STRUKE:

Andaluzija

ilustracija
ANDALUZIJA, Iznájar, Córdoba
ilustracija1ilustracija2

Andaluzija (španjolski Andalucía [andaluϑi'a]), autonomna zajednica i povijesna regija u južnoj Španjolskoj, u primorju Atlantskog oceana i Sredozemnoga mora; 87 598 km², 8 401 567 st. (2015). Sastoji se od 8 pokrajina: Almería, Cádiz, Córdoba, Granada, Huelva, Jaén, Málaga i Sevilla. Obuhvaća prostranu, prema Atlantskom oceanu otvorenu zavalu Guadalquivira (velika andaluzijska tektonska uleknina), koju s juga i istoka zatvara Andaluzijsko gorje (Mulhacén u Sierra Nevadi, 3479 m), a sa sjevera Sierra Morena. Nizinska Andaluzija ima sredozemnu klimu. Srednja je temperatura siječnja 11 do 12,5 °C, srpnja 23 do 26 °C (Sevilla i Córdoba sa srednjom temperaturom srpnja višom od 28 °C među najtoplijim su gradovima u Europi). Godišnja količina oborina od 100 do 1000 mm; više oborina primaju samo primorski krajevi (oko 2200 mm u Sierra de Grazalemi). Planinsko područje pretežno je obraslo zimzelenim šumama. Snijeg se na vrhovima Sierra Nevade zadržava gotovo čitave godine. U privredi veliku važnost ima poljoprivredna proizvodnja. Poljodjelstvo u velikoj mjeri ovisi o navodnjavanju. Uzgajaju se žitarice (kukuruz, pamuk, riža), suncokret, šećerna trska, masline (oko 75% španjolske proizvodnje maslinova ulja), vinova loza, voće (agrumi, bademi) i povrće. Glavno je područje uzgoja šećerne trske. U zapadnom dijelu uzgaja se hrast plutnjak. Razvijeno je stočarstvo (pretežno ovca) i ribarstvo. Andaluzija obiluje bogatim rudnim ležištima: bakar (Minas de Riotinto, Peñarroya-Pueblonuevo), olovo (Linares, La Carolina), željezo (Almería), kameni ugljen (Bélmez). Obojena metalurgija, rafinerije nafte, automobilska i aeronautička industrija te preradba poljoprivrednih proizvoda. Glavni grad je Sevilla; ostali gradovi: Córdoba, Málaga, Granada, Cádiz i dr. Najveća luka Algeciras (94,9 milijuna tona i 4,6 milijuna TEU, 2014) ujedno je najprometnija u Španjolskoj.

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području Andaluzije sežu u starije kameno doba, što dokazuju neandertalske slike u špilji Nerja kraj Malage čija je starost datirana između 43 500 i 42 300 godina. Tijekom željeznoga doba Andaluzija je bila jedno od žarišta iberske civilizacije, koja je ondje ostavila neka od svojih najljepših umjetničkih ostvarenja (Dama iz Baze, IV. st. pr. Kr.). Rudno bogatstvo Andaluzije privuklo je već u XII. st. pr. Kr. Feničane i potom njihove nasljednike na zapadnom Sredozemlju Kartažane, koji su na andaluzijskim obalama osnovali niz kolonija, među kojima se ističu Gadir (Cádiz) i Malaka (Malaga). U razdoblju između Prvog i Drugoga punskog rata Kartažani su, pod zapovjedništvom Barkidâ, od Andaluzije učinili bazu za dugo pripreman napad protiv Rima. U bitki kraj Ilipe 206. pr. Kr. Scipion Afrički Stariji nanio je težak poraz kartaškim vojskovođama Magonu Barki i Hazdrubalu Giskonu te ubrzo nakon toga zauzeo Gadir (latinski Gades), čime je dovršio rimsko zauzimanje Iberskoga poluotoka (od 218. pr. Kr. poznat kao Hispania; područje Andaluzije izdvojeno kao Hispania Baetica). Tijekom rimskog razdoblja Andaluzija je središte rimske kulture na poluotoku, s provincijskim sjedištem u Cordubi (Córdoba). Iz nje potječu carevi Trajan i Hadrijan (obojica rođeni u Italici). Slabljenjem rimske vlasti početkom V. st. zauzimaju je Vandali (po kojima je možda dobila izvorno ime Vandalitia ili Andalitia), a potom Vizigoti. Car Justinijan je 552. na području koje je osvojio, osnovao provinciju Spaniju (opstala do 624). Muslimani su, prešavši Gibraltar, područje Andaluzije te ubrzo cijelog poluotoka zauzeli pod vodstvom Tarika bin Zijada 711. Ime zemlje arabizirali su u Endelus (arapski Al-Andalus). To se ime stoljećima odnosilo na dio poluotoka pod muslimanskom vlašću, sve do gubitka većega dijela poluotoka u nizu ratova protiv koalicije Aragona, Kastilje, Navare i Portugala tijekom XIII. st., kada muslimanska prisutnost biva ograničena na Granadski Emirat. Otada do kraja muslimanske prisutnosti na Iberskom poluotoku 1492., muslimanski su autori sav teritorij koji je nekad bio pod muslimanskom vlašću nazivali Veliki Endelus (arapski Al-Andalus al-kubrá), a teritorij koji je ostao pod muslimanskom vlašću, približno područje potonje španjolske regije Andaluzije, Mali Endelus (Al-Andalus al-ṣuġrá). U sljedećim stoljećima Córdoba (od 929. prijestolnica kalifata koji više ni nominalno nije priznavao autoritet abasidskoga kalifa u Bagdadu), Granada i Sevilla bit će civilizacijska središta ne samo poluotoka nego cijelog islamskog svijeta. Nakon smrti vezira Mansura (Almanzor) 1002. Kordopski Kalifat podijeljen je na više suparničkih emirata (taifâ). Dinastije sjevernoafričkog podrijetla Almohadi i Almoravidi uspjet će nakratko zaustaviti kršćansku rekonkistu. Kada su, nakon niza poraza koji su kulminirali porazom kraj Las Navas de Tolose 16. VII. 1212., Córdoba, Sevilla i Cádiz polovicom XIII. st. ušli u sastav Kastilje, Granadski Emirat iduća je dva i pol stoljeća pod dinastijom Nasrida ostao posljednje muslimansko uporište na poluotoku (do 1492). Nakon pada Granade i istjerivanja muslimana i Židova te ustanka u Alpujarassu (1568–71) i konačnog protjerivanja Moriska, stoljetno muslimansko i židovsko nasljeđe Andaluzije doživjelo je kraj. Tijekom Španjolskoga građanskog rata Andaluzija je bila poprište mnogih međusobnih odmazdi republikanaca i nacionalista, među kojima je najkrvavija bila smaknuće 512 nacionalista u Rondi 1936., ovjekovječeno u Hemingwayevu romanu Kome zvono zvoni. Nakon kraja Francova režima jačaju težnje za autonomijom. Od 1981. Andaluzija je autonomna zajednica s vlastitim parlamentom i vladom (autonomija je ojačana 2002. te 2007).

Andaluzija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2529>.