humanistička psihologija, smjer u psihologiji proizašao iz humanističke teorije Abrahama Maslowa. Humanistička psihologija razvila se tijekom 1960-ih u pokret koji je proglašen »trećom silom« u psihologiji (uz psihoanalizu i biheviorizam). U humanističkoj psihologiji čovjek je slobodno, dinamično i stvaralačko biće, odgovorno za vlastitu kvalitetu života. Specifična ljudska obilježja poput vrijednosti, ideala i težnji ne mogu se objasniti prirođenim nagonima (kao što to čini psihoanaliza), niti reagiranjem na podražaje iz okoline (biheviorizam). Čovjekova izvorno zdrava i stvaralačka priroda ne teži samo postizanju i održavanju homeostaze, već rastu i razvoju te ostvarenju ljudskih mogućnosti, tj. samoostvarenju. Samoaktualizirana osoba ostvarila je svoje mogućnosti i izrasla u zdravu i prilagođenu ličnost. Humanistička psihologija ima raznoliku primjenu u psihologijskom savjetovanju i psihoterapijskoj praksi, kao i u obrazovne svrhe. Njezini su ciljevi poticanje samoaktualizacije, samorazumijevanja i uzajamnog razumijevanja.
