Indijski ocean

ilustracija
INDIJSKI OCEAN, morske struje

Indijski ocean, najmanji ocean na Zemlji; obuhvaća 74 917 000 km² ili oko 21% svjetskoga mora. Nalazi se između Mjanmara, Bangladeša, Indije, Pakistana i Irana na sjeveru, Antarktike na jugu, Malajskoga poluotoka, otočja Sunda, Australije i Tasmanije na istoku, Arabije i Afrike na zapadu. Granica između Indijskog i Atlantskog oceana pruža se meridijanom od 20 °E, a između Indijskog i Tihog oceana meridijanom od 147 °E. Najveći dio Indijskog oceana (65 040 000 km² ili 86,8%) nalazi se južno od ekvatora. Na rubna mora (Crveno, Arapsko, Andamansko i Timorsko) otpada samo oko 7% ukupne površine. Najveći su otoci Madagaskar i Śri Lanka (Ceylon; Šri Lanka). Ime Indijskog oceana potječe iz staroga vijeka, od grčkoga geografa Agatemer(os)a (III. st. pr. Kr.).

Oceanski bazen

Nekoliko podmorskih hrbata dijeli zavalu Indijskog oceana u više manjih dubokomorskih zavala. Srednjoindijski hrbat dijeli Indijski ocean na manji jugozap. i veći sjeveroistočni dio. Od Srednjoindijskoga hrpta odvaja se prema jugozapadu ogranak s otočjem Crozet i Otocima Princa Edwarda. Između 10 °S i 20 °S izdvaja se Maskarenski hrbat s otocima Réunion, Mauritius, Seychelles i Amirantes te zatvara sa sjevera Madagaskarsku zavalu, u kojoj su dubine veće od 5000 m. U području otočja Chagos Srednjoindijski se hrbat ponovno račva na dva ogranka. Zapadni se ogranak pruža kao Sjeverozapadni indijski hrbat (hrbat Carlsberg) prema sjeverozapadu i tvori istočnu granicu Somalijske zavale s najvećom dubinom od 5825 m. Istočni ogranak s otocima Maldivi i Lakadivi pruža se prema sjeveroistoku do Indije. Oba ta ogranka okružuju Arapsku zavalu, duboku do 5126 m. Zapadno od Australije i južno od Sundskih otoka nalazi se Zapadnoaustralska zavala, u kojoj najveća dubina iznosi 6459 m (dubina Wharton). U dubokomorskoj Sundskoj brazdi doseže Indijski ocean najveću dubinu 7450 m (dubina Java). Dno zapadne polovice Indijskog oceana pokriveno je ponajviše globigerinskim muljem, izuzevši abisalna područja, koja su kao i veliki dio istočne polovice pokrivena crvenom dubokomorskom glinom. Subpolarni i polarni dio Indijskog oceana pokriven je dijatomejskim muljem. Od karbona do krede pripadali su vjerojatno sjeverni i zapadni dio Indijskog oceana prastaromu kontinentu Gondvani, a ostali je dio bio zaljev Južnog oceana.

Klima

Indijski ocean leži najvećim dijelom unutar tropskog i suptropskog pojasa; samo na jugu doseže umjerenu i subpolarnu zonu. Ljeti se na južnoj hemisferi pruža termički ekvator nešto južnije od geografskog ekvatora. U tropskom pojasu godišnja amplituda temperature iznosi oko 1 °C, a oko Arapskoga mora i Bengalskoga zaljeva 5 °C. U srednjim i višim širinama južnoga dijela Indijskog oceana zima je prilično topla, a ljeto vrlo hladno. Najčešći su vjetrovi u sjevernom dijelu Indijskog oceana monsuni, koji nastaju zbog razlike u tlaku zraka na azijskom kontinentu i na Indijskom oceanu. Sjeveroistočni ili zimski monsun puše iz anticiklonalnoga područja sr. Azije, a jugozapadni ili ljetni iz područja visokoga tlaka zraka, koji se nalazi na Indijskom oceanu, prema zagrijanim krajevima južne Azije, gdje je tlak nizak. Za sjeveroistočnoga monsuna, koji puše nad Bengalskim zaljevom i Arapskim morem (od studenoga do ožujka), zrak je suh, nebo pretežno vedro, a more mirno. Jugozapadni monsun (od kraja svibnja do kraja rujna) donosi kišu i visoku temperaturu. Na prijelazu ljetnoga u zimski monsun (potkraj rujna do studenoga) nastaje vjetar promjenljiva smjera i zatišja. Za ljeta na južnoj hemisferi nalazi se između južne Afrike i jugozapadne Australije područje visokoga tlaka zraka (suptropska anticiklona), odakle nad najvećim dijelom tropskog pojasa Indijskog oceana pušu jugoistočni pasati. U području između 35 °S i 65 °S stalni su vrlo jaki zapadni vjetrovi. U tome području godišnja količina kiše ne premašuje 1000 mm, ali je pred zapadnom obalom Australije manja od 500 mm. Istočni dio Bengalskoga zaljeva ima obilje kiše, a Arapsko more zapadno od Maldiva i Lakadiva vrlo malo. Uz istočnu obalu Afrike južno od ekvatora i u Mozambičkome kanalu kiše dolaze sa zenitnim položajem Sunca. Istočne obale Indijskog oceana do 10 °S imaju kišno doba za sjevernoga ljeta.

Voda

Slanost mora iznosi u površinskome sloju od 32‰ do 36,5‰. Zapadno od otoka Sumatre i u Bengalskome zaljevu slanost je zbog obilnih kiša i pritjecanja riječne vode manja od 34‰; najveća je u Perzijskome zaljevu (37 do 39‰) i u sjevernom dijelu Crvenoga mora (mjestimice i do 42‰). U antarktičkim vodama slanost je 33,7‰. Slanost dubinske vode koleba se od 34,5‰ do 39‰, odnosno 40‰, prema tomu potječe li dubinska voda od antarktičkih i atlantskih voda ili od voda koje imaju veliku slanost (Crveno more, Omanski zaljev). – Na golemoj površini Indijskog oceana temperatura površinskoga sloja vode doseže 29 °C. Ona se idući od ekvatora prema jugu snizuje. Godišnja amplituda temperature u površinskome sloju mijenja se s geografskom širinom. U ekvatorskome području temperaturne su razlike neznatne (oko 1 °C), u sr. širinama 5 do 7 °C, u subpolarnome području 3 do 4 °C, a u polarnome 1 do 2 °C. S dubinom se temperatura mora snizuje. U polarnome području na dnu iznosi oko 0,4 °C, između otočja Crozet i Kerguelen 0 °C, na južnoj obratnici 1 °C, na ekvatoru 1,4 °C. Na istoj geografskoj širini prosječna je temperatura mora pri dnu viša u istočnome nego u zapadnome dijelu oceana.

Struje

U sjevernom dijelu Indijskog oceana struje su uvjetovane izmjenom monsuna. Za sjeveroistočnoga monsuna kreću se vodene mase prema zapadu do obale Somalije, a onda okreću uz obalu Afrike i ulaze u Ekvatorsku povratnu struju. Za jugozapadnoga monsuna Južna ekvatorska struja prelazi južno od ekvatora u Istočnu monsunsku struju, koja protječe cijelom širinom Indijskog oceana. Sjeverni rub Južne ekvatorske struje teče u to doba uz istočnu obalu Afrike kao Somalijska struja brzinom od 74 do 222 km na dan. U južnome dijelu Indijskog oceana nastaje Južna ekvatorska struja pod utjecajem jugoistočnih pasata, ali ne protječe cijelom širinom oceana, nego samo od otočja Cocos na istoku do Seychelleskog otočja na zapadu. U subpolarnim širinama oceanska voda struji pod utjecajem zapadnih vjetrova od zapada prema istoku. Sjeverni dio te struje skreće prema sjeveru i teče usporedno sa zapadnom obalom Australije kao Zapadna australska struja. Amplituda morskih mijena iznosi kraj Šri Lanke 1 m, kraj Karachija i Bombaya 3,3 do 5,1 m, kraj Yangona (Rangoon) 7,2 m, a kraj Beire 4 m.

Biljni i životinjski svijet

Uz bogatu floru alga u litoralnoj i sublitoralnoj zoni, Indijski ocean odlikuje se biljnim i životinjskim planktonom. Riblja fauna s karakterističnim letećim ribama i morskim psima također je bogata. Subpolarno i polarno antarktičko područje Indijskog oceana obiluje algama kremenjašicama (Diatomeae). U ptičjem svijetu karakteristične su burnice, u subpolarnome pojasu albatros, a u polarnome (pretežno na ledu) pingvini.

Gospodarsko-geografsko obilježje

Otvaranjem Sueskoga kanala (1869) oživio je promet u Indijskom oceanu. U isto doba nastala je i potreba za osnivanjem velikih baza za opskrbu brodova gorivom (Aden, Colombo, Singapore). Indijski ocean zauzima znatno mjesto u suvremenome svjetskom prometu. Glavni pomorski put vodi (s prekidom od 1967. do 1975) iz Sueskoga kanala kroz Crveno more; kraj rta Guardafui račva se u dva velika ogranka: jedan vodi prema Perzijskomu zaljevu (prijevoz nafte), Indiji i Dalekom istoku, a drugi prema istočnoj i južnoj Africi. Velika su lučka središta Chennai (Madras), Bombay i Calcutta u Indiji, Karachi (Pakistan), Chittagong (Bangladeš), Colombo (Šri Lanka), Yangon (Mjanmar), Durban, Saldanha Bay i Richards Bay (Južnoafrička Republika), Melbourne i Fremantle (Australija), Jakarta (Indonezija). U Perzijskome zaljevu ističu se tankerima pristupačne naftne luke Mena al-Ahmadi (Kuvajt), Khark (Iran), Ras Tanura (Saudijska Arabija) i Khor al-Amya (Irak).

Upoznavanje

Pravilna izmjena monsuna povoljno je utjecala na razvoj pomorstva u sjevernome dijelu Indijskog oceana. Od davnine su Egipćani i Feničani plovili po Crvenome moru i u sjevernome dijelu Indijskog oceana, pa je sjeverni rub Indijskog oceana bio već u starome vijeku dobro poznat. Afričku su obalu poslije otkrili Bartholomeu Dias (1487) i Vasco da Gama, koji je 1498. stigao u Kozhikode (Calicut) u Indiji. Na početku XVII. st. Nizozemci su otkrili zapadnu i južnu obalu Australije. Upoznavanju Indijskog oceana pridonijela su među ostalima i putovanja J. Cooka (1772–75). Za upoznavanje oceanografskih prilika u Indijskom oceanu bile su značajne mnogobrojne oceanografske ekspedicije, od kojih su najpoznatije Challenger (prva znanstvena ekspedicija, započeta 1872), Valdivia, Gauss, Discovery II. i Ob. U tijeku Geofizičke godine (1957–58) sustavno se istraživao južni dio Indijskog oceana, uz sudjelovanje australske, novozelandske, sovjetske, francuske i japanske ekspedicije. Od 1960. do 1965. izvršeno je zajedničko međunarodno istraživanje Indijskog oceana (International Indian Ocean Expedition), a 1968–83. istraživanje mineralnih ležišta na njegovu dnu.

Indijski ocean. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27311>.