Ibn Batuta

Ibn Batuta (Batota, arap. Abū ‘Abdullāh Muḥammad ibn Baṭṭūṭa [ibn baṭ:u:'ṭa], zvan Ša’m al-Dīn), arapski putnik i istraživač (Tanger, 24. II. 1304Fès ili Marakeš, oko 1368/69). Od 1325. do 1354. proputovao Afriku, Bliski istok, južnu Rusiju, velik dio sjeverne i istočne Afrike, Indiju; bio na Maldivima, Ceylonu (Šri Lanka), Sundskim otocima, u Kini; na posljednjem putovanju (1352–54) došao do grada Timbuktua (Tombouctou) i rijeke Niger. Za tridesetogodišnjega putovanja prešao je oko 120 000 km pa ga zovu arapskim Marcom Polom. Ibn Džuzai al-Kalbi (arap. Ibn Ğuzayy) opisao je 1355. u knjizi Putopis (Riḥla) doživljaje Ibn Batute po njegovu kazivanju. Prilikom zauzeća grada Constantinea u Alžiru 1837. pronađen je cio rukopis, koji sadrži značajne geografske, povijesne i etnografske podatke.

Ibn Batuta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26853>.