harakiri (jap., od hara: utroba i kiri: ubod, prema kiru: ubosti), ritualno samoubojstvo pripadnika japanskoga ratničkoga sloja (samuraja) i velikaša. Vodoravnim rezom mača rasparala bi se utroba, a obično se izvodio uz asistenciju pomoćnika, koji je imao zadaću odsjeći glavu počinitelju na njegov znak, u trenutku kada bi bol postala neizdržljiva. Žene su harakiri izvodile ubodom noža u vrat. Razlikuju se dvije vrste harakirija: obvezni (ukinut 1868) i svojevoljni, koji je isključivo pravo samuraja. U moderno doba činili su ga japanski časnici do kraja II. svjetskog rata. Harakiri se poglavito čini zbog ponovne uspostave povrijeđene časti, ali i u znak prosvjeda protiv nepravde, iz tuge, nakon smrti vladara, voljene osobe i sl. Prvi povijesno posvjedočen harakiri počinio je u XII. st. Tametomo, brat bivšega cara Sutokua, nakon jednoga vojnog poraza. Iako je harakiri u svijetu poznat naziv za opisani čin samoubojstva, pravi je japanski naziv seppuku, dok je harakiri samo opis načina njegova izvođenja.
