Herder [hε'rdəɹ], Johann Gottfried, njemački filozof i književnik (Mohrungen, Ist. Pruska, 25. VIII. 1744 – Weimar, 18. XII. 1803). Kao protestantski teolog bio je na različitim položajima u njemačkoj Evangeličkoj crkvi, na kraju i glavni superintendant u Weimaru, često u sukobu s pravilima staleškoga društva. U posljednjoj četvrtini XVIII. st. zauzimao je istaknuto mjesto u književnom i kulturnom gibanju u Njemačkoj. U mladosti bio pod Kantovim utjecajem. U svojim književnim raspravama o Shakespeareu razvio je pojam genija i postulat o slobodi pisca koji obilježavaju pokret Sturm und Drang. Za druženja s Goetheom u Strasbourgu i Weimaru (od 1771) stvorio je svoje najznačajnije radove. Po Herderu su književne tvorevine svakoga naroda određene njegovim posebnim genijem i jezikom. Zbog toga je obratio osobitu pozornost na pučko pjesništvo, pa je zbirka pjesama različitih naroda Pučke pjesme (Volkslieder, I–II, 1778), poslije prozvana Glasovi narodâ u pjesmama (Stimmen der Völker in Liedern, 1807), prvo njegovo veliko folklorističko djelo. U tu je zbirku ušlo i nekoliko slavenskih narodnih pjesama; u njoj je prvi put objavljen Goetheov prijevod Hasanaginice: Tužbalica o plemenitoj gospi Hasan Aginoj (Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga, 1775), čime je u europski romantizam uz »osijanizam« bio uveden i pojam »morlakizma«. Herdera treba smatrati i osnivačem filozofije povijesti; u djelu Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva (Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit, I–IV, 1774–91; V. svezak nedovršen) filozofiranje o povijesti nadogradio je na Voltairea, Rousseaua i Kanta, jasno postavivši osnovne probleme povijesti kao znanosti. Odbacuje statičko shvaćanje povijesti i tvrdi da se sve u prirodi i u povijesti čovjeka razvija u određenim uvjetima i po prirodnim zakonima. Čovječanstvo je povezano idejom humaniteta, a u njegovu ostvarenju sudjeluju i najprimitivniji narodi. Osnovni je zakon povijesnih procesa da konstruktivne sile na kraju odnose pobjedu nad destruktivnima. Slavenima je dao posebno mjesto i ubrajao ih među najkonstruktivnije povijesne faktore. Te Herderove misli preuzeo je Slovak Jan Kollár, i od njega potječe ideja »slavenske uzajamnosti«, a onda i cijeli slavenofilski pokret. Djela: Kritičke šume (Kritische Wälder, 1769), Rasprava o podrijetlu jezika (Abhandlung über den Ursprung der Sprache, 1772), Pisma o promicanju humanosti (Briefe zur Beförderung der Humanität, I–X, 1793–97) i dr.
