Indija

ilustracija
INDIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31ilustracija32ilustracija33ilustracija34ilustracija35ilustracija36ilustracija37ilustracija38ilustracija39ilustracija40ilustracija41ilustracija42ilustracija43ilustracija44ilustracija45ilustracija46ilustracija47ilustracija48ilustracija49

Indija (hindski Bhārat ili Bhāratvarša, engleski Republic of India), država u južnoj Aziji; leži na Indijskom potkontinentu između Kine (duljina granice 3380 km), Nepala (1690 km) i Butana (605 km) na sjeveru, Mjanmara (Burma; 1463 km) i Bangladeša (4053 km) na istoku, Bengalskoga zaljeva na jugoistoku, Arapskoga mora i Pakistana (2912 km) na zapadu. Indiji pripadaju otočne skupine Andamani, Nikobari i Lakadivi; obuhvaća 3 287 263 km².

Prirodna obilježja

Indija obuhvaća tri osnovne prirodno-geografske regije: visoki planinski rub na sjeveru, Dekanski poluotok na jugu i veliku Indo-gangesku nizinu među njima. Planinski rub sastoji se od mlađega nabranoga gorja Himalaje (Kanchenjunga, 8586 m) i istočnog dijela Karakoruma. Pristranci Himalaje strmo se spuštaju u naplavnu Indo-gangesku nizinu. Dekanski poluotok valovit je ravnjak, koji se na istočnom i zapadnom rubu postupno uzdiže i tvori Istočne (1645 m) i Zapadne Gate (Anai Mudi, 2695 m). Građen je od arhajskih, paleozojskih i mladih eruptivnih stijena, osobito bazalta, koji pokriva goleme prostore. Na središnjem se dijelu Dekanskoga poluotoka, koji je ispresijecan dubokim riječnim dolinama, nalaze vrlo otporni masivi Vindhya, Satpura, Mahaded i Gondwana, a na krajnjem jugu Nilgiri i Anaimalai. Između Zapadnih Gata i Arapskoga mora pruža se usko Malabarsko primorje (Malabarska obala), a između Istočnih Gata i Bengalskoga zaljeva nešto šire Koromandelsko primorje (Koromandelska obala); duljina je obale 5686 km.

Klimu karakterizira izmjena monsuna. Zimski sjeveroistočni monsun, koji puše s kopna od prosinca do svibnja, uvjetuje suho i svježe vrijeme. Prosječna je siječanjska temperatura na cijelom indijskom teritoriju 15 °C, a na podnožju Himalaje do 27 °C. Na najvećem dijelu indijskoga teritorija prosječna svibanjska temperatura kreće se od 28 do 30 °C, a na dekanskom ravnjaku do 35 °C. Ljetni jugozapadni vlažni monsun puše s Arapskoga mora od lipnja do listopada donoseći goleme količine kiše, kojih raspored ovisi o reljefu. U vlažnom razdoblju prosječna je mjesečna temperatura na cijelom teritoriju 28 do 29 °C; samo je u Kashmiru niža, umjerenija. Najviše oborina primaju zapadni pristranci Zapadnih Gata (6807 mm), i Malabarsko primorje te južni i istočni pristranci Himalaje (Cherrapunji 11 430 mm). Prema sjeverozapadu se količina oborina smanjuje; u pustinji Thar manja je od 500 mm godišnje. Središnji dio Dekanskoga poluotoka prima godišnje 325 mm kiše. Izmjena ljetnog i zimskog monsuna u listopadu uzrokuje vrlo jake ciklone i pljuskove.

Niskim razvođem od 270 m (Delhijska vrata) razdijeljena je Indo-gangeska nizina na porječje Inda, koji protječe Pakistanom, i na porječje Gangesa i Brahmaputre, koje donjim tokom protječu kroz Bangladeš. Hindustanske rijeke teku uglavnom s Himalaje. Ganges i Brahmaputra sastaju se kod Goalande (Rajbari) u Bangladešu i utječu u Bengalski zaljev zajedničkom deltom. Ganges teče najvećim dijelom kroz plodnu i gusto naseljenu ravnicu i iskorišćuje se, s pritocima Ghagharom i Jumnom u prvom redu za umjetno natapanje. Ganges je plovan do Hardwara (1450 km uzvodno od ušća), Ghaghara do Faizabada i Jumna do Delhija. S Dekanskoga poluotoka utječu u Bengalski zaljev Mahanadi, Godavari, Krishna, Penner, Cauvery, a u Arapsko more Narmada i Tapti; sve se iskorišćuju za umjetno natapanje. Delta Gangesa i Brahmaputre pripada većim dijelom Bangladešu. U rijekama istočnoga dijela Indo-gangeske nizine vodostaj je visok od ožujka do studenoga; u proljeće zbog otapanja snijega na Himalaji (nivalni režim), ljeti zbog monsunskih kiša (pluvijalni režim). Rijeke Dekanskoga poluotoka imaju najviši vodostaj od lipnja do studenoga (monsunske kiše).

Istočni dijelovi Himalaje i zapadni pristranci Zapadnih Gata obrasli su vazdazelenim šumama, a južni dio Indo-gangeske nizine i istočni pristranci Zapadnih Gata monsunskim lišćarskim šumama, koje u suho doba godine odbacuju lišće. Na Himalaji, Zapadnim Gatima, na masivima Nilgiri i Anaimalai suptropske šume rastu iznad 1000 m apsolutne visine. Vegetacija umjerenoga pojasa pokriva himalajske pristranke od 1800 do 3200 m, a suptropsko grmlje od 3200 do 3800 m apsolutne visine. Iznad 3800 m apsolutne visine nalaze se alpske rudine i vječni snijeg; snježna granica pruža se na južnim pristrancima Himalaje na visini od 4500 do 5000 m. U središnjem dijelu Dekanskoga poluotoka i u pustinji Thar raste trnovito grmlje i trava (stepa).

Stanovništvo i naselja

Prema popisu stanovništva iz 2011. u Indiji živi 1 210 193 422 st. Godine 1901. Indija je imala 238 396 327 st. Na početku XX. st. porast je broja stanovnika bio spor. Uzrok su tome bile teške gospodarske i zdravstvene prilike. Glad i epidemije, osobito od 1911. do 1921., izazvale su pad stanovništva; godine 1911. Indija je imala 252 093 390 st. Tek nakon 1921 (kada je Indija imala 251 321 213 st.) naglo se povećava broj stanovnika. Godine 1941. u Indiji je bilo 318 660 580 st., 1961. god. 439 234 771 st., 1971. god. 548 159 652 st., 1981. god. 683 329 097 st., 1991. god. 846 302 688 st. te 2001. god. 1 027 015 247 st. Prosječna gustoća naseljenosti iznosi 368,1 st./km² (2011). Razlike su u naseljenosti goleme; oko Delhija i u obalnim gradovima jugoistočnog dijela Dekanskoga poluotoka živi do 1200 st./km², u nizini Gangesa više od 500 st./km², u središnjem dijelu Indije 80 do 120 st./km², a u pustinji Thar oko 50 st./km². Porast stanovništva iznosi 1,7% (2006–11) i nešto je viši (useljavanje) od prirodnog priraštaja stanovništva (1,42% ili 14,2‰, 2010). Rezultat je visokog nataliteta (22,2‰, 2010) i razmjerno niska mortaliteta (8,0‰, 2010); smrtnost novorođenčadi iznosi 48,2‰ (2010). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi do 14 godina je 30,9% st., od 15 do 59 godina 61,2% st., a u dobi od 60 i više godina 7,9% st. (2008). Očekivano trajanje života iznosi 63,0 godina za muškarce i 67,0 godina za žene (2008). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 52,6% aktivnog stanovništva, u sekundarnima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 15,9%, a u tercijarnim djelatnostima (usluge) 31,5% st. (1999–2000). Indija je mnogonarodna država, gdje se govori 387 jezika. U sjevernom i središnjem dijelu Indije žive narodi koji govore indoeuropskim (indoarijskim) jezicima (hindski, bengalski, asamski i dr.), a u južnom dijelu Dravidi, koji govore dravidskim jezicima (tamilskim, teluškim i dr.). Osim tih dviju skupina ima mnogo manjih naroda koji govore svojim jezicima. Od 1949. hindski je službeni jezik; engleskim jezikom, kao jezikom sporazumijevanja, govori se po cijeloj Indiji. Indijci su uglavnom hinduisti (72,0%, 2005), muslimani (12,3%), kršćani (6,8%, od čega 1,6% katolici), sikhi (1,9%), budisti (0,7%), jainisti (0,5%) i dr. (5,8%) Indija ima stotinjak sveučilišta (u Calcutti, Bombaju, Chennaiju, Allahabadu, Varanasiju, Delhiju i dr.). Glavni je grad New Delhi s 257 803 st. (2011). Indija ima pedesetak milijunskih gradova; najveći su (2011): Bombay (Mumbai; 12 478 447 st.), Delhi (11 034 555 st.), Bangalore (Bengaluru; 8 520 435 st.), Hyderabad (6 731 790 st.), Ahmedabad (5 577 940 st.), Chennai (Madras; 4 681 087 st.), Calcutta (Kolkata; 4 486 679 st.), Surat (4 467 797 st.), Pune (3 115 431 st.), Jaipur (3 073 350 st.), Lucknow (2 817 105 st.), Kanpur (2 767 031 st.), Nagpur (2 405 421 st.) i dr.; u gradovima živi 31,2% st. (2011).

Gospodarstvo

Početkom 1990-ih pokrenuta je ekonomska liberalizacija privatizacijom državnoga gospodarskog sektora i privlačenjem stranih ulaganja. Reforme su ubrzo rezultirale prosječnim godišnjim rastom BDP-a od 7% (1997–2017). Proširenje sektora usluga pratio je razvoj novih industrijskih grana (telekomunikacija, informatičke tehnologije, proizvodnje sofisticirane vojne i industrijske opreme). Unatoč velikom razvojnom zaokretu ostale su goleme regionalne razlike (ekonomske i socijalne), dok je raširenost korupcije i dalje gospodarsko opterećenje. Smanjen je udjel siromašnoga stanovništva s 45,3% (1993) na 13,4% (2015), no broj siromašnih i dalje je velik (oko 178 milijuna). Stopa je nezaposlenosti 8,5% (2017). Vrijednost BDP-a povećana je s 468,3 milijarde USD (2000) na 2651 milijardu USD (2017), no prosječan BDP po stanovniku tek je oko 1980 USD (2017). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 62%), a slijede industrijski (23%) i poljoprivredni (15%). U industriji je važna proizvodnja informatičke opreme i tehnologije, zatim proizvodnja naftnih derivata, cementa i ostaloga građevinskog materijala, strojeva, vozila, željeza i čelika, lijekova, hrane, tekstila, odjeće, nakita i dr. U poljoprivrednoj su ponudi riža, pšenica, kukuruz, ječam, krumpir, agrumi, banane, manioka, sezam, lan, uljana repica, pamuk, juta, kokosov orah, čaj, kava, šećerna trska, duhan, papar i dr. U stočarstvu je razvijen uzgoj goveda, bivola, ovaca, koza, deva, konja i dr. Ribarstvo je ograničeno slabom opremljenošću ribarske flote i niskim standardima u prijevozu i ponudi ribe. U mineralnim resursima prednjači željezna ruda, zatim ugljen (lignit), mangan, boksit, magnezit, olovo, bakar, volfram, sadra, azbest, fosfat, zlato, srebro i dijamanti. Na obroncima Himalaje te u delti Gangesa i Brahmaputre bogatiji je šumski fond (mangrovo, tikovo, ružino, sandalovo drvo). Godine 2017. vrijednost izvoza bila je 304,1 milijardu USD, a uvoza 452,2 milijarde USD. Najviše se izvoze naftni derivati, kemikalije, vozila, željezo, čelik, tekstil i odjeća, lijekovi, kožna galanterija, nakit, žitarice i dr. Uvozi se pretežno nafta, strojevi, kemikalije, gnojivo, industrijska oprema, oružje i dr. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri SAD (15,6% izvoza i 5,5% uvoza), Ujedinjeni Arapski Emirati (10,2% izvoza i 5,2% uvoza) i Kina (9,2% izvoza i 16,3% uvoza). Veličina je javnoga duga 71,2% BDP-a (2017).

Promet

Indijska željeznička mreža (64 015 km, od čega 18 274 km elektrificirane pruge, 2008) zauzima po duljini peto mjesto u svijetu (iza SAD-a, Rusije, Kanade i Kine). Po duljini cestovne mreže (4 236 429 km, od čega je 2 088 559 km asfaltirano, 2008) Indija je na prvome mjestu u Aziji. Prema graničnim područjima izgradila je dobre ceste, među kojima najveće značenje ima autocesta Pathankot–Jammu–Sringar–Uri. U Indiji je izgrađena i jedna od najviših cesta na svijetu; ona povezuje Manali u dolini Kulu (Himachal Pradesh) s Lehom u Ladakhu (dio Jammu i Kashmira). Duga je 473 km, a vodi preko prijevoja visokih i više od 6000 m. Ukupna je duljina plovnih vodenih putova 16 180 km. Glavni su vodeni putovi rijeke Ganges, Brahmaputra, Godavari, Cauvery te kanali riječnog sustava Damodar. Veliku važnost za robni promet imaju morske luke Mormugao (Margamao), Karwar, Cochin (Kochi), Visakhapatnam, Bombay (Mumbai), Chennai (Madras), Calcutta (Kolkata), New Mangalore, Paradip i dr. Vrlo je dobro razvijen unutrašnji zračni promet; međunarodno značenje imaju zračne luke u Delhiju, Bombaju, Hyderabadu, Bangaloreu, Chennaiju, Calcutti i dr.

Novac

Novčana je jedinica indijska rupija (₹ INR); 1 rupija = 100 pajsa (paise).

Povijest

Početci indijske civilizacije

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnje Indije mogu se pratiti od kamenoga (paleolitičkog) doba. Mnogobrojni nalazi pronađeni su u predgorju Punjaba (Pandžab), u dolinama Soana i Beasa, u Rajasthanu (Radžastan), Malwi i na jugu sve do Madrasa. Prva velika indijska civilizacija (2550. do 1550. pr. Kr.) sa središtima u gradovima Harappa i Mohenjo Daro stvorena je u dolini rijeke Inda. Arheološki materijal (ruševine utvrđenih gradova, pečati s još neodgonetnutim natpisima) svjedoči o visokoj civilizaciji prastanovnika Indije. Ta je civilizacija propala u drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. zbog prodora Arijaca (Ārya), ratničkih nomada podrijetlom iz Baktrije i sjevernog Irana. Oni su se u prvom valu (približno do 1000. pr. Kr.) proširili preko Punjaba do područja današnjega Delhija. U drugom valu (približno do 600. pr. Kr.) probili su se dolinom Gangesa, pokorivši ili potisnuvši starosjedioce, da bi se u trećem valu proširili na Dekan. Zahvaljujući brahmanizmu učvrstio se patrijarhatski monarhistički društveni poredak od četiri glavne kaste, a to su bili: brahmani (svećenici), kšatrije (kšatriya, ratnici), vaišije (vaiśiya, seljaci, obrtnici i trgovci) i šudre (śūdra, sluge). Poslije se broj kasta povećao (jāti). Pod utjecajem Arijaca na području Indije oblikovalo se od 600. do 450. pr. Kr. šesnaestak političkih cjelina.

Prve države

Potkraj VII. i u VI. st. pr. Kr. na području sjeverne Indije nastalo je nekoliko država, koje su se tijekom V. st. pr. Kr. sjedinile u kraljevinu Magadhu. Njezini su vladari u borbama s drugim državama osvojili golemo područje između Himalaje i Gangesa. To je bila jezgra prvoga indijskog carstva. Ondje se javio budizam kao reakcija na brahmanizam (VI. do V. st. pr. Kr.). Godine 516. pr. Kr. perzijski kralj Darije I. osvojio je zapadne krajeve te kraljevstva uz rijeku Ind (Gandhara-Peshawar na sjeveru, Sind na jugu) pretvorivši ih u 20. satrapiju svoga carstva. Godine 327. pr. Kr., Aleksandar III. Veliki, kao nasljednik perzijskog vladara, upao je u Indiju i zavladao dolinom Inda. Na tom je području utemeljio helenističku državu Baktriju, a njezina je vlast prelazila i na sjeverozapadni dio Indije. Ona je bila središte iz kojega su helenistički utjecaji dolazili u Indiju. Usporedno s Aleksandrovim osvajanjima, u dolini Gangesa oblikovalo se kraljevstvo dinastije Maurya. Njegov osnivač Candragupta Maurya (321. do 297. pr. Kr.) prigrabio je prijestolje u Magadhi i proširio svoju vlast na svu zemlju istočno od Inda i sjeverno od Narmade. Pošto je 303. pr. Kr. pobijedio Aleksandrova nasljednika Seleuka Nikatora, svoju je vlast proširio na grčke pokrajine istočno od Inda, a uključio je i velik dio Afganistana. Dinastija Maurya dosegnula je vrhunac za vladavine Aśoke (od 273. ili 265. pr. Kr. do 236. ili 232. pr. Kr.), koji je uspostavio vlast nad gotovo cijelom Indijom, osim južnih dijelova poluotoka Dekana. Oko 185. pr. Kr. zbačen je s vlasti posljednji vladar iz dinastije Maurya, a vlast je (do 73. pr. Kr.) preuzela dinastija Šunga. Za njezine vladavine u II. st. pr. Kr. država se raspala na niz manjih zbog upada Grka iz bivših seleukidskih satrapija Baktrije i Partije, te upada Indoskitâ u sjevernu Indiju. Potonji su tijekom I. st., pod vodstvom plemena Kušan, osnovali kraljevstvo na sjevernom području Inda i zapadnom području Gangesa. Najmoćniji vladar bio je Kaniška II. (II. st.). Za vladavine kušanske dinastije uspostavljeni su politički i trgovački odnosi s Rimskim Carstvom i Kinom, što je pridonijelo širenju budizma u srednju Aziju i Kinu. Kraljevstvo se raspalo u polovici III. st. s usponom države dinastije Sasanidâ u Iranu i lokalnih indijskih državica. U jednoj od njih, Magadhi, na vlast je u IV. st. došla dinastija Gupta koja je ubrzo svoju vlast proširila na gotovo cijeli Indijski potkontinent. Tijekom vladavine te dinastije obnovio se brahmanizam. Kraljevstvo Gupta vrhunac je političke, gospodarske i kulturne moći doživjelo pod Candraguptom II. (375–413/415). Za vladavine Skandagupte (455–467) došlo je do prodora tzv. Bijelih Huna ili Heftalita, u Indiju, koji su 480. srušili kraljevstvo i uzrokovali njegov raspad na niz manjih država. Dinastija Gupta vladala je Magadhom do VII. st. Jedini domaći vladar koji je nakratko uspio ponovno sjediniti sjevernu Indiju bio je Harša (606–647). Njegov pokušaj da osvoji Dekan spriječila je moćna južna dinastija Cālukya. Nakon raspada Haršina kraljevstva, borbu za prevlast u sjevernoj Indiji tijekom idućih dvjesto godina vodile su dinastije Gurjara-Pratihara, Pala i Raštrakuta. Tijekom X. st. države tih dinastija raspale su se u više manjih kraljevstava kojima su zagospodarile tzv. rajputske dinastije, a u južnoj je Indiji svoju vlast uspostavila dinastija Cola. Ti su sukobi Indiju politički i vojno oslabili pa su omogućili postupni prodor muslimana, koji su 712. osvojili Sind.

Doba islamske prevlasti u Indiji

U XI. st. islam se čvrsto ukorijenio na tlu Indije: njegovi nositelji bile su turkmenske dinastije. Turkmenska osvajanja Indije započela su s Mahmudom od Ghaznīja, koji je osvojio Punjab (1001–26). Osvajanja je nastavio Muhamed od Ghora, koji je osvojio Hindustan i Bengal (1192–1202). Godine 1206. njegov general Kutbudin Ajbak osnovao je Delhijski sultanat. Za vladavine Muhameda bin Tughluka (1325–51) sultanat je 1335. gotovo obuhvaćao današnju Indiju, osim južnog dijela Dekana na kojem je nastala jedina veća hinduistička država, Vijayanagar (1336–1646). U drugoj polovici XIV. st. sultanat se postupno raspao na niz manjih država, a njegove je posljednje ostatke osvojio Timur Lenk 1398. Prva faza mongolske vladavine u sjevernoj Indiji bila je kratka, a turkmenska je trajala u Indiji sve do XVI. st. Druga faza vladavine Mongola (Mogula) u Indiji započela je s Baberom, praunukom Timura Lenka, koji je 1526. utemeljio mogulsku državu s velikim mogulom na čelu i glavnim gradom Delhijem. Njegovi su potomci proširili mogulsku vlast na gotovo cijelu Indiju. Baberov unuk Akbar (vladao od 1556. do 1605) u dugotrajnim je borbama osvojio cijeli sjeverni Hindustan, Kašmir i područje Inda. Umjetnost i znanost doživjele su u to vrijeme znatan uspon, a suprotnosti između muslimana i hinduista gotovo su sasvim uklonjene. Stotinu godina poslije Aurangzeb (vladao od 1658. do 1707) osvojio je Dekan, Kandahar i Kabul, ali je i pridonio raspadu države, jer je kao fanatičan sljedbenik islama okrutno progonio hinduiste. Šireći se na jug sukobio se s Marathima, čiji je vladar Śivaji 1674. osnovao neovisno kraljevstvo. Iako ih je 1689. Aurangzeb pokorio, Marathi su nakon njegove smrti i tijekom prve polovice XVIII. st. uspostavili vlastitu državu; do kraja XVIII. st. veliki mogul postao je štićenik marathskih vladara. Daljnje širenje marathske države spriječio je Ahmad-šah Durani koji ih je strahovito porazio u bitki kraj Panipata 1761. i tako prekinuo njihovu političku nadmoć u Indiji.

Osvajanja europskih kolonijalnih sila u Indiji

Politička i vjerska podijeljenost Indije potkraj XV. i početkom XVI. st. omogućila je skupinama europskih pustolova, trgovaca i osvajača da pruže otpor indijskim državama te da neke od njih postupno podlože svojoj vlasti. Prvi su u Indiju stigli Portugalci nakon što je Vasco da Gama 1498. našao pomorski put do nje. Ubrzo nakon dolaska, sukobili su se s arapskim trgovcima zbog monopola trgovanja između Europe i Indije. Nakon pobjede nad njima, osnovali su u prvoj polovici XVI. st. mnoga trgovačka uporišta, kojima je središte bila Goa. Istodobno su djelovali i misionari. Od 1580. dolaze u Indiju Nizozemci, koji ubrzo ulaze u borbu za prevlast. U polovici XVII. st. uglavnom su uspjeli istisnuti Portugalce kojima su preostala jedino uporišta Goa i Diu. Englezi se, kao takmaci Portugalaca i Nizozemaca, javljaju u Indiji nakon 1600., kada je osnovana Istočnoindijska kompanija. Oni su 1639. podigli tvrđavu na mjestu današnjega Madrasa, 1661. zagospodarili su Bombayem, a 1690. osnovali su Calcuttu. Usporedno s njima, u drugoj polovici XVII. st. započeli su i Francuzi osnivati svoja uporišta u Indiji (Pondichéry i dr.). Oni su ubrzo postali glavnim britanskim suparnikom, a to je dovelo do britansko-francuskog rata za prevlast u Indiji (1744–63). Britanci su pod vodstvom Roberta Clivea kraj Plasseya 1757. pobijedili Francuze i njihove saveznike te uspostavili svoju vlast nad indijskim pokrajinama Biharom, Orissom i Bengalom. Od 1765. veliki je mogul iz Delhija imao u Bengalu samo formalnu, a Istočnoindijska kompanija stvarnu vlast. U daljnjim ratovima Britanci su uspjeli nametnuti svoju vlast i drugim indijskim državama. U borbama protiv Maratha i sultana od Mysorea, koje su trajale posljednju četvrtinu XVIII. st., stekli su velik dio Dekana, a 1803. zauzeli su Delhi. Širenje njihove vlasti išlo je prema Indu; Punjab su osvojili u dva vojna pohoda (1845–49) i time je dovršeno podvrgavanje Indije britanskom gospodstvu. Istočnoindijska kompanija ustrojila je od domaćega stanovništva izvježbanu vojsku, kojom je u različitim dijelovima Indije rušila i postavljala feudalne knezove, ovisno o probitcima britanskih kolonizatora. Osvajanjem Indije Britanci su stvorili političko jedinstvo zemlje, kolonijalno su je eksploatirali preko mnogobrojnih manjih i većih feudalnih kneževina, uključili su je u svjetsko tržište te uz svu proturječnost kolonijalne vladavine otvorili put k modernoj državi.

S brzim razvojem britanskoga industrijskoga kapitala Indija je dobila novu važnost kao tržište i izvor sirovina. Prodor jeftine britanske industrijske robe u Indiju uzrokovao je propadanje indijskih obrta. Davanje zemlje u zakup, koje je provodila država, razorilo je stare indijske seoske zajednice, a seljake pretvorilo u najamnike. Prvi znatniji otpor (Indian Mutiny) protiv britanske vlasti izbio je 1857. među domaćim časnicima i vojnicima indijske vojske, a potom je pokrenuo Indijce na pobunu. Središte pobune bio je Delhi, a vođa mu je bio veliki mogul Bahadur Šah II. Pobuna je slomljena 1858. zauzećem Delhija, iako su borbe mjestimice trajale do 1859. Zbog te pobune bila je 1858. ukinuta mogulska vladavina, a Indija je bila stavljena pod izravnu upravu britanske krune. Dotadašnji generalni guverner postao je potkralj. Izvršena je nova upravna podjela zemlje. Područja koja su stvorili i pripojili Britanci razdijeljena su u pokrajine pod upravom britanskoga potkralja, a u onim državama koje su priznale britansko vrhovništvo formalno su na vlasti bile indijske kneževske dinastije, no vrhovnu je vlast i ondje držao britanski potkralj. Trgovačka se razmjena između Indije i Velike Britanije učetverostručila. Britanija je uvozila oko 75% indijskog izvoza, uglavnom sirovina. Usporedno s time u Indiji je povremeno izbijala velika glad od koje su pomrli milijuni stanovnika. Godine 1877. britanska kraljica Viktorija proglašena je caricom Indije. Od polovice XIX. st. britanski je kapital sve življe prodirao u Indiju. Gradile su se željeznice i luke, uvodio telegraf, podizale plantaže, osnivale banke, a ubrzo je stala nicati i domaća proizvodnja, osobito uzgoj i preradba pamuka i jute. Tada se javio nacionalni građanski pokret s mladim indijskim građanstvom i inteligencijom na čelu. Indijski nacionalni pokret obilježavale su vjerske, regionalne i kastinske suprotnosti. Značajnu ulogu u pokretu protiv britanskoga gospodstva imale su i vjerske hinduističke i muslimanske organizacije. U XIX. st. stvarali su se prvi indijski reformistički pokreti. Godine 1828. osnovao je R. M. Roy u Bengalu organizaciju koja je poslije, pod imenom Brāhmo samāj, zahtijevala ustavne i društvene reforme. Sličan je bio i pokret Mahadeve Govinde Ranadea u Maharashtri. Godine 1875. osnovao je Dayanand Saraswati pokret Arya samāj, koji je istodobno tražio ukidanje kasta i postavio zahtjev »Indija Indijcima«. Pokret Ramakrishnana Paramahanse osobito se zalagao za vjersku snošljivost. Kolonijalna je uprava odobrila osnutak Indijskoga nacionalnoga kongresa (1885). U njemu se na početku XX. st. oblikovala politička radikalna struja pod vodstvom Bale Gangadhara Tilaka koja je zahtijevala indijsku neovisnost. Kako bi smanjile politički utjecaj Indijskoga nacionalnoga kongresa među stanovnicima Indije, britanske su vlasti kao protutežu osnovale 1906. Sveindijsku muslimansku ligu i produbili tako vjerski antagonizam između hinduista i muslimana. Za I. svjetskog rata, predstavnici i jedne i druge stranke dogovorili su 1916. zajedničku platformu zahtijevajući samoupravu (svarāj) za Indiju. Da bi udovoljila tim zahtjevima, britanska je vlast 1919. uspostavila izborna pokrajinska vijeća. No nasilno zakonodavstvo potaknulo je antibritanske masovne prosvjede. Kada je 1920. M. Gandhi postao prvak Kongresne stranke, pokrenuo je Pokret nesuradnje (1920–22) radi dobivanja indijske samouprave. U borbi protiv britanske vlasti služio se nenasilnim masovnim akcijama i bojkotom britanske robe. Godine 1922. Gandhi je bio uhićen i osuđen na šestogodišnju zatvorsku kaznu, ali je iste godine bio pušten. Pokušaji britanske vlade da umiri zemlju djelomičnim reformama nisu uspjeli. Radikalno krilo Kongresne stranke pod vodstvom J. Nehrua i Subhasa Bosea zauzelo se na zasjedanju u Lahoreu 1929. da se samostalnost Indije prihvati kao glavni cilj djelovanja. Potom je uslijedila druga akcija Gandhijeva Pokreta građanske neposlušnosti (1930–34) kojoj je cilj bio potpuna neovisnost (purna svarāj). Kako bi smirila stanje, britanska je vlada u Londonu organizirala I. i II. konferenciju (1930. i 1931) na kojima je razmatrala buduće ustavno uređenje Indije, no Kongresna stranka odbila je da im pribiva. Gandhi, koji je na II. konferenciji bio jedini predstavnik Kongresne stranke, uhićen je nakon povratka u Indiju, zajedno s drugim indijskim prvacima, a to je izazvalo nove prosvjede. Na to su britanske vlasti odgovorile uhićenjem mnogih Gandhijevih pristaša. Godine 1937. osnovane su mjesne vlade u većini pokrajina Indije. Raspirivanje vjerskih suprotnosti izazvalo je između 1937. i 1939. krvave sukobe između hinduista i muslimana.

Kao članica Britanskoga Carstva Indija je uvučena u II. svjetski rat bez svojega pristanka, odlukom britanskoga potkralja. Godine 1940. Muslimanska liga zatražila je osnutak Pakistana. Velika Britanija nudila je 1942. Indiji status dominiona, što su indijski prvaci odbili, tražeći potpunu neovisnost.

Indijski nacionalni kongres (INC), zabranjen u II. svjetskom ratu, politički je osnažen nakon 1945. kao vodeća stranka u borbi za neovisnost Indije. U stvaranju državne zajednice nakon prestanka britanske kolonijalne vladavine INC je zagovarao jedinstvenu uniju koja bi sjedinila hinduiste, muslimane, Sikhe te ostale mnogobrojne etničke i vjerske zajednice. Za podjelu potkontinenta i stvaranje neovisnoga Pakistana zauzimala se Muslimanska liga, kao politička organizacija indijskih muslimana. S okončanjem britanske vladavine Indijski je potkontinent podijeljen; 15. VIII. 1947. neovisnost su ostvarili Indija kao savezna država (Indijska Unija) i Pakistan. Vlast je u Indiji preuzeo INC (skraćeno Kongresna stranka), a premijer je 1947. postao J. Nehru, uz M. Gandhija jedan od tvoraca indijske neovisnosti (Kongresna stranka ostala je na vlasti do 1977). Određivanje granice između Indije i Pakistana uzrokovalo je geopolitičku podjelu Punjaba, Bengala i drugih regija, što je vodilo sukobima zasnovanima na vjerskoj i etničkoj nesnošljivosti (masovni zbjegovi i izmjene stanovništva između Indije i Pakistana; procjenjuje se da je bilo oko 17 milijuna izbjeglica i više od 500 tisuća ubijenih u etničkim sukobima. Spor oko kneževine Jammu i Kashmir 1947. uzrokovao je prvi indijsko-pakistanski rat, okončan primirjem 1949. i teritorijalnom podjelom spornoga područja tzv. linijom kontrole. Godine 1948. hinduistički ekstremist ubio je M. Gandhija, što je dodatno potaknulo porast nasilja. Iste je godine Nehruov zamjenik Vallabhbhai Patel proveo teritorijalno-upravni preustroj Indije ukidajući mnogobrojne kneževine. Godine 1948–51. trajala je pobuna protiv vlasti u Hyderabadu, koji je odbio priključenje uniji pa je integriran nakon indijske vojne intervencije (1948). Republika je proglašena 26. I. 1950., a prvi predsjednik (1950–62) bio je Rajendra Prasad. Na izborima 1951–52. sudjelovalo je oko 60 stranaka, a premoćno je pobijedio INC (ponovno i 1957); Nehru je ostao premijer (do smrti 1964). Na početku 1950-ih pogoršani su indijsko-kineski odnosi zbog spornih dijelova pograničja; Sikkim je postao indijski protektorat, a Kina je zauzela himalajsko područje Aksai Chin. Radi sprječavanja moguće konfrontacije, kineski premijer Zhou Enlai i Nehru dogovorili su se 1954. o načelima miroljubive međudržavne koegzistencije; Indija ih je afirmirala 1955. na konferenciji azijskih i afričkih zemalja u Bandungu (Indonezija), a potom kroz pokret nesvrstanosti u kojem je bila među najznačajnijim članicama (od prve konferencije 1961. u Beogradu). Tijekom 1950-ih Indiji su vraćeni posjedi pod francuskom vlašću (1950. Chandernagore; 1954. Pondichéry, Mahé, Karikal, Yanaon). Godine 1956. Indija je preustrojena na jezičnoj osnovi kao unija 14 država i 11 teritorija (ukidanjem savezne države Bombay 1960. nastale su države Gujarat i Maharashtra; 1963. stvorena je država Nagaland). Odlukom o pripojenju države Jammu i Kashmir 1957. Indija je pogoršala odnose s Pakistanom. Odnose s Kinom potkraj 1950-ih narušilo je indijsko davanje utočišta XIV. Dalaj-lami (1959. protjeran iz Tibeta) te obnova spora oko više pograničnih područja na Himalaji. Godine 1961. Indija je preuzela portugalske posjede; bez otpora je preuzela Daman i Diu, a nakon kraćega sukoba Gou. U ratu s Kinom bila je 1962; tijekom 1963–64. obnovljeni su sukobi hinduista i muslimana (događali su se i u Pakistanu). Nakon Nehruove smrti (27. V. 1964) premijerom je postao Lal Bahadur Shastri. Na početku 1965. u većinski tamilskoj državi Tamil Nadu došlo je do etničkih sukoba. Godine 1965. Indija je ratovala s Pakistanom: prvo zbog spornoga teritorija u zapadnom Gujeratu (Kaccha: močvarna pustinja, poznata kao Rann of Kutch ili Cutch), potom ponovno zbog Kashmira. Taj drugi indijsko-pakistanski (kašmirski) rat okončan je mirovnim sporazumom potpisanim 10. I. 1966. u Taškentu. Istoga je dana umro Shastri pa je za novoga premijera izabrana Nehruova kći Indira Gandhi. U drugoj polovici 1960-ih Indija je bila u gospodarskoj krizi, pogoršanoj i pojavom gladi. Nastavljen je teritorijalno-upravni preustroj; izdvajanjem hindskoga jezičnoga područja iz Punjaba 1966. stvorena je savezna država Haryana. Zbog političke nestabilnosti i učestalih nemira 1968. uvedena je predsjednička uprava u nekoliko saveznih država. U političkoj krizi 1969. podijelila se Kongresna stranka, a Indira Gandhi ostala je na vlasti (1970. nacionalizirala je 14 velikih banaka, a 1971–72. ukinula sve kneževske privilegije). Početkom 1970-ih stabilnost Indije ugrožavali su vjerski, etnički i ideološki sukobi te djelovanje separatističke gerilje na pojedinim područjima (Jammu i Kashmir, Punjab, Assam, Nagaland, Tamil Nadu i dr.). Zahtjevi za autonomijom nastoje se rješavati stvaranjem novih saveznih država; 1971. nastao je Himachal Pradesh, a 1972. Manipur, Tripura i Meghalaya. Treći indijsko-pakistanski rat izbio je 1971. zbog neovisnosti Bangladeša (koju je Indija podupirala), a ponovno zbog Kashmira (mirovni sporazum potpisan je 2. VII. 1972. u Simli). Polovicom 1970-ih Indija je dodatno narušila odnose s Kinom; 1974. izvela je prvu nuklearnu eksploziju, a 1975. integrirala Sikkim kao saveznu državu. Suočena s optužbama oporbe za izbornu prijevaru te s nemirima u dijelovima zemlje, Indira Gandhi je u lipnju 1975. uvela izvanredno stanje (trajalo do 1977). Uz uhićivanja dijela oporbe strogo je provodila i program kontrole rađanja stanovništva (tijekom 1951–71. Indija je uvećana za 187 milijuna stanovnika, a 1971–81. za 135 milijuna stanovnika). Na izborima 1977. Indira Gandhi bila je poražena, a vlast je preuzela udružena oporba. S vlastitom Kongresnom strankom – Indira, na izborima 1980. Indira Gandhi ponovno je došla na vlast. Početkom 1980-ih trajali su nemiri u Assamu (protiv bengalskih useljenika) pa je bila zatvorena granica prema Bangladešu; islamističke organizacije nastavile su oružani otpor u Kashmiru, a nemiri su izbili u državama Bihar, Gujarat i dr. U Punjabu su Sikhi tražili veće vjerske slobode i rješavanje teritorijalnih pitanja; radikalne sikhske skupine zahtijevale su neovisnu državu (Khalistan) i 1983. pokrenule oružanu pobunu koju je 1984. zaustavila indijska vojska (napavši svetište Sikha Zlatni hram u Amritsaru). Atentatori iz redova ekstremnih Sikha 31. X. 1984. ubili su Indiru Gandhi; novi je premijer postao njezin sin Rajiv Gandhi (pobijedio na izborima potkraj 1984). Nastavljen je teritorijalno-upravni preustroj; 1986. novim su saveznim državama postali Arunachal Pradesh i Mizoram, a 1987. Goa. U Punjabu je 1986. obnovljena pobuna Sikha i uvedena predsjednička uprava (1987). God. 1987. Indija je poslala mirovne snage u Šri Lanku radi smirivanja dugotrajne pobune Tamila, dijelom ilegalno potpomagane iz indijske države Tamil Nadu (indijske snage povučene su 1990). Na izborima 1989. poražen je R. Gandhi; do 1991. promijenilo se nekoliko koalicijskih vlada. Na početku 1990-ih nemiri i oružane pobune trajali su u Punjabu, Assamu, Kashmiru i dr. (1992–93. česti su bili sukobi hinduista i muslimana). U izbornoj kampanji 21. V. 1991. ubijen je R. Gandhi (atentatori su bili tamilski separatisti); Kongresna stranka – Indira pobijedila je na izborima 1991., a premijerom je postao Pamulaparti Venkata Narasimha Rao. Tijekom 1990-ih Indija je nastavila stratešku suradnju s Rusijom, iz koje je nabavila većinu naoružanja; 1993. s Kinom je dogovorila jačanje sigurnosti u pograničju (od kraja 1980-ih pregovaraju o graničnim sporovima); 1995. sa SAD-om je potpisala sporazum o vojnoj suradnji. Nakon izbora 1996. i 1998. vladajuću koaliciju predvodila je hinduistička nacionalistička Narodna stranka Indije (BJP – Bharatiya Janata Party), a njezin vođa Atal Bihari Vajpayi bio je premijer (1996., 1998–2004). Tijekom 1990-ih Indija i Pakistan strateški su se nadmetali modernijim naoružavanjem i izveli nekoliko nuklearnih eksplozija (1998); u prvoj polovici 1999. sukobili su se u Kashmiru (Indija je optužila Pakistan da pomaže islamističke militantne skupine); u kolovozu 1999. izazvali su oružane izgrede na spornome području Sir Creek. Početkom 2000-ih nastavljene su unutarnje napetosti u pojedinim državama te djelovanje separatističkih militantnih skupina (u Punjabu, Nagalandu, Manipuru, Assamu, Tripuri i dr.); s Pakistanom je ostao otvoren problem podjele Kashmira. Na izborima 2004. i 2009. pobijedila je koalicija predvođena Indijskim nacionalnim kongresom (pod vodstvom Sonie Gandhi), a premijerom je postao Manmohan Singh. Na izborima održanima u travnju i svibnju 2014. pobijedila je Narodna stranka Indije (BJP), koju je predvodio Narendra Modi (premijer od 26. V. 2014). U lipnju 2014. izdvajanjem iz Andhra Pradesha stvorena je 29. savezna država Telangana. Odnosi s Pakistanom su se dodatno pogoršali u veljači 2019. zbog oružanih sukoba i rušenja borbenih zrakoplova u spornome području Kashmira. Na parlamentarnim izborima u travnju i svibnju 2019. većinu je ponovno osvojio BJP, te je Narendra Modi opet postao premijer (30. V. 2019).

Politički sustav

Prema Ustavu od 26. I. 1950., Indija je savezna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike, koji preko savezne vlade obavlja izvršnu vlast. Predsjednika bira izborno tijelo sastavljeno od zastupnika saveznoga parlamenta i parlamenta saveznih država, za mandat od 5 godina, bez ograničenja u broju mandata. Vijeće ministara Unije, savezna je vlada koja obavlja izvršnu vlast u federaciji. Sastoji se od predsjednika vlade kojeg na prijedlog predsjednika republike potvrđuje parlament, te ministara koje imenuje predsjednik republike na prijedlog predsjednika vlade i uz podršku parlamentarne većine. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Parlament (Sansad) kojeg čine Vijeće naroda (Lōk sabhā), i Vijeće država (Rājya sabhā). Vijeće naroda ima 545 zastupnika (543 neposredno biraju građani, a 2 predstavnika anglo-indijske zajednice imenuje predsjednik republike) za mandat od 5 godina. Vijeće država ima 245 članova, od kojih 12 imenuje predsjednik republike, a ostale biraju parlamenti saveznih država i teritorija (broj zastupnika ovisi o veličini pojedine države, odnosno teritorija, a može biti između 4 i 31 člana). Mandat je članova Vijeća država 6 godina, s time da se svake druge godine bira trećina članova. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, viši sudovi pojedinih država, kotarski i drugi niži sudovi. Vrhovni sud Indije nadležan je za sporove savezne države s pojedinim državama i za sporove među pojedinim članicama federacije. Države imaju svoje parlamente (jednodomne ili dvodomne), koji imaju mandat 5 godina i birani su izravno. Izvršnu vlast u državi ima guverner, a obavlja ju preko kabineta kojemu je na čelu prvi ministar. Guvernera imenuje predsjednik republike i za svoj je rad odgovoran saveznoj vladi. Administrativno se Indija dijeli na 29 država i 7 teritorija. Nacionalni blagdan: Dan republike, 26. siječnja (1950).

Religija

Na području Indije postoji nekoliko religija, od kojih su neke ponikle na indijskome tlu i razvile se u velike svjetske religije. Domaće su arhajske religije indijskih domorodaca mundskih i dravidskih jezičnih skupina te domorodaca tibetoburmanskih jezika. Najstariji izraz religije u urbaniziranom okružju nalazi se u indskoj civilizaciji na području Punjaba i Inda u III. i II. tisućljeću pr. Kr.

Dolaskom indoeuropskih Arijaca (vjerojatno početkom II. tisućljeća pr. Kr.) dolazi u Indiju vedska religija (vedizam), najstariji oblik brahmanizma, religije koja se u svojim mlađim preoblikama, što ih se najčešće zove hinduizam, proširila cijelom Indijom i postala glavnim duhovnim okvirom indijske religioznosti. Hinduizam se širio i izvan Indije, osobito prema Indokini i Indoneziji te, u novije doba, na Zapad. U okviru hinduizma, ali i kao nauci koji su ga potiskivali odbacivši autoritet svetih tekstova »Veda«, oko V. st. pr. Kr. nastali su budizam i jinizam. Ta su dva sustava izvršila velik utjecaj na daljnju indijsku duhovnu, kulturnu i svjetovnu povijest, a budizam se proširio svijetom, osobito Azijom. U doticaju s pridošlim religijama, osobito islamom, u Indiji su nastale i neke nove religije, od kojih je u XV. st. nastala i najveća među njima sikhizam. U XIX. st. nastali su, u kontekstu neohinduizma, mnogi brahmanistički reformatorski pokreti pod utjecajem kršćanstva (npr. Arya samāj, Brahmo samāj i dr.).

Od religija neindijskoga podrijetla, u Indiju su iz Irana doneseni mazdaizam (ili zoroastrizam), prvi put za prodora baktrijskih Grka (u II. st. pr. Kr.), a potom za arapskih osvajanja početkom VIII. st., od kada je parsijska zajednica (Parsi) ostala u Indiji, osobito u području Bombaya parsizam. Židovstvo je prema nekima u Indiju doprlo nakon babilonskoga progonstva (597. pr. Kr.), no vjerojatno je stiglo poslije iz Mezopotamije. Kršćanstvo je prema predaji donio već apostol Toma, ali je ono najvjerojatnije stiglo s nestorijancima ili sir(ij)skim kršćanima u prvim stoljećima po Kristu u južnu Indiju. Poslije su kršćanstvo donosili Portugalci i drugi katolički i protestantski misionari u doba kolonizacije nakon XV. st. Islam je do granica Indije došao s Arapima u VIII. st., zatim s Afgancima u XI. i XII. st.; u XVI. st. širio se i iz Središnje Azije, više zaslugom sufija nego osvajanjima. Uz hinduizam, druga je po proširenosti religija u Indiji.

Filozofija

Mnoge osnovne ideje indijske filozofije često su povezane s religijom, osobito s brahmanizmom ili hinduizmom i njegovim različitim fazama te s budizmom. Prvi tragovi filozofske refleksije mogu se nazrijeti već u najstarijim »Vedama«, u kojima uz religiozni politeizam povremeno nalazimo i najraniji izraz o bitku i nebitku, o zakonitosti svemirskoga zbivanja i ograničenom dosegu ljudske spoznaje. U doba »Veda« javila se i misao o jedinstvenom izvoru sveukupne stvarnosti, koja je (usporedno s učvršćivanjem kastinskoga brahmanskoga sustava) postala u upanišadima temeljem indijske filozofske misli. Sve što postoji nastalo je emanacijom iz brahmana, prabića koje je u metafizičkom smislu istovjetno s ātmanom (subjektivnom sviješću, kakva se javlja u duhu pojedinaca). Usporedno s naukom o općem jedinstvu svijeta rađala se i teorija o karmanu (etičkom kauzalitetu), po kojoj moralna vrijednost ljudskoga čina određuje tijek zbivanja u društvu i prirodi; ta se teorija usko veže s naukom o saṃsāri( ponovnom rađanju, lancu života i smrti) i o mokši (spasenju, oslobođenju), koja se u brahmanizmu nastoji postići preko viših, intuitivnih oblika spoznaje. Kao oprjeka ideologiji brahmanizma javila se već polovicom I. tisućljeća pr. Kr. materijalističko-ateistička filozofija (nāstika) i njezina najznačajnija škola cārvāka te pokreti budizma i jinizma. Nauk prvih indijskih materijalista (lokāyata: nauk o svijetu) poznat je samo fragmentarno, jer su njihovi spisi gotovo propali za vjerskih i političkih borbi. Iz djelâ njihovih protivnika poznato je da su poricali postojanje spiritualne, o tijelu neovisne duše, samo ono što je iskustvu pristupačno smatrali su predmetom istinske spoznaje, a materiju, koja se očituje u nepreglednom mnoštvu pojava, držali su jedinom objektivnom stvarnošću, odbacivali su vjeru u bogove, obrede i žrtve. Budizam je u indijsku filozofiju unio novu verziju nauka o mokši: konačno oslobođenje od boli (dukkha), varki vidljivoga svijeta (māyā) i ponovnoga rođenja postiže se odricanjem od svih želja, a ono pojedinca dovodi u amorfno stanje svebića (nirvāṇu). I budizam, kao i lokāyata, u svojim je početcima zastupao izrazito protukastinska stajališta. U doticaju brahmanizma i novih filozofijsko-religioznih strujanja i pokreta formiralo se šest velikih ortodoksnih sustava (nyāya, sāṃkhya, vaiśešika, yoga, pūrva-mīmāṃsā i uttara-mīmāṃsā ili vedānta), unutar kojih se i danas često kreće filozofska misao hinduističke Indije. Nyāya je izgrađen sustav logičkih pravila; načela na kojima počiva prihvatili su drugi sustavi, a kao neka vrsta intelektualne vježbe nyāya se predaje u indijskim školama od antike do danas. Katkada se uz nju povezuju različiti elementi sustava sāṃkhya, katkad i atomizam i vjera u osobnoga boga. Sustav vaiśešika srodan je nyāyi; on ističe oprjeku između osobnoga ja i objektivnoga svijeta i drži da moralni zakon upravlja prirodom. Utemeljiteljem sustava sāṃkhya smatra se Kapila (VII. st.); taj je smjer indijske filozofije racionalistički i ateistički, ali postanak prirode tumači spekulativno-dualistički, kao evolucijski proces materije-energije (prakṛti), koji se zbiva pod utjecajem nepromjenljivih i neaktivnih duhovno-svjesnih bića (puruša). Patañjalijev sustav yoga u osnovi je metoda za vježbanje duha i tijela (askezom, posebnim oblicima disanja), kojom se teži postizanju viših stanja svijesti i spoznaje; on je neka vrsta intuitivnoga zrenja stvarnosti kroz samoga sebe, oslobođenje duha od tijela, mistična ekstaza. Noviji predstavnici yoga-filozofije (Vivekānanda) priklanjaju se ateizmu i agnosticizmu. Pūrva-mīmāṃsā je filozofska usporednica hinduističkoga politeizma, a uttara-mīmāṃsā ili vedānta nastavlja monističku, mističko-idealističku tradiciju upanišadi, naučavajući metafizičko jedinstvo (advaita: nedvojstvo) svijeta i pojedinačne duše (ātmana) s apsolutnim bićem (brahmanom) i relativističko-iluzijsku narav vidljive, materijalne prirode (māyā), te upućujući pojedinca na put spasenja, koje se postiže spoznajom i afektivnom identifikacijom pojedinačnoga s apsolutnim duhom. Glavni filozof vedānte bio je Śaṇkara (VIII–IX. st.), utemeljitelj mnogih filozofskih družbi i samostana u Indiji. Tradicionalna indijska filozofija razvijala se od kasnoga srednjega vijeka do britanske okupacije i novih zapadnih utjecaja, zamirući u skolastičkome formalizmu i dogmatizmu. No već potkraj XVIII. st. javila se živa reakcija na te utjecaje i isticanje prednosti indijske filozofske tradicije pred europskom. Neohinduizam, koji je u XIX. st. znatnije potaknuo Bengalac R. M. Roy, najpoznatijega je predstavnika imao u S. Radhakrishnanu. Moderna je indijska filozofija osobito zainteresirana za komparativno proučavanje svojega vlastitoga razvoja i analogne pojave u povijesti europske misli. Bez obzira na specifična obilježja kojima su korijeni u bogatoj tradiciji, također se javljaju, osobito među indijskim intelektualcima školovanima u inozemstvu, predstavnici različitih europskih i američkih filozofskih smjerova. Svjetski priznat i poznat proučavatelj indijske filozofije bio je Č. Veljačić koji je u svojim mnogobrojnim djelima iz komparativne filozofije izvršio plodno posredovanje indijske i zapadne misli, te istodobno među prvima udario temelje razvoju indologije u Hrvatskoj.

Jezici

Indijski jezici govore se na Indijskome potkontinentu (Indija, Pakistan, Nepal, Bangladeš, Šri Lanka); obično ih se klasificira u četiri jezične porodice: indoeuropsku, dravidsku, austroazijsku (jezik muṇḍa) i sinotibetsku. Brojnost im je znatna, ali jezike sa značajnom pisanom tradicijom može se pobrojati. Veliki su indijski jezici dobili status službenih jezika u pojedinim državama ili saveznim državama, ali ni u jednoj nisu u potpunosti preuzeli tu ulogu. Visokoškolska nastava, osobito tehničkih struka, obavlja se još uvijek na engleskome. U Indiji je engleski i dominantni jezik državne administracije.

Indoeuropska jezična porodica

Indoeuropsku jezičnu porodicu predstavljaju jezici što pripadaju indoarijskom ogranku indoiranske grane. Indijski ustav odobrio je službenu uporabu petnaest indoarijskih jezika: asamski, bengalski, dogrī, gudžaratski, hindski, kašmirski, konkanski, maithilski, marathski, nepalski, orijski, pandžapski, sanskrt, sindhski i urdski. Bengalski se govori još i u Bangladešu, a urdski je i službeni jezik Pakistana, gdje se govore još sindhski, pandžapski i lahndski. Nepal je izvorno govorno područje nepalskoga, a Šri Lanka singalskoga (sinhalski; službeni jezik Maldiva divehi blisko je srodan singalskomu). Indijska Akademija za književnost, uz ustavom prihvaćene, kao književni jezik priznaje još i radžasthanski (hindski dijalekt). U indoarijske jezike ubrajaju se i izumrli prakrti te romski, jezik stare indijske dijaspore. Indoarijski se jezici kronološki dijele na staroindoarijske, srednjoindoarijske i novoindoarijske. Staroindoarijski jezik je sanskrt, vedski (oko 1500. do 1200. pr. Kr.) i klasični. Na njemu su sačuvani najstariji indijski književnovjerski tekstovi – vedski (natpisi kultura Mohenjo-Daro i Harappa nisu dešifrirani) i bogata književna predaja. Odlikuje se bogatstvom i raznolikošću oblika; kada su iz uporabe nestali vedski akcenatski sustav i niz starinskih oblika, javio se klasični sanskrt. Opisao ga je polovicom I. tisućljeća pr. Kr. gramatičar Pāṇini; njegova je gramatika postala mjerodavnom za daljnju uporabu sanskrta, njegovana jezika elite te lijepe i stručne književnosti. U ono su doba već bili u svakodnevnoj uporabi prakrti, »prirodni« srednjoindoarijski jezici u kojima je došlo do pojednostavnjenja suglasničkih skupova. Prakrti su jezici indijskih natpisa od III. st. pr. Kr. do IV. st.; na njima je sačuvana i značajna književnost. Najstarinskiji je prakrt pāli, jezik budističkoga kanona; stari jinistički kanonski tekstovi napisani su na prakrtu ardhamāgadhīju. Na drugim su se prakrtima pisale lirika i pripovijetke. Na početku II. tisućljeća javio se novi jezični ustroj, analitički (smanjenje broja padeža, uporaba postpozicija, složeni glagoli). On označava novoindoarijske jezike hindski, bengalski itd., koji su se razvijali konvergentno s dravidskim jezicima. Na njima je sačuvana značajna stara književna baština, pisana uglavnom u stihovima. Ni na jednome novoindoarijskom jeziku do XIX. st. nije se pisala stručna književnost. U XIX. su se stoljeću u novoindoarijske književnosti uvodile prozne vrste (pripovijetka, roman, esej, drama), a u XX. st. intenziviran je rad na izgradnji stručnoga leksika. Sanskrt postaje značajnim izvorom za kovanje novih riječi, ali se, osobito u tehničkim strukama, mnogo i posuđuje, osobito iz engleskoga. Danas je u službenoj uporabi pet pisama te perzijsko-arapsko za urdski i sindhski.

Dravidska jezična porodica

Dravidska jezična porodica broji dvadesetak jezika. Samo četiri od njih, tamilski, teluški (telugu), karnatački (kannaḍa) i malajalamski, razvili su se u standardne jezike velikih etničkih skupina koje broje od 30 do 75 milijuna govornika. Indijski je ustav prihvatio ta četiri jezika kao jezike četiriju indijskih saveznih država. Dravidski se jezici govore na jugu Indije; o njihovoj ranijoj velikoj raširenosti potkontinentom svjedoče disperzirane skupine govornika u srednjoj i sjeveroistočnoj Indiji te u Pakistanu. Pišu se trima pismima zaobljenih oblika. Na njima se čuva vrijedna književna baština, a starinom te baštine (na prijelomu računanja vremena) ističe se tamilski, drugi klasični indijski jezik. Među manjim dravidskim jezicima najpoznatiji su todski (jezik malene, antropološki dobro obrađene zajednice Toda u Tamil Naduu), kodagu (jezik visokopozicionirane male skupine Coorga iz Karnatake) i brāhūī (najzapadnije smješteni dravidski jezik; govori se u pakistanskom dijelu istočnog Beludžistana te u Sindhu). S više od milijun govornika obilježeni su tulu (jugozapadni obalni dio Karnatake), gondski (Madhya Pradesh, Maharashtra, Orissa i Andhra Pradesh) i kuruh ili oraonski (Bihar, Orissa, Zapadni Bengal); samo govornici tulua traže priznavanje svojega jezičnog identiteta.

Austroazijski jezici

Austroazijski jezici u Indiji pripadaju dvjema potporodicama, mon-khmerskoj i mundskoj (muṇḍa). Uglavnom su jezični izrazi plemenskih zajednica koje se asimiliraju. Mon-khmerskih je jezika desetak; govore se u sjeveroistočnim dijelovima Indije. Najistaknutiji je među njima khāsī s više od milijun govornika; uz garo on je glavni govorni jezik Meghalaye. Najveća koncentracija govornika jezika muṇḍa je na ravnjaku Chota Nagpur (tromeđa Bihara, Madhya Pradesha i Orisse). O njihovoj ranijoj većoj raširenosti svjedoče supstratni elementi u dravidskim i indoarijskim jezicima. Početkom XXI. st. najveći je broj govornika pokazivao santalski (oko 6 milijuna) te mundarski (oko 1,1 milijun) i jezik ho (oko 1 milijun). Pišu se pismima uobičajenima u zoni njihove raširenosti; pojedini se pišu i na nekoliko pisama. Santalski i mundarski pišu se, npr., devanagarskim, bengalskim i orijskim pismom te latinicom.

Sinotibetski jezici

Sinotibetski jezici u Indiji zastupljeni su tibetsko-burmanskom granom. Njih stotinjak govori se u indijskom himalajskome pojasu. Jezični su izraz malih govornih zajednica; tek su dvije s više od milijun govornika. Najistaknutiji su lepča (Sikkim), garo (Meghalaya), lušai ili mizo (Mizoram), bodo (Assam; 1,3 milijuna govornika), manipurski ili meithei (Manipur; 1,5 milijuna govornika). Bodo i manipurski uvršteni su u indijski ustav i nalaze se u procesu standardizacije.

Pismo

U indijska pisma ubraja se oko 200 alfabeta raširenih među najrazličitijim narodima ne samo Indijske Unije i Pakistana nego i mnogih drugih (pretežno hinduističkih i budističkih) zemalja srednje i južne Azije te Sundskih otoka. Najstarije indijsko pismo, iz kojega su se razvila gotovo sva ostala, jest brāhmī, nastalo negdje u VII. do V. st. pr. Kr. i rašireno već u III. st. pr. Kr. po svoj Indiji (natpisi kralja Aśoke). Podrijetlo pisma brāhmī nije pouzdano uglavljeno; ono se izvodilo iz prastaroga (nedešifriranoga) pisma kulture Mohenjo-Daro, iz klinastoga, hebrejskoga i arapskog pisma; najvjerojatnije su teorije koje ga vežu uz prednjoazijska semitska pisma (npr. aramejsko). Različite varijante brāhmīja odijelile su se početkom nove ere u dvije velike skupine. U sjevernoj skupini ističe se u IV. st. pismo gupta (nazvano prema istoimenoj dinastiji); njegovom varijantom pisani su spomenici toharskoga jezika (prastaroga izumrlog indoeuropskog jezika u istočnom Turkestanu); pismo nāgarī (gradski) ili devanāgarī (pismo božanskoga grada; prvi spomenici VIII. st.), klasično pismo sanskrta, kojim se danas služi velik broj indijskih jezika, na kojem je napisana sva stara indijska književnost i iz kojega je nastalo pismo gurmukhī (pismo Sikha) i marathi. Iz nekog nāgarīju srodnoga alfabeta razvilo se u VII. st. tibetsko pismo, kojemu su srodna pisma gudžaratsko (gujarati), bengalsko (bengali), sindhsko (sindhi) i multansko (multani). Južnoj skupini pripadaju uglavnom pisma neindoeuropskih jezika Indije i izvanindijskih krajeva: teluško (telugu), karnatačko (kannaḍa ili kannara), granthsko (grantha), malajalamsko (malāyālam) i tamilsko pismo. Pismo tagala, koje se javilo na Filipinima već prije VIII. st., doprlo je onamo s bengalske obale; iz njega su se razvila pisma makassar (makasarsko) i bugis. Zasebno je, o brāhmīju neovisno, pismo kharošthī, koje se od III. st. pr. Kr. javljalo na novcu indoskitskih vladara, na pećinskim natpisima itd. i koje se, za razliku od svih ostalih indijskih pisama (osim jedne varijante najstarijega brāhmīja), piše zdesna nalijevo. To se pismo razvilo iz aramejskoga pisma u V. st. pr. Kr.

Književnost

Indijska književnost obuhvaća niz književnosti na indoarijskim starim (sanskrt, prakrti, apabhraṃśe) i novim jezicima (bengalski, gudžeratski, hindski, urdski, kašmirski, marathski itd.) te dravidskim jezicima (tamilski, teluški, karnatački, malajalamski) u rasponu od približno II. tisućljeća pr. Kr. do naših dana. Glavni jezik stare indijske kulture bio je sanskrt, ulogu kojega je moguće usporediti s ulogom srednjovjekovnoga latinskoga u europskoj kulturi. Sanskrt je bio odlučujuća spona koja je održala kontinuitet indijske civilizacije; njezin se utjecaj preko mahāyānskih budističkih tekstova proširio preko Tibeta i Kine do Japana, a posredstvom hinduizma i hīnayānskoga budizma na jugoistočnu Aziju. Na početku II. tisućljeća prodor islama donio je utjecaj perzijskoga jezika i sufizma. S Bliskog istoka dopirali su indijski književni utjecaji i do Europe, koja je uistinu otkrila tu književnost tek u XIX. st.; od tada je jačanjem zapadnjačkog utjecaja i engleskoga jezik postao lingua franca Indije. Stara je indijska književnost bila u duhovnome smislu izraz brahmanskoga društva (i reakcija na to društvo) prije muslimanskih osvajanja. Kako su se djela tradicionalno pripisivala slavnim i legendarnim imenima, datacija je nepouzdana, a periodizacija mnogobrojnih književnih razvojnih stupnjeva otežana. Stara indijska književnost obuhvaća tako vedsku, epsku, budističku, jainsku (džainsku), klasičnu (kāvyu) i znanstveno-stručnu književnost.

Vedska književnost

Najstarija književna predaja indijskih Arijaca sačuvana je u njihovim svetim knjigama »Vedama« (prije 1500. pr. Kr. približno do V. st. pr. Kr.). Korpus četiriju »Veda«, okupljenih u zbirkama (saṃhitā), čine: zbirka vjerskih himana »Ṛgveda«, zbirka žrtvenih izreka i svetih formula »Yajurveda«, zbirka obrednih pjesama »Sāmaveda« i zbirka magijskih pjesama, čarolija i inkantacija nastalih pod utjecajem nearijskih, autohtonih vjerovanja, »Atharvaveda«. Najstarije djelo vedske književnosti i temeljni tekst brahmanizma »Ṛksaṃhitā« ili »Ṛgveda« opseže 1028 stihova. Stihovi (mantre) upućeni su mnogobrojnim božanstvima, osobito bogovima Agniju, Indri i Somi te božici zore Ušas i noći Rātrī. Na saṃhite se nadovezuju obredna prozna tumačenja (brāhmaṇe), na kraju kojih stoje tzv. šumski tekstovi (āṛaṇyake), namijenjeni isposnicima. Na kraju āraṇyaka su vjersko-spekulativni tekstovi (nazivaju se i vedānta: kraj »Vede«), često vrlo pjesničkog izraza upanišadi. Neke vedske upanišadi prvi je na hrvatski sa sanskrta preveo M. Ježić 1999.

U vedsku književnost pripadaju i stručni priručnici »Vedāṇge« (»udovi Veda«), pisani u stilu sūtra (sanskrt: nit, konac; suho izlaganje podataka), koji obrađuju pojedine aspekte obreda (fonetiku, gramatiku, metriku, kalendar, obredni red) čime svjedoče o začetcima indijske znanosti.

Epska književnost

Uz vedsku obrednu književnost razvijala se i bardska svjetovna književnost, koju predstavljaju dva velika sanskrtska epa »Mahābhārata« (»Pripovijest o velikom boju Bhārata« ili »Velika pjesma o plemenu Bhārata«, od IV. st. pr. Kr. do IV. st.) i »Rāmāyaṇa«. »Mahābhārata«, ispjevana u 100 000 pretežno epskih dvostiha (śloka ili 2 × 16) u 18 knjiga, pripisuje se legendarnomu Vyāsi, a jezgru epa čini bratoubilački rat dvaju ogranaka obitelji Bhārata (Pāṇḍava i Kaurava). Uz velik broj balada, mitova, gnomske poezije, legendi, pripovijedaka, bajki, basni prožetih duhom brahmanske kaste, ep uključuje i vjerovanja ortodoksnoga brahmanizma, heterodoksnih doktrina te naučavanja kasnijih upanišadi. Taj je ep temelj indijske hinduističke civilizacije, a njegov je utjecaj na indijsku kulturu sveobuhvatan. Dio je »Mahābhārate« filozofsko-religiozni spjev »Bhagavadgītā« (»Pjesma uzvišenoga«), koji je ostavio neizbrisiv trag na indijsku kulturu sve do XX. st. (M. K. Gandhi, G. Tilak, S. Radhakrishnan). »Rāmāyaṇa« (»Rāmina sudbina«, započeta u IV. st. pr. Kr., a konačna redakcija pripisuje se legendarnomu pjesniku Vālmīkiju iz II. st.), u oko 24 000 śloka izlaže priču o doživljajima legendarnoga Rāme i njegovoj ženi Siti te u mitskome ruhu posreduje osvajanje Dekana i Ceylona. Sa sadržajem i pjesničkom formom tih velikih epova povezano je od IV. st. i 18 knjiga svakovrsnih, gotovo enciklopedijskih, znanja (od mitologije do saga o herojskim dinastijama), tj. starih pripovijesti purāṇa. Sadržavajući religiozne i svjetovne legende, purāṇe su zajedno s epovima oblikovale vjerovanja mlađega hinduizma pa se i one smatraju hinduističkim svetim knjigama; u formalnome su smislu utjecale na kasniju književnost.

Budistička književnost

Budistička književnost (od V. st. pr. Kr. i dalje) pisana je na jeziku pāliju te na klasičnome i hibridnome sanskrtu. Ishodište su joj odabrani tekstovi na pāliju, potekli iz usmene predaje iz doba samoga Bude: skupljeni pod nazivom »Tri košare« (»Tipiṭaka«) tvore budistički kanon. »Tipiṭaku« čine: »Košara redovničke discipline« (»Vinayapiṭaka«), »Košara poučnih razgovora« (»Suttapiṭaka«) i »Košara razmatranja o nauku« (»Abhidhammapiṭaka«). Najviše prevođeno djelo pālijskoga kanona, »Riječi nauka« (»Dhammapada«), svojevrsna je antologija budističke etike. Uz narativne i didaktične pjesme u obliku dijaloga i balada u »Zbirci izlaganja« (»Suttanipāta«), stihove redovnika (»Theragāthā«) i redovnica (»Therīgāthā«), osobito su važan dio kanona priče u stihu i prozi o prošlim Budinim rođenjima jātaka. Književno i povijesno značenje ima izvankanonsko djelo »Pitanja kralja Milinde« (»Milindapañha«), o razgovoru kralja Milinde (grčko-baktrijskoga kralja Menandara) i budističkoga mudraca Nāgasene o nepostojanju trajne osobnosti i duše. U okvirima budističke književnosti oblikovala su se i prva prava povijesna djela, strana tradicionalnomu brahmanizmu (npr. »Velika povijest« – »Mahavastu«, ep o povijesti Ceylona). Sanskrtska budistička književnost posjeduje svoj kanon i djela potekla iz njega (npr. Budin životopis, »Prostiranje igre« – »Lalitavistara«, te »Avadāne« ili legende o junačkim djelima koje ističu ulogu karmana). U okvirima te književnosti zametci su klasične indijske epike i drame. Pripada joj i Aśvaghoša (II. st.), autor klasičnog epa o Budinu životu (»Buddhacarita«) i »Drame o Śāriputri« (»Śāriputraprakaraṇa«), koja ga svrstava među prve poznate indijske dramatike.

Jainska (džainska) književnost

U krilu jainizma (ili jinizma) nastala je književnost pisana na prakrtima ārša i ardhamāgadhī (na kojem je napisan jainski kanon), māhārāštri i śaurasenī. Jainski kanon sustavno iznosi jainski nauk te mnogobrojne priče, legende i povijesne podatke koji su inače u indijskoj predaji rijetki. U izvankanonskoj književnosti sačuvane su mnogobrojne poučne pripovijetke (kathānaka) i posebna vrsta pučke književnosti u obliku životopisa velikih ljudi; najpoznatiji je autor životopisa bio Hemacandra (XI–XII. st.).

Klasična književnost (kāvya)

Vrhunac razvoja stare indijske književnosti klasični je književni stil, kāvya, vjerojatno oblikovan oko I–II. st. Odlikuje se osobitom dotjeranošću izraza, što ga često pretpostavlja sadržaju. Kāvya se dijeli na pjesništvo koje se sluša (śrāvyakāvya), a čine ga stih (padya), proza (gadya) i miješani oblik (campū), te na pjesništvo koje se gleda (dṛśyakāvya), dramu, tj. klasično kazalište (nāṭya). Kāvya slijedi utvrđene pjesničke kanone pa ju obilježuje kondenzacija stihova, metrička složenost, bogata upotreba složenica, mnogobrojni stilistički ukrasi, tipski likovi itd. Tematski je ponajviše posvećena ljubavi (śṛṇgśra). Procvat je doživjela oko V. st., ali značajna djela kāvye stvarala su se približno do XII. st.

Pjesništvo (padya) dijeli se na lirske oblike, od kojih su umjetnički najvrjednije pjesme od jednoga stiha (muktaka), pretežito ljubavna ozračja, te na umjetnički ep (mahākāvya). Najznačajniji pjesnici muktaka bili su Amaru, autor zbirke ljubavne lirike »Sto pjesama Amaruovih« (»Amaruśataka«, VII. st.; preveo sa sanskrta M. Ježić, 2011), i Bhartṛhari, autor »Zbirke od tri stotine stihova« (»Śatakatraya«, VII. st.), posvećene ljubavi, mudromu životu i isposništvu. Glasovita je ljubavna antologija »Pedeset pjesama o ljubavnom životu kradljivca« (»Caurīsuratapañcāśikā«, XI. st.) autora Bilhaṇe. Posebna je lirska vrsta tzv. poruka glasnika (dūtavākya), kojoj pripada »Oblak glasonoša« (»Meghadūta«, IV–V. st.; preveo sa sanskrta Č. Veljačić, 1971), djelo najvećega autora kāvye, Kālidāse. Jedan je od posljednjih velikih sanskrtskih pjesnika Jayadeva (XII. st.), s pjesničkim djelom »Opjevani Govinda« (»Gitagovinda«).

Umjetnički ep ili epska književnost (mahākāvya), premda prožeta lirskim ozračjem, u kāvyi je manje uspješna. Prva djela te vrste potječu iz II. st.; uz Kālidāsu, koji je i tu dao najveća djela, kao npr. »Postanak Kumāre« (»Kumārasambhava«, V. st.), klasične su epove pisali Bhāravi (VI. st.), Bhaṭṭi, autor »Ubojstva Ravane« (»Rāvaṇavadha«, VI–VII. st.), te Māgha (VIII. st.) i Śrīharša (XII. st.).

Proza (gadya) dijeli se na roman (kathā) i na priču koja se temelji na stvarnim događajima (ākhyāyikā); sva sačuvana djela potječu iz VII. st. Jezik je proze vrlo artificijelan; pisac nastoji pokazati svoju učenost i virtuoznost u sanskrtu pa je gadya upućena najizobraženijoj publici. Najpoznatiji je pisac proze Daṇḍin, autor »Životopisa desetorice kraljevića« (»Daśakumāracarita«), romana ili zbirke kratkih pripovijedaka koje objedinjuje okvirna priča. Ostala su poznata djela ljubavni romani »Vāsavadattā« autora Subandhua te »Kādambarī«, kojemu je autor Bāṇa.

Najširi kulturni odjek postigla je stara indijska pripovjedačka književnost, premda je ona, zbog znatno jednostavnijega stila, stajala tek na pragu kāvye. Odlikuje ju isprepletanje stvarnoga i maštovitoga, ljudskoga i polubožanskoga, nadnaravnoga i čudesnoga, obilje slikovitih likova te napete i duhovite zgode. Najpoznatija je zbirka didaktičkih pripovijedaka u obliku basni »Petoknjižje« (»Pañcatantra«, II–VI. st.), sačuvana u pet recenzija i mnogobrojnim prijevodima što su postali sastavnim dijelom drugih književnosti već u VI. st. Hrvatima je djelo dospjelo preko francuskog prijevoda »Les Fables de Pilpaya«, što ga je na hrvatski u XVIII. st. preveo M. A. Relković kao »Chudoredne pripovidke Pilpaj Bramine indianskog mudroznanca iliti vladanje velikih i malih«. Sa sanskrta je »Pañcatantru« na hrvatski prevela Z. Matišić 1980. Značajna su djela pripovjedačke književnosti još »More u koje utječu rijeke priča« (»Kathāsaritsāgara«, XI–XII. st.) autora Somadeve te »Dobrohotna pouka« (»Hitopadeśa«, X. ili XIV. st.) nepoznata autora.

Drama, odnosno klasično indijsko kazalište (nāṭya) vrhunac je klasične književnosti, a svoj je cvat doživjela za najvećeg uspona dinastije Gupta (IV–VI. st.). Indijci su se rano počeli baviti kazalištem pa su razvili poseban nauk o glumi. Budući da je tradicija izvođenja nāṭye nestala prije kraja I. tisućljeća, uz sačuvane drame, taj je nauk kao »Priručnik o nāṭyi« (»Nāṭyaśāstra«) postao sveobuhvatan kazališni kompendij i jedini izvor koji opisuje sve što čini nāṭyu: od glazbe i plesa do teksta, dramaturgije i dramskih vrsta (daśarūpaka), od kojih su najvažnije epska drama s ljubavno-herojsko-mitološkim sadržajem (nāṭaka) i svjetovna urbana drama (prakaraṇa). U drami su se smjenjivali stihovi i proza, a likovi su govorili različitim jezicima, sanskrtom (muškarci, učeni i visokoga roda) ili prakrtima (žene i pripadnici nižih kasta), prema ustaljenoj dramaturškoj konvenciji. Sadržaji drama preuzimani su iz predaje ili su izmišljeni. Prvi je poznati dramski pisac budistički autor Aśvaghoša (II. st.), zarana se spominje i Bhāsa (? III. st.), kojemu se pripisuje 13 drama. Starijoj dramskoj književnosti pripada i najuspjelija drama toga razdoblja »Glinena kolica« (»Mṛcchakaṭikā«, ? III. st.) autora Śūdrake. U prijevodu A. Harambašića s njemačkoga, bila je izvedena u Zagrebu 1894. pod naslovom »Vasantasena«. Sa sanskrta je dramu prevela K. Gönc-Moačanin, pa su »Glinena kolica« ponovno izvedena u Zagrebu 1979 (HNK, u režiji M. Škiljana). Vrhunac zrele klasične drame predstavlja također Kālidāsa, i to posebno svojom dramom »Śakuntalā i njezin znak raspoznavanja« (»Abhijñānaśakuntala« ili »Śakuntalā«), o ljubavi, rastanku i prepoznavanju s pomoću prstena Śakuntale i kralja Dušyante. Premda je P. Budmani dramu preveo sa sanskrta, »Śakuntalā« je u prijevodu A. Harambašića s njemačkoga izvedena u HNK-u 1897. Nakon Kālidāse, vrlo su cijenjeni dramatičari Harša (VII. st.), autor drame »Ratnāvalī«, te Bhavabhūti (VIII. st.) autor drame »Mālatī i Mādhava« (»Mālatīmādhava«). Među posljednjim velikim autorima nāṭye nalazi se Kṛśnamiśra (XI–XII. st.). Popularne su bile i komične lakrdije jednočinke i dvočinke, bhāṇe i prahasane.

Znanstveno-stručna sanskrtska književnost

Znanstveno-stručna sanskrtska književnost vrlo je bogata i uključuje gramatiku, leksikografiju, filozofiju, pravo i moral, praktična znanja, erotiku, medicinu, astronomiju i astrologiju, a za književnu su djelatnost značajne dramaturgija, poetika i metrika.

Književnost na dravidskim jezicima

Ta se književnost razvila na jugu Indijskoga potkontinenta na nekoliko jezika (tamilskome, teluškome, karnatačkome, malajalamskome). Najstarija je tamilska književnost, koje je periodizacija, međutim, vrlo složena. Njezino klasično razdoblje (od 150. pr. Kr. do ? 250) obuhvaća bardsko pjesništvo sačuvano u dvjema zbirkama: »Osam antologija« (»Eṭṭuttokai«) i »Deset pjesama« (»Pattuppāṭṭu«). Pjesme su podijeljene na ljubavno-erotske (akam) i junačke pjesme o ratu, smrti i slavi kraljeva (puṛam). Osebujnost je tamilskoga pjesništva hijerarhijska struktura: unutar svakog akama i puṛama nalazi se 5 temeljnih krajolika (tiṇai) koji prikazuju taksonomiju tamilske prirode i kulture s pomoću strogo zadanih prostora, vremena, prirode, ljudske naravi. Oni oblikuju situacije (tuṛai) i sa svojim arhetipskim likovima stvaraju umjetnička raspoloženja. Iz postklasičnoga su razdoblja dva epa i bogata didaktička etička literatura skupljena u 18 knjiga, od kojih je najpoznatiji »Tirukkuṛal«, koji se pripisuje Tiruvaḷḷuvaru (V. st.). Predana pobožnost i ljubav prema bogu (bhakti), osobito razvijena na indijskome jugu (VI–IX. st.), nadahnula je bogato pjesništvo tamilskih pjesnika sljedbenika boga Višṇua (ālvāra) i sljedbenika boga Śive (nāyaṇāra). Među njima se ističu višnuitska pjesnikinja Āṇṭāl (IX. st.) i pjesnik Nammāḷvār (IX–X. st.) te śivaitski pjesnik Māṇikkavācakar (IX. st.). Od IX. do XIII. st. popularne su bile pjesničke antologije (kōvai) i preradbe sanskrtskih epova i purāṇa; od XIII. do XVIII. st. cvate filozofska i vjerska literatura. U ostalim je dravidskim književnostima popularan bio oblik campū, mješavina proze i stiha, koji se osobito razvio u karnatačkoj književnosti (X–XII. st.) u djelima tzv. triju dragulja karnatačke književnosti (Pampa, Ponna, Ranna). Teluški pjesnici Nannaya (XI. st) i Tikkanna (XIII. st.) upotrebljavali su campū za svoje preradbe »Mahābhārate«. Malajalamska se književnost znatnije izrazila u preradbama epskih i puranskih epizoda za kazalište kathakali.

Književnosti na novoindoarijskim jezicima

Gotovo sve do XVIII., pa i XIX. st., indijske su nacionalne književnosti bile vezane tradicionalnim književnim izrazom i motivima iz stare književnosti. Proza je bila rijetka i javila se tek potkraj XVIII. i na početku XIX. st.; najuspješniji prozni izraz bila je pripovijetka, u kojoj je tradicija, od klasične književnosti pa do folklora, neobično bogata. Najveće su od novoindijskih književnosti hindska, bengalska i marathska; od islamskih književnosti, nastalih pod utjecajem perzijske književnosti, ističe se urdska književnost. Zasebno mjesto zauzima indijska književnost na engleskome jeziku.

Hindska književnost

Hindska je književnost do modernoga doba pisana na mnogim narječjima; tek se u XIX. st. oblikovao hindski jezik, koji se već stoljećima razvijao na osnovama govornoga jezika Delhija (khaṛi bolī). Vjersko mističko pjesništvo (carya) nastajalo je od VIII. do XI. st. Od XI. do XIV. st. posebno se isticalo junačko pjesništvo (rāsau ili rāso) kojemu pripada poznata kronika junačkih pothvata kralja pokrajine Rajputane, »Pṛthvīrāj-rāsau«, dvorskoga pjesnika Canda (XII. st.). Znameniti autor na khaṛī bolīju bio je sufijski pjesnik Amīr Ḳḥusrau (XIII–XIV. st.); na avadhskome narječju je Maulānā Dāūd napisao 1379. ljubavno-pustolovni roman »Candāyan« u tradiciji sufijskog alegorijskoga spjeva; na maithilskome je narječju Vidyāpati (XIV–XV. st.) pisao o ljubavi Kṛšṇe i Rādhe. Hindska srednjovjekovna književnost prožeta je duhom predane pobožnosti što ga izražava pokret bhakti. Pjesme, često ekstatične, bile su posvećene Kṛšṇi i Rāmi, utjelovljenjima boga Višṇua. Pjesništvu svetih ljudi (sant), koji su vjerovali u sveprisutno impersonalno božanstvo, pripadala su dva najznačajnija pjesnika, Kabīr (XV. st.) i Nānak (XVI. st.), utemeljitelj sikhizma. Važni su i kṛšṇaitski pjesnik Sūrdās (XV–XVI. st.), pjesnikinja Mīrā Bāī (XVI. st.) te pjesnik Tulsīdās (XVI–XVII. st.). Mālik Muḥammad Jāyasī (XVI. st.) napisao je sufijski alegorijski roman »Padmāvatī« koristeći se konvencijama sanskrtske poetike. Svjetovna književnost, koja je prevladavala od XVII. do početka XIX. st., bila je u duhu manirizma (rītikal); od mnogobrojnih pjesnika ističe se Bihārīlāl (XVII. st.), majstor aforizama. Na početku XIX. st., s rastućim zapadnim utjecajima, razvijala se do tada zanemarena proza. Prvim djelom hindske umjetničke proze drži se »Priča kraljice Ketki« (»Rānī Ketkīi kī kahānī«, 1803) autora Inśe Allaha Khana. Lallujī Lāl, prevoditelj i književni kritičar, zaslužan za oblikovanje khaṛi bolīja, autor je djela »Ocean ljubavi« (»Premsāgar«, 1803–10; preradba 10. knjige »Bhagavatapurāṇe«). Za razvoj hindske proze u XIX. st. značajni su esejist i dramski pisac Bhārtendu Hariścandra te Mahāvīr Prasād Dvivedī, koji se osobito istaknuo u književnoj kritici. Prvih desetljeća XX. st. na hindsku je književnost znatno utjecao R. Tagore, osobito na pjesnike chāyāvāda, romantičarsko-subjektivne pjesničke struje (Sumitranandan Pant i drugi). Znatan je i utjecaj M. K. Gandhija, osobito na najznačajnijega pisca toga razdoblja, Premcanda. U pripovijetkama i romanima pretežno se realistički tematiziraju različiti društveni problemi: položaj žene u obitelji i društvu, pitanje kasta itd. U romanima nastalima nakon stjecanja neovisnosti (1947), središnji likovi često su izobraženi frustrirani junaci koji se bore s ograničenjima što ih nameće društvena sredina (Agyey, Nareś Mehta, Mohan Rākeś, Yaśpāl, Nirmal Verma i drugi). Hindsko se pjesništvo nakon chāyāvāda razvilo u više struja: uz tradicionalno pjesništvo (Maithiliśaraṇ Gupta, Rāmdhārī Sinha Diṇkar, Harivaṃś Rāy Baccan) pojavile su se dvije glavne pjesničke struje pod izrazitim zapadnjačkim utjecajima: eksperimentalno pjesništvo (prayogvād) i progresivno pjesništvo (pragativād) s naglaskom na ekonomskim i socijalnim problemima. U desetljećima nakon pojave (1965) avangardnoga časopisa »Akavitā«, pojavili su se pisci i pjesnici novijih smjerova (Kunvār Nārāyan, Vinod Kumār Śukla, Kedarnāth Sinha, Aśok Vājpeyī i drugi).

Bengalska književnost

Najstarije je razdoblje bengalske književnosti razdoblje mističnoga pjesništva caryā (od VIII. do XII. st.). Neizravni su sljedbenici toga pjesništva i danas djelatni pjevači bāuli, čije ekstatične pjesme izražavaju višṇuitski utjecaj. Srednjovjekovno ili klasično bengalsko pjesništvo (XIV–XVIII. st.) vjersko je pjesništvo (maṇgalkabyā) posvećeno bogovima, koji su prikazani kao ljudi, onkraj moralnih kategorija. Najveći autor višnuitskih kratkih lirskih pjesama (pada) bio je Caṇḍīdās (XV. st.) kojemu se pripisuje i epsko djelo »Śrīkṛšṇakīrtan«. Moderna se bengalska književnost počela razvijati u XIX. st. u doticaju bogatoga kulturnog naslijeđa i zapadne, engleske kulture, kojoj je središte bio koledž Port William, osnovan u Calcutti 1800. To se razdoblje od gotovo 150 god. naziva bengalskom renesansom; pojavili su se mnogi reformatorski društveni i vjerski pokreti, nova politička i književna strujanja, kojih su najznačajniji predstavnici R. M. Roy, Aurobindo Ghoṣ, Michael Madhusudan Dutt i drugi. Za razvoj proze na bengalskome u XIX. st. zaslužan je bio B. Cāṭṭopādhyāy (Chatterji) te najveći bengalski i indijski književnik u XX. st., nobelovac R. Tagore. Osim njega, značajniji su prozaisti Ś. Cāṭṭopādhyāy (Chatterji), te Bibhūtibhūšan Bandyopādhyāy (Banerji), koji je postao popularan modernističkim romanom o seoskome životu, »Pjesma ceste« (»Pather pāṃcālī«, 1929). Od bengalskih muslimanskih pisaca istaknuo se pjesnik i prozaik Kāzi Nasrul Islām (u. 1976).

Marathska književnost

Premda se prvi tragovi marathskoga jezika nalaze već u VIII. st., tradicionalno se uzima da je prvi autor na marathskome bio Mukundarāja (XIII. st.). Uz književnu ostavštinu sljedbe mahānubhāva (XIII–XV. st.), koja je ostavila životopise svojih učitelja, značajnu je ulogu u razvoju marathske književnosti imao bhakti, kult predanosti bogu Kṛšṇi, ovdje zvanom Viṭṭhala ili Viṭhoba. Utemeljitelj je marathskoga bhaktija bio Jñāndev (XIII. st.), autor djela »Jñāneśvarī«, svojevrsne interpretacije »Bhagavadgīte«; značajni su i pjesnici Nāmdev (XIII–XIV. st.), autor pobožnih stihova (abhaṇg) u zbirci »Gāthā«, Eknāth (XVI. st.) te Tukārām (XVII. st.). Na početku XIX. st. počela se oblikovati moderna književnost unošenjem svjetovne tematike i razvojem proze; osobito se njegovala drama, kratka priča i esej.

Urdska književnost

Od indijskih islamskih književnosti (koje su pisane na arapskome, perzijskome i turskome, te urdskome, sindhskome, pandžapskome jeziku i na jeziku pašto, a dijelom na bengalskom jeziku), urdska je književnost dosegnula najviše domete i ostvarila, od XIII. st. do danas, osebujnu sintezu indomuslimanske kulture. Njezin je prvi značajniji autor Amīr Ḳḥusrau (XIII–XIV. st.), koji pripada i početcima hindske književnosti. Urdska se književnost osobito razvila na Dekanu (XV–XVII. st.) na jeziku juga (dakhini), obliku arapskoga, s elementima perzijskoga, gudžeratskoga i teluškoga. Istaknuti je urdski pjesnik Šamsuddīn Waliullāh (Walī) (XVII–XVIII. st.); u XVIII. st. značajni su pjesnici bili Mīr Dard, Mīr Taqī, Mīr Faīz, a u XIX. st. Mirzā Asadaullāh Galib (Ghalib), istaknut i kao prozni pisac. Najsavršenije i najpoticajnije pjesme u urdskoj književnosti XIX. i XX. st. napisao je filozof, simbol indo-muslimanskoga preporoda i duhovni otac Pakistana, M. Iqbāl.

Indijska književnost na engleskome jeziku (indijska engleska književnost, indoanglijska književnost)

Već su početkom XIX. st. mnogi Indijci pisali na engleskome jeziku; otkako je 1835. uveden u indijske državne škole, postao je jezikom i indijske kulture pa su na njemu pisali npr. R. M. Roy, pjesnik Henry Derozio, M. M. Dutt, pjesnikinje sestre Toru i Aru Dutt, velika pjesnikinja Sarojini Naidu, i drugi, dok je R. Tagore mnoge svoje stihove sam preveo na engleski. Pravi je procvat ta književnost doživjela posljednjih desetljeća XX. st., a prethodili su su mu veliki romanopisci M. R. Anand, Raja Rao, R. K. Narayan i drugi. Mnogi od pisaca (npr. Ahmed Ali, Kamala Markandeya, A. Desai, Khushwant Singh, Nirad Chaudhuri, R. P. Jhabvala, Ved Mehta, Aubrey Menen, Dom Moraes, Kamala Das, Nissim Ezekiel, V. S. Naipaul, S. Rushdie, Vikram Seth, Rohinton Mistry, Amitav Ghosh i drugi) na različite su načine vezani uz Indiju, bilo da u njoj žive ili su indijskoga podrijetla i bave se indijskim temama u širem književnom postmodernističkom ili postkolonijalnom kontekstu, pa neki od njih pripadaju i drugim književnostima (npr. engleskoj, američkoj, kanadskoj i slično).

Likovne umjetnosti

U III. tisućljeću pr. Kr. u dolini rijeke Inda razvila se visoko urbanizirana kultura (arheološki ostatci gradova Harappā i Mohenjo Dāro; nalazi pečata s nedešifriranim natpisima te kamene i keramičke statuete ljudi i životinja). Od V. st. pr. Kr. izgrađivala se autohtona kultura, mješavina arijskih i dravidskih elemenata u budističkim sakralnim objektima i svetištima (osobito pećinski hramovi). Nakon vojnih pohoda Aleksandra Velikoga (327. pr. Kr.) počeli su prodirati helenistički i perzijski utjecaji, koji se prepoznaju u izgradnji palača te monumentalnoj i sitnoj plastici (najstariji prikazi Bude u kamenu, bronci i drvu). Za budističku arhitekturu karakteristični su kružna ili kvadratična građevina koja se razvila od grobnog humka stūpe, i vihāra, budistički samostan s hramom. Potkraj I. st. pr. Kr. došlo je do jačih dodira s grčko-rimskom umjetnošću, što se napose odrazilo u umjetnosti kraljevstva Gandhara (prvi poznati likovi Bude i reljefi s obilježjima kasne antike; korintski i kompozitni kapiteli). Razvoj izrazito indijske umjetnosti pada u doba dinastije Gupta, koja je vladala sjevernim dijelom zemlje od IV. do VII. st. U tom su se klasičnome razdoblju sintetizirali stilski i ikonografski elementi indijske umjetnosti; gradili su se pećinski i monumentalni kameni budistički i brahmanski hramovi raskošne arhitektonske dekoracije (Sāncī, Aiholli, Deogarh), u kojima je značajan konstruktivni i dekorativni element bio stup raznovrsnih oblika, koji je nosio luk ili svod. U kiparstvu je glavni motiv ostao Budin lik izrazito indijske fizionomije, najčešće u položaju meditacije. Izvodila se raskošna arhitektonska dekoracija, uglavnom reljefi u kamenu, štuku i terakoti (mitološki likovi i životinje u zamršenim spletovima geometrijskih i biljnih ornamenata). U slikarstvu su u VI. st. ostvarena remek-djela u špiljama Ajante (senzualni likovi figuralnih kompozicija sakralnog i profanoga sadržaja). Nakon propasti dinastije Gupta postupno je odumirala umjetnost vezana uz budizam; najduže se održala u himalajskim područjima Nepala. U razdoblju različitih hinduističkih dinastija od VII. st. dalje prevladavala je gradnja hramova kompleksnoga tipa: više građevina bogate arhitektonske i plastične dekoracije unutar četverokutnoga prostora, među kojima su prevladavali jedan ili više čunjastih tornjeva sikhāra (hramovi u Konaraku, Bhubaneswaru, Gwalioru, na otoku Elephanti kraj Bombaya). U svjetovnoj se arhitekturi ističu vladarske palače i dvorci u Gwalioru i Maduraiju. U kamenu i bronci tehnički su savršeno izvedena hinduistička božanstva (napose Śiva i Kāli). Zidno slikarstvo zastupano je u hramovima u Ellori i Tanjoreu. Predmeti umjetničkoga obrta bogato su ukrašeni specifično indijskom ornamentikom; najviša razina dosegnuta je u zlatarstvu i obradbi kovina uopće (primjena filigrana, tauširanje, iskucavanje, emajl i sl.).

Od XI. st. u Indiju su prodirali islamski osvajači, a s njima i islamska umjetnost, koja se tijekom stoljeća djelomice stopila s mjesnim oblicima pa je tako nastala indijsko-islamska likovna umjetnost. Njezin cvat ide u doba vladavine velikih mogula u XVI. st., a trajala je do dolaska europskih kolonizatora u XVII. st. (mogulski stil). Islamski, ponajviše perzijski arhitektonski oblici prepoznatljivi su na mnogobrojnim džamijama s okruglim minaretima i lukovičastim kupolama, mauzolejima, palačama i dvorcima vladara (Agra, Delhi, Lahore, Fatehpur-Sikri); remek-djelo te arhitekture je mauzolej Tāj-Mahal iz XVII. st. u Agri. Pod perzijskim utjecajem razvijala se iluminacija; prozna i pjesnička djela rafinirano su oslikana prizorima iz dvorskoga života, lova i rata, životinjama, cvijećem, ornamentima i portretima. Skulptura je ograničena na ornamentalnu dekoraciju. Pod vlašću Engleza podizale su se mnogobrojne javne ustanove i rezidencije s obilježjima europskog historicizma, uglavnom neogotike, i građevine neuspjela pokušaja spajanja europskih s tradicionalnim indijskim oblicima (građevine u Calcutti, Delhiju, Benaresu i dr.). U slikarstvu su prevladavali europski akademizam i realizam; tek početkom XX. st. obnovu indijskog slikarstva započeli su slikari nadahnuti senzualnim slikarstvom Ajante, minijaturama mogulskoga stila te pučkom tradicijom. Među obnovitelje indijskoga slikarstva ubrajaju se članovi obitelji Tagore: Rabīndranāth (1861–1941), Gagandranāth (1867–1938) i Abanindranāth (1871–1951) te Nandalal Bose (1883–1966) i Jamini Roy (1892–1972). U orijentaciji mlađega naraštaja zastupan je širok raspon likovnih smjerova, od tradicionalnoga pučkoga likovnog izraza do akademskoga realizma, ekspresionizma, apstrakcije i postmodernističke raznolikosti. Nakon osamostaljenja Indije u arhitekturi se primjenjuju suvremeni internacionalni modeli izgradnje; jedan je od prvih projekata bilo podizanje novoga grada Chandigarha u državi Punjab (arhitekt Le Corbusier, 1951).

Glazba

Indijska klasična glazba utemeljena je na zvučnim i kulturološkim temeljima kao glazba viših društvenih skupina. U njoj su ujedinjene autoritativna teorijska doktrina pisanih izvora i praksa usmenoga prenošenja od učitelja na učenika. Izvorom indijske klasične glazbe smatra se zbirka obrednih pjesama »Sāmaveda«, druga od ukupno četiriju zbirki »Veda«. Najstariji podatci o glazbi nalaze se u djelu »Nāṭyaśāstra«, vjerojatno prije III. st.; vrlo je značajno i djelo »Vrelo glazbenih dragulja« (»Saṇgītā-ratnākara«), što ga je u XIII. st. napisao Śārṇgadeva. Znanost o glazbi (saṇgītā) obuhvaća vokalnu glazbu (gītā), instrumentalnu glazbu (vādya) i ples (nṛtta).

Klasičnoglazbene tradicije na području raširenosti indoarijskih jezika na sjeveru (stil hindustāni) i dravidskih na jugu potkontinenta (stil karṇāṭaka) donekle su srodne, no niz detalja pridonosi njihovu razlikovanju. Hindustāni se razvijao u palačama i pod utjecajem islama, dok se karṇāṭaka razvijao ponajprije u hinduističkim hramovima i izvan njih. Zajednička im je struktura ansambla: melodiju donose pjevač ili svirač trzalačkoga glazbala, odnosno glazbala s udarnim jezičcem; za slobodno i virtuozno izvođenje ritmičkoga ciklusa brine se bubnjar; jedinice mjere naglašavaju idiofonska glazbala i/ili pljeskanje ruku; zvučnu sliku zaokružuje glazbalo, koje izvodi bordun. Načela melodijskog oblikovanja (rāga) i ritmičkog oblikovanja (tāla) u mnogočemu su slični na sjeveru i jugu, a razlikuju se po načinu izvođenja i ukrašavanja i po tempu.

Karakteristična izvedba u hindustāniju započinje rubato uvodom (ālāpa), nastavlja se razvojnim dijelom i kulminira u dijelu u kojem dolazi do kreativne konverzacije melodijskog i ritamskoga glazbala (gat). U karṇāṭaki posebno su cijenjeni skladatelji Dīkšitar (XVII. st.) i Tyagarāja (XVIII. st.). Sustav thāṭa s deset karakterističnih shema, unutar kojih su na sjeveru organizirane rāge, kodificirao je u XX. st. teoretičar Bhaṭkhaṇḍe. Na jugu postoji sustav melakartā ili mela od 72 ljestvice.

Vokalna je glazba temelj, dok se razvoj instrumentalne glazbe može pratiti tek od XIII. st. Četiri su temeljna žanra sjevernoindijske vokalne glazbe: dhrūpad, khyāl, ṭhumrī i gazela (ghazal). Na području duhovne glazbe posebno su značajni bhajan, osobito u hinduizmu, i qavāli u islamu, osobito kod sufija. Sargam je naziv za indijski sustav solmizacijskih slogova koji se koristi u improviziranim dijelovima pri izvođenju khyāla i nekih drugih žanrova.

U klasičnoglazbenoj tradiciji prevladavaju kordofonska trzalačka glazbala tipa lutnje. Na sjeveru su osobito omiljeni sitār i sarod, a na jugu vina. Na cijelome Indijskome potkontinentu bordun se izvodi na tamburi po čijim praznim žicama svirač prebire jednom rukom. Među klasičnim glazbalima sa žicama na kojima se svira gudalom ističe se saraṇgi, a klasičnim se glazbalom smatra i tradicijska oboa śanai. Za hindustāni je karakterističan set dvaju bubnjeva (tabla), a za karṇāṭaku bubanj s dvjema opnama (mṛdaṇga).

Klasični su indijski plesovi bharata-nātyam, kathak, kathakali, kucipudi, manipuri i odissi.

Folklorna je glazba u usporedbi s klasičnom razmjerno malo istražena. Etničke, jezične, vjerske, regionalne i rodne odrednice, društveni položaj glazbenika te odnos selo–grad znatno su pridonijeli njezinoj raznovrsnosti. Ponegdje su prisutne veze s klasičnom tradicijom, dok se drugdje njeguju posebne epske pripovjedne pjesme. Postoji mnogo folklornih glazbala, npr. puṇgi je svirala krotitelja zmija, jalataraṇg je vrsta keramičkih zdjelica za juhu po kojima svirač udara palicama itd.

Posebno mjesto pripada glazbi u snažnoj indijskoj filmskoj industriji. U njoj se miješaju raznorodni indijski glazbeni izričaji i utjecaji zapadnjačkih popularnoglazbenih žanrova, što se opaža i u instrumentaciji.

Među indijskim glazbenicima svjetskog ugleda ističu se R. Shankar (na glazbalu sitār), Ali Akbar Khan (1922–2009; sarod), Bismillah Khan (1916–2006; śanai), Alla Rakha (1919–2000) i Zakir Hussein (r. 1951; tabla) te mnogi drugi. Ženska je pjevačka legenda Lata Mangeshkar, čiji je glas dao pečat tisućama indijskih filmova, a na području europske klasične glazbe najviše je postigao dirigent Zubin Mehta (r. 1936).

Film

Prve filmske projekcije održane su 1896., prve filmove snimao je H. S. Bhatavdekar 1899., a prvi igrani film »Rāja Hariścandra« (1913) režirao je D. G. Phalke, »otac indijskog filma«. Već 1920-ih razvijala se proizvodnja u Bombayu, koji je nakon uvođenja zvuka 1931. ostao komercijalno i proizvodno središte filmova na hindskome i nekim drugim indijskim jezicima, pa je prozvan »Bollywood«. Madras je postao središtem za filmove na tamilskome i ostalima južnim jezicima, a Calcutta za filmove na bengalskome. Prevladavajućim komercijalnim, folklornim i mitološkim formulama od početka 1950-ih suprotstavljali su se Satyajit Ray, ali i Bimal Roy, te drugi autori srodni talijanskomu neorealizmu. Unatoč poteškoćama s odzivom publike, financiranjem i cenzurom, tu tradiciju (pod utjecajem europskog filma) razvijali su Mrinal Sen, Shyam Benegal, Mani Kaul i dr. No komercijalni film i njegove zvijezde, npr. redatelj i glumac Raj Kapoor te glumac Amitabh Bachan, nisu gubili na popularnosti, pa je nakon 1970. Indija postala najvećim proizvođačem filmova u svijetu, s godišnjim prosjekom od 700 i više filmova. Nakon 1980. međunarodni su uspjeh postigli Ketan Mehta, Shekhar Kapur, Mira Nair i dr., a potkraj 1990-ih započinje slabjeti granica između komercijalne i paralelne kinematografije.

Indija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 7.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27303>.