Historia Augusta [histo'ri·a augu'sta] (latinski: Carska povijest), zbirka 30 životopisa rimskih careva, protucareva, uzurpatora i pretendenata na prijestolje od Hadrijana do Karina i brata mu Numerijana, odnosno od 117. do 284 (izuzev za razdoblje 244–253). Podijeljena u dva dijela, nastala je potkraj IV. st. i vjerojatno izvorno bila naslovljena Životi vladara (Vitae caesarum), a izravno se nadovezuje na Svetonijeve Životopise careva; naslov pod kojim je poznata uveo je klasični filolog Isaac Casaubon (1603). Kao izvor za njezino sastavljanje poslužila su ranija biografska djela Marija Maksima, Herodijana, Kasija Kokcejana Diona i Eunapija iz Sarda, ali i Događaji Amijana Marcelina (što datiranje djela pomiče nakon 391. godine). U samom djelu navode se šestorica autora koji su navodno pisali za vladavine Dioklecijana i Konstantina I. Velikoga: Elije Sparcijan, Julije Kapitolin, Vulkacije Galikan, Elije Lampridije, Trebelije Polion i Flavije Vopisko. U modernoj filologiji prevladava mišljenje kako je zbirka rad jednog autora, anonimnog antikvara i gramatičara koji je svoju krivotvorinu sastavio nakon 395., premda dio filologa i dalje upućuje na višestruko autorstvo i moguće kasnije dopune koje je proveo pisac drugoga dijela, a postoje i mišljenja da je zapravo posrijedi izgubljeno djelo Anali povjesničara Virija Nikomaha Flavijana, napisano 380-ih. Iako je Historia Augusta jedini pisani izvor za rimsku povijest III. st., pa se njome koristio i Edward Gibbon za Povijest propadanja i pada Rimskoga Carstva, iznimno je ograničene vrijednosti kao povijesno vrelo; naime, samo se prvomu dijelu pripisuje izvjesna povijesna vjerodostojnost, a sveukupno sadržava 150 neautentičnih dokumenata, govora i pisama te mnogobrojne, namjerno pogrešne ili lažne navode i izvore. Nakane za sastavljanje takva mistifikacijskog djela izviru iz snažne sklonosti prema političkim pozicijama senatske aristokracije, protivljenju nasljednoj monarhiji i upletanju vojske u građanske poslove, stajalištima jasno razvidnima u tekstu. Izražene protukršćanske pozicije mogle bi uputiti i na to da se zbirkom nastojalo osujetiti rastući utjecaj kršćanstva. Glavna je namjena djela vjerojatno bila ponuditi zabavno štivo, svojevrsnu parodiju antikvarske literature, ponegdje satirično i skaredno, protkano ondašnjem čitatelju prepoznatljivim društvenopolitičkim, ali i književnim aluzijama (npr. na Ciceronova djela). Latinski jezik djela stilski je monoton, nekonzistentan, bogat neobičnim, precioznim i floskularnim izričajima. Zbirka se mjestimice žanrovski približava rimskomu romanu i višestruko pomaže u razumijevanju odnosa između fikcijske i nefikcijske proze u kasnoantičkoj književnosti. Historia Augusta sačuvana je u najranijem rukopisu iz IX. st., na temelju prijepisa kojega je prvo izdanje tiskano u Milanu 1475., a na hrvatski ju je preveo Daniel Nečas Hraste (1994).
