STRUKE:

anarhizam

anarhizam (prema grč. ἀναρχίa: bezvlađe), doktrina i pokret za uspostavljanje pravednoga društva bez izvanjske (državne, pravne, političke i ekonomske) prisile. Struja političke misli koja osnovnom postavkom društvenog razvitka smatra apsolutnu slobodu pojedinca te zahtijeva bezuvjetno i neposredno ukidanje svake političke vlasti, osobito države. Anarhizam se pojavio 1840-ih. Termin potječe od P. J. Proudhona, koji ga je prvi upotrijebio u svojoj knjizi Što je vlasništvo (1840). Pretečom anarhizma smatra se engleski utopist W. Godwin. Među teoretičarima i ideolozima anarhizma u pojedinim strujama i etapama njegova razvitka ističu se, uz Proudhona, i M. A. Bakunjin te P. A. Kropotkin. Potkraj XIX. i početkom XX. st. na temelju anarhizma razvija se posebna varijanta nazvana anarhosindikalizam. Proudhon je bio uvjeren da će osnova budućega društvenog uređenja biti mutualistički sustav, koji pretpostavlja ravnopravnu i ekvivalentnu razmjenu proizvoda i usluga među članovima društva (koje će se sastojati od sitnih samostalnih proizvođača). Odnos među proizvođačima, uspostavljen na temelju dobrovoljnog sporazuma (društvenog ugovora), učinit će suvišnom svaku potrebu za državom. Kod Bakunjina treba ukloniti državu, koja je glavno društveno zlo. Prema Bakunjinu, društveni poredak je poredak u kojem vlada neograničena sloboda, čovjek je neovisan o svakoj vlasti pa može razvijati sve svoje sposobnosti. Bakunjin je 1864. osnovao tajnu organizaciju, Međunarodnu alijansu socijalističke demokracije, koja je postala članicom Prve internacionale, ali je zbog sukoba s K. Marxom Bakunjin, sa svojim anarhističkim istomišljenicima, isključen iz te međunarodne radničke organizacije na kongresu u Hagu (1872). Anarhisti nisu priznali tu odluku i od 1877. sazivaju vlastite međunarodne kongrese. Otada su socijalisti i anarhisti strogo podijeljeni i međusobno se sukobljuju. Nakon Bakunjina anarhističko se učenje razvija (J. J. Reclus, P. A. Kropotkin i dr.) i doktrinirano oformljuje kao anarhistički komunizam, koji zagovara zajedničko vlasništvo sredstava za proizvodnju i raspodjelu prema potrebama. Društvo je shvaćeno kao agregat slobodno ujedinjenih komuna i proizvodnih udruga bez izvanjske političke i ekonomske prisile. Od druge polovice XIX. st. dio anarhista prihvaća terorizam kao metodu političke borbe, a politički atentat na državne vladare drži najučinkovitijim sredstvom. Potkraj XIX. i početkom XX. st. izveden je niz atentata na šefove država (na talijanskoga kralja Umberta I., grčkoga kralja Đuru I., američkog predsjednika W. McKinleya, francuskog predsjednika M. F. S. Carnota i dr.). U početku XX. st. anarhizam sve više gubi položaj u francuskom i talijanskom radničkom pokretu. Utjecaj je donekle sačuvao samo u Španjolskoj i nekim latinskoameričkim državama. U Rusiji se anarhizam sukobio s boljševizmom. Znatnu ulogu imao je za španjolskoga građanskog rata (1936–39). Anarhističke ideje bile su prisutne i u studentskom pokretu 1968., u protuglobalističkim prosvjedima s kraja XX. i početka XXI. st. te u prosvjedima protiv neoliberalne ekonomske politike koji su uslijedili nakon velike financijske krize iz 2008.

anarhizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2494>.