struka(e):

Istarski sabor (Pokrajinski sabor, njem. Landtag, tal. Dieta Provinciale), predstavničko tijelo austrijske markgrofovije Istre 1861–1916., utemeljeno upravno-teritorijalnom podjelom Habsburške Monarhije 1860/61. Osnivanje pokrajinskih ili zemaljskih sabora u Habsburškoj Monarhiji bilo je predviđeno već Listopadskom diplomom (20. X. 1860). Tim je aktom 15. XI. 1860. ukinuto Istarsko okružje koje je sa sjedištem u Pazinu djelovalo od 1825., a potom je Veljačkim patentom (26. II. 1861) Istra, kojoj su tada pripadali i otoci Cres, Lošinj i Krk, postala markgrofovijom pa je podređena Namjesništvu za Austrijsko-ilirsko primorje u Trstu. Osnovan je pritom i Pokrajinski sabor sa sjedištem u Poreču, koji je od 1898. zasjedao i u Puli i Kopru. Sabor je isprva imao 30 zastupnika, među kojima tri virilista (krčki, porečko-pulski i tršćansko-koparski biskupi) i 27 zastupnika biranih po kurijama: 5 predstavnika veleposjednika, 8 predstavnika gradova i trgovišta, 2 trgovačko-obrtničke komore i 12 predstavnika vanjskih (seoskih) općina. God. 1870. povećan je broj zastupnika gradske kurije na 11, dok je 1908. ukupan broj zastupnika povećan na 44: veleposjednička je kurija imala 5 zastupnika, gradovi 14, vanjske općine 15, a nova tzv. opća kurija 8 zastupnika, za koje su mogli glasovati svi muškarci stariji od 24 godine. Pravo glasa na prvim su izborima, održanima potkraj ožujka 1861., imali zemljoposjednici koji su godišnje plaćali najmanje 100 forinti zemljarine, stanovnici gradova čiji je porez iznosio najmanje 10 forinti, dok su izbornici (po jedan na svakih 500 stanovnika) u kuriji seoskih općina morali plaćati zemljarinu u iznosu barem od 1 forinte. Kurijalnim sustavom, poreznim cenzusom i posrednim glasovanjem u seoskim općinama onemogućena je zastupljenost Hrvata i Slovenaca u Saboru razmjerna njihovu udjelu u stanovništvu. Sustav je bio potpuno naklonjen društvenim slojevima u kojima su Talijani bili u većini, pa je u prvi saziv Sabora izabrano čak 25 talijansko-talijanaških zastupnika te po jedan Hrvat i Slovenac. Od 1870. najčešće je bilo oko pet hrvatskih i slovenskih predstavnika, da bi uoči I. svjetskog rata, nakon političkog jačanja Hrvata i Slovenaca, njihov broj dosegnuo polovicu ukupnoga broja zastupnika. God. 1884. oni su osnovali Hrvatsko-slovenski klub zastupnika. Budući da su službeni jezici Sabora bili talijanski i njemački, već od prvoga zasjedanja javlja se jezično pitanje. Ograničena uporaba hrvatskog jezika, tj. primanje interpelacija na svim pokrajinskim jezicima, započinje 1888., iako se hrvatski povremeno mogao čuti za govornicom već od 1871. Prva saborska sjednica održana je 6. IV. 1861. u Poreču, no Sabor je, zbog opstrukcije talijanske većine, koja je htjela onemogućiti izbor zastupnika u Carevinsko vijeće, raspušten već 14. VII. pa je radio mnogo kraće od predviđenih šest godina. Car je, osim prava sazivanja i raspuštanja, imao pravo imenovanja predsjednika Sabora. Prvi je predsjednik bio Gianpaolo Polesini, a zamjenik Francesco Vidulich, obojica iz redova saborske većine. Središnja je vlast u Saboru imala i svog izravnoga predstavnika, povjerenika kojega je birala među zastupnicima. Sabor je do 1873., kada su uvedeni posebni izbori, iz svojih redova birao po dvojicu zastupnika za Carevinsko vijeće. U djelokrugu Sabora bio je uzak krug pokrajinskih poslova: poljoprivreda, javne zgrade i dobrotvorni zavodi koji se uzdržavaju pokrajinskim sredstvima, proračun i pokrajinski porezi, općinski i vjerski poslovi, školstvo, opskrba i smještaj vojske. Sabor nije imao vrhovni nadzor nad općinama, nije smio stupiti u izravnu suradnju s drugim zemaljskim saborima, a svaki je zakon morao potvrditi car. Namjesnik za Austrijsko-ilirsko primorje mogao je sudjelovati u zasjedanju i u svakom trenutku dobiti riječ, ali nije imao pravo glasa, osim ako i sam nije bio zastupnik. Predsjednik Sabora bio je ujedno i pokrajinski kapetan, tj. predsjednik Pokrajinskog odbora (njem. Landesausschuss, tal. Giunta Provinciale), izvršnoga tijela Sabora. Ta svojevrsna vlada imala je još tri člana, birana među zastupnicima. Pokrajinski kapetan uvijek je pripadao talijanskoj strani, a najdulje je tu dužnost obnašao F. Vidulich (1868–89). Odbor je upravljao pokrajinskom imovinom i ustanovama, podnosio Saboru prijedloge i izvješćivao ga o provedbi odluka. Posljednja sjednica Istarskoga sabora, održana u Kopru 18. X. 1910., prekinuta je zbog fizičkoga sukoba u dvorani. Jedanaesti i posljednji izbori održani su 1916., ali se Sabor više nikada nije sastao jer je, zbog rata, carskim patentom 3. IV. 1916. ukinuta pokrajinska autonomija, tj. i Istarski sabor. Osnovano je potom Pokrajinsko upravno povjerenstvo za Istru, koje je djelovalo do 1918. Naziv Istarski sabor koristio se i poslije. Neslužbeno se tako nazivala skupština održana 25–26. IX. 1943. u Pazinu, kada su među ostalima potvrđene odluke o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Prema županijskome Statutu izglasanome 9. IV. 2001. u Istarskoj sabornici u Poreču, u svečanim prigodama Skupština Istarske županije može upotrebljavati naziv Istarski sabor.

Citiranje:

Istarski sabor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/istarski-sabor>.