Hitrec, Hrvoje, hrvatski književnik, scenarist, novinar i političar (Zagreb, 14. VII. 1943). Diplomirao komparativnu književnost i germanistiku 1967. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u novinskoj kući Vjesnik (1966–85), bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskoga slova, ravnatelj HRT-a (1990–91), ministar informiranja (1991) te saborski zastupnik 1995–99. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2021).
U književnosti se javio humorističkim romanom Pustinjakov pupak (1974), a među proznim djelima najambiciozniji su mu znanstvenofantastično-mitološki roman Ur (1982), društveno-politički roman Ljubavi na crnom baršunu (1987; s romanima Ljubavi na crvenom baršunu i In fine uklopljen 2004. u trilogiju Kolarovi), roman s temom iz Domovinskoga rata Hrvatska Bogorodica (1996) te romani Što Bog dade i sreća junačka (2010), Špilberk (2016) i Samo sreća, ništa drugo (2018), koji obuhvaćaju tri stoljeća hrvatske povijesti. Najveći uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci (1976), Smogovci i strašni Bongo (1987), Zbogom, Smogovci (1989), Smogovci i biće iz svemira (1993) te Smogovci u ratu (1994), prema kojima je proizvedena TV serija Smogovci (1982–97), kojoj je scenarist. Napisao je i znanstvenofantastični roman za djecu o ekološkoj problematici Eko Eko (1978). Piše i preradbe klasičnih djela iz hrvatske književnosti (Priča o Osmanu, 1977; Petrica Kerempuh, 1980; Priče iz Držića, 2000; Najljepše priče hrvatske renesanse, 2002; Priče iz hrvatske starine, 2003. i dr.) te priređuje vlastita i tuđa djela za scenske izvedbe; scenarist je igranih filmova S. P. U. K. (Milivoj Puhlovski, 1983), U sredini mojih dana (Jakov Sedlar, 1987) i Kanjon opasnih igara (1998), te triju igranih filmova koje je režirao njegov sin Neven: Bogorodica (1999), Snivaj, zlato moje (2005) i Čovjek ispod stola (2009).
