genij (lat. genius: duh, stvaratelj, u vezi s gignere: stvarati, rađati), od XVIII. st. označava čovjeka, obično umjetnika iznimna nadahnuća, darovitosti i stvaralačke sposobnosti. Rimljani su nazivali genijem osobit duh kakva mjesta, stvari ili osobe, čime su pronašli funkcionalni ekvivalent grčkom demonu (daimon) pošto ga je kršćanstvo odbacilo zbog »dijaboličnosti«. U renesansi se pojam preselio iz svijeta božanskih sila u svijet ljudske duše. Latinski je pojam ingenium obilježen značenjem urođena talenta koji nadilazi zanatsko umijeće i racionalna pravila. Klasicizam tumači genija kao unutarnju milost nedostupnu spoznaji i objašnjenju. Ali tek od predromantizma, koji čovjekovu osjetilnu dimenziju drži primarnom i važnijom od njegova uma, genij prestaje biti prvakom među smrtnicima prelazeći u besmrtnu onostranost. On premašuje puki talent u sferi ljudskoga, jednako kao što uzvišeno premašuje lijepo u estetičkoj sferi. Iako je takva tradicija mišljenja o geniju bila začeta već u Pseudo-Longinovoj raspravi O uzvišenome (I. st., preuzeta u XVI. st.), pojam je postao pomodnim tek u Engleskoj sredinom XVIII. st. Teza E. Younga iz Razmatranja o originalnom sastavku (1759), koja vezuje genijalnost isključivo za umjetnost, dobila je razradbu u I. Kanta (1790), u čijoj se estetici genij pretvara u moć prikazivanja estetičkih (tj. zornih) ideja. Njegova se egzemplarnost ne može oponašati, već jedino nasljedovati. Preko Sturm und Dranga osjetilnost je obilježila i potonje tumačenje genija.
