Iwaszkiewicz [ivašk’e'v’ič], Jarosław, poljski književnik (Kalnik kraj Kijeva, 20. II. 1894 – Varšava, 2. III. 1980). Polazio studij prava te konzervatorij u Kijevu. Od 1918. živio u Varšavi, povremeno nastupao kao glumac i korepetitor. Od 1927. do 1936. bio je u diplomatskoj službi (Kopenhagen, Bruxelles). Za II. svjetskoga rata sudjelovao u pokretu otpora, angažiravši se u spašavanju Židova nakon propasti varšavskoga ustanka (posmrtno 1991. odlikovan kao Pravednik među narodima). Umjetnički direktor Poljskoga kazališta (Teatr Polski) u Varšavi (1945‒49). Od 1952. do kraja života biran za zastupnika i senatora u Sejmu. Istaknut suradnik i suurednik tjednika Wiadomości Literackie (1924‒39), najvažnije međuratne književne revije. Uređivao je i formacijski književni časopis Skamander (izlazio u dvije serije, 1920‒28. i 1935‒39). U poraću bio je na mnogim istaknutim položajima u kulturnome životu, među ostalim najdugovječniji urednik književnoga časopisa Twórczość (1955‒80) te predsjednik saveza poljskih pisaca (1959‒80). Godine 1916. bio je među začetnicima književne skupine Skamander, koja je, iako neprogramska i poetički heterogena, djelovala sve do 1939. Nastojeći distancirati se od pokreta Mlade Poljske, tzv. skamandriti nastupali su kabaretski pred publikom, deklamirajući stihove te političke manifeste, postavši 1918‒19. središtem varšavskoga književnoga života. U prvim pjesničkim zbirkama (Oktostihovi ‒ Oktostychy, 1919; Dionizije ‒ Dionizje, 1922) eksperimentira s formom vezanoga stiha, no opredjeljuje se za umjerenu anticipaciju avangardnih tendencija, razmjerno u duhu ekspresionizma (usmjerenost na kolokvijalnu jezičnost, privilegiranje sadašnjosti, fascinacija masom i urbanim krajolikom, vitalizam i biologizam), no ne odbacivši posve značajke mladopoljske liričnosti, osobito utjecaj Leopolda Staffa, jednoga od poetskih uzora Skamandera. U zrelijem stvaralaštvu afirmirao se kao prozaik, ponajviše psihološkim pripovijestima Gospođice iz Wilka (Panny z Wilka, 1933; filmska adaptacija 1979., u režiji Andrzeja Wajde) i Brezik (Brzeźina, 1933) te povijesnim romanom Crveni štitovi (Czerwone tarcze, 1934) koji je, unatoč temi iz poljskoga srednjovjekovlja, moderna psihološka pripovijest o unutarnjim egzistencijalnim previranjima. I poslijeratna proza u znaku je psihologizacije povijesnoga pamćenja i ideoloških prijepora (pripovijest Bitka na ravnici Sedgemoor – Bitwa na równinie Sedgemoor, roman Majka Ivana Anđeoska – Matka Joanna od Aniołów, sve 1946). Roman-rijeka Slava i hvala (Sława i chwała, I‒III, 1956–63) presjek je povijesti poljskih obitelji obilježenih ratovima i političkim prevratima u razdoblju 1914–47. Za cijeloga vijeka pisao je i drame, glavninom u duhu rusko-skandinavske modernističke dramaturgije (Ljeto u Nohantu ‒ Lato w Nohant, 1936., o susretu Chopina i George Sand u francuskom gradiću Nohant-Vicu; četiri filmske adaptacije 1963–99), putopise (Putovanja u Poljsku – Podróże do Polski, 1977) te eseje i rasprave o književnosti (o poljskoj, ruskoj te skandinavskoj), kazalištu i klasičnoj glazbi (monografije o Chopinu i Bachu). Prevodio je s francuskoga (Rimbaud, Claudel, Gide), engleskoga (Shakespeare), ruskoga (Čehov, Tolstoj) te danskoga (Andersen, Kierkegaard). Napisao je libreto za operu Kralj Roger Karola Szymanowskoga (Król Roger, 1926).
