struka(e):

analitička filozofija, smjer u suvremenoj filozofiji u kojem se filozofija shvaća kao razumsko istraživanje oslonjeno o logičku analizu, koje predmet istraživanja nisu stvari, njihova stanja ili događaji, već izričaji i načela pojedinačnih znanosti te pojmovi i aksiomi. Utemeljiteljima analitičke filozofije smatraju se Gottlob Frege, Bertrand Russell, Ludwig Wittgenstein, G(eorge) E(dward) Moore, John Rawls, Willard Van Orman Quine, Donald Davidson i Saul Kripke, koji su metodom »filozofske analize« nastojali stvoriti jednoznačne kriterije za provjeru »smislenosti« znanstvenih pojmova i izričaja. Za uspostavljanje tih kriterija trebaju se (kao u ranoga L. Wittgensteina) izgraditi »umjetni jezici« (znanstveno egzaktan idealan jezik), koji bi omogućili jednoznačno i jasno formuliranje tradicionalnih filozofijskih problema (B. Russell, Rudolf Carnap), ili se pak poseže za jednostavnim jezičnim sadržajem stavova, za njihovim »svakodnevnim« značenjem (»filozofija običnoga jezika«, G. E. Moore, Gilbert Ryle, John Langshaw Austin, Eike von Savigny). Središte je takvih stajališta postavka da je »filozofija jezika osnova za svu preostalu filozofiju« (Michael Dummett), tj. da je ona sistematsko-metodološko polazište koje je zajedničko svim tim nastojanjima, u kojima analitička filozofija postaje »formalnom fundamentalnom disciplinom« kao jedinom valjanom metodom tumačenja filozofijskih problema (Ernst Tugendhat).

Povijest analitičke filozofije može se okvirno podijeliti na četiri razdoblja. Prvo započinje u posljednjim desetljećima XIX. st. te je obilježeno središnjim Fregeovim djelom Osnove aritmetike (1884), kojemu se samostalnim istraživanjima poslije pridružuju B. Russell i L. Wittgenstein. Naglasak je na filozofiji logike, matematike i teorije znanosti, pri čemu se posebice razvijaju epistemologija i ontologija te metaetičko-analitička reinterpretacija tradicionalnih etičkih pojmova (G. E. Moore). Drugo je razdoblje između dvaju svjetskih ratova, u njem prevladava novopozitivizam s tzv. Bečkim i Berlinskim krugom filozofa, tada matematika, logika i prirodne znanosti postaju suodnosni elementi filozofije, koja se počinje shvaćati kao svojevrsna »metateorija znanosti«. Treće razdoblje započinje nakon II. svjetskog rata te je isprva obilježeno prijelomnim utjecajem kasnoga Wittgensteina, za kojega je svrha filozofije postizanje jasnoće i izbjegavanje zbrke ili »nepreglednosti«, oslobađanje od spoznajnih zamki. Analitičko vraćanje »filozofiji zdravoga razuma« (philosophy of common sense) pridonijelo je rehabilitiranju uloge jezika u spoznaji: analiza jezika i smislenosti svakodnevnih jezičnih iskaza zadobiva fundamentalnu važnost. Zato su predstavnici »filozofije običnoga jezika« (G. Ryle, J. L. Austin, Peter Frederick Strawson) smatrali da je jezik u svojoj prirodnoj i povijesno-obrazovnoj danosti sasvim dostatan za izražavanje čovjekove zbiljnosti te da nije potrebno stvarati nikakav »umjetni jezik« ni formalnu logiku koja bi u obliku nadvremeno važećega pojma činila »nasilje« nad živom međuljudskom riječi. Analitičku je filozofiju u tome razdoblju stubokom promijenio W. V. O. Quine koji je, u doba dok su raniji analitički filozofi naginjali tzv. atomizmu, shvaćanju po kojem su rečenice »atomi« značenja, dostupni provjeri i izolaciji, doveo u pitanje tvrdnju da sadržajne matematičke istine mogu biti utemeljene na konvenciji, mogućnosti autonomnih značenja (»analitičkih istina«), smatrajući kako ne postoje nikakva posebična značenja neovisna o faktičnim istinama. Zbog te podvrgnutosti »faktičnim istinama« filozofija se prema Quineu istodobno podvrgava sudu znanosti, što on shvaća kao »naturalizam«. U području filozofije, odnosno teorije, prava široku recepciju doživjela je pak »teorija pravednosti« (A Theory of Justice) J. Rawlsa. Četvrto razdoblje traje od Kripkeovih prijelomnih otkrića u teoriji značenja i ontologiji početkom 1970-ih do danas, kada se u teorijskoj filozofiji posebice ističu D. Davidson, Hilary Putnam, M. Dummett, Jerry Allan Fodor i Arvin Ira Goldman, u etici Simon Blackburn, T(homas) M(ichael) Scanlon i Peter Singer, u filozofiji politike i prava Will Kymlicka, James McGill Buchanan, Ronald Myles Dworkin, a značajni su i svestrani filozofi David Kellog Lewis i Frank Cameron Jackson. Pripadnicima analitičke filozofije smatraju se obično i Alfred Jules Ayer, Alfred Tarski, Karl Raimund Popper, Thomas Kuhn, Ernest Nagel, Georg Henrik von Wright, Jaakko Hintikka, Bas van Fraassen.

U novije doba analitička se metoda proširila i na tumačenja antičke, empirističko-racionalističke (općenito anglosaksonske) te transcendentalne filozofije Immanuela Kanta. Glavne se rasprave vode u području »filozofije uma« odn. mozga (K. R. Popper, John Carew Eccles), tj. psihologije (za i protiv fizikalizma-materijalizma, o pojedinim područjima ljudskog spoznavanja, poput opažanja, mišljenja i imaginacije, te djelovanja, o naravi motiva, namjere i čina), u području epistemologije (između tradicionalnog internalizma i novijeg eksternalizma), u području metafizike, tj. ontologije, o prirodi mogućnosti i nužnosti, o postojanju bîti i bitnih svojstava, te o ontološkim temeljima logike i matematike. Osobito je živa etička rasprava: jesu li svojstva poput dobrote ili obveznosti jezika zbiljska ili nisu, ovisna o ljudima ili nisu, koji je najbolji opći okvir za etiku (opća korist, dužnost ili vrlina), te o problemima praktične etike, od pobačaja, ljudskih prava ili (ne)moralnosti ratovanja do multikulturalnosti, nacije i kozmopolitizma.

Citiranje:

analitička filozofija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/analiticka-filozofija>.