U bosaničkim će se tekstovima glas j bilježiti slično ćiriličnoj praksi, s time što će se jat, osim rijetkoga bilježenja glasovne skupine ja, specijalizirati upravo za njegovo upisivanje.

Kroz povijest hrvatskog pravopisanja slovom j, osim iste fonemske vrijednosti (pored vrlo čestog i), bilježili su se i glasovi č (cj, csj), ć (tj), đ (dj, gj), /lj/ (glj), /nj/ (gnj), jat (je). U starijim tekstovima slovo j za isti glas vrlo je rijetko, odnosno na njegovu mjestu stoji uglavnom i (B. Splićanin 1495., M. Marulić 1521), ili se pak glas i bilježi i slovom j (N. Ranjina 1507). U nekim je pak tekstovima specijalizacija tek djelomična (npr. D. Ranjina 1563., B. Gradić 1567): glas j piše se i slovima i i j, a potonje služi i za pisanje sloga ji (gniekoj /njekoji/); kratki jat bilježi se kao ie, a dugi kao je. Neki autori glas j pišu digrafom ij (P. Zoranić 1569., A. Vramec 1578). Tek u XVIII. st. i u hrv. je ortografiji došlo do snažnijega vezivanja slova j s konkretnim fonemom: J. Mulih 1742., H. Gašparoti 1752., A. Kanižlić 1759., E. Pavić 1762. U prvom izdanju svojega Satira M. A. Relković još vrlo često na tome mjestu piše i, ali u drugom izdanju, iz 1779., gotovo posve dominira j. Na poč. XIX. st. stabilizacija je već vrlo čvrsta: glas j tako se i piše, s time da se često u intervokalnim pozicijama ispušta. Njegovo pak sudjelovanje u bilježenju drugih glasova još nije bilo uređeno: glas lj npr. piše se i kao lj (K. Pavić 1821), i kao ly (T. Mikloušić 1821), i kao glj (A. Marković 1826).

Hrvatski glas j potječe od praslavenskog j: moja, perje < *moja, *perьje. Dodaje se nekim praslavenskim riječima inicijalnom prejotacijom: janje, jutro < *agъnę, *utro, i finalno trima pridjevskim zamjenicama: ovaj, taj, onaj < *ovъ, *tъ, *onъ. Starohrvatskim kraćenjem praslavenskog jata dobiva se u hrvatskom jeziku slijed je: djed < *dědъ, a neskraćeni jat daje troslovni slijed ije, koji se izgovara dvosložno u stilemskim situacijama, a normalno kao diftong ie: rijeka (umjesto rijeka) < *rěka. Glas j dolazi i u europeizmima i pozajmicama: jamb (grč.), jubilej (lat.), majolika (tal.), tramvaj (engl.), junker (njem.), jantar (rus.), boja (tur.), ili se umeće za uklanjanje zijeva: ideja < grč. idea, trijumf < lat. triumphus.

2. U mjeriteljstvu, znak (J) za mjernu jedinicu džul.

J. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28406>.