Gorički, grofovi, feudalna obitelj, potječe iz grofovije Lurn u Gornjoj Koruškoj. U prvoj polovici XII. st. stekli su mjesto Goricu, pa se po njoj i burgu, koji je ondje podignut, nazivaju Gorički. Tijekom XII. i XIII. st. kao advokati akvilejskih patrijarha stekli su imetak, a isticali su se i kao veleposjednici u Posočju, Vipavskoj, Goričkim brdima, Krasu, Istri i Furlaniji. Grof Majnhard IV. (u. 1253), zet posljednjega tirolskoga grofa Albrehta, stekao je njegove posjede u području uz gornji tok rijeke Adige. Njegovi sinovi Majnhard V. i Albert (Albreht) stekli su ostatak posjeda tirolskoga grofa i podijelili se 1271. Grofoviju Tirol je dobio Majnhard, a gorički posjed u Koruškoj, na Soči, Krasu, u Kranjskoj, Istri i Furlaniji Albreht i nazvao se grof Gorički. Otad postoje dvije grane grofova Goričkih – gorička i goričkotirolska. Tirolska je grana potkraj XIII. st. od njemačkog kralja Rudolfa I. dobila Kranjsku sa Slovenskom markom i Vojvodstvo Korušku. Smrću Majnhardova sina Henrika 1335. izumrli su goričkotirolski grofovi u muškoj lozi, a Kranjska, Slovenska marka i Koruška pripadale su Habsburgovcima. Članovi goričke linije, Albert (Albreht) s braćom, podijelili su 1342. svoj posjed, pa su zemlje u Istri, Kranjskoj i Slovenskoj marki pripadale tzv. istarskoj grani, a ostali užoj goričkoj grani. Istarska grana u muškoj lozi izumrla je 1374., pa je i njezin posjed pripao Habsburgovcima. Time je nastala habsburško-austrijska unutrašnja Istra s Pazinom kao središtem. God. 1500. izumrla je i uža gorička linija, pa su Habsburgovci naslijedili njezin posjed i u području Soče, u Vipavskoj dolini, na Krasu i u Furlaniji.
