struka(e): |

Galicija (španjolski Galicia [gali'ϑia], galješki Galiza [gali'ϑa]), autonomna zajednica i povijesna regija u sjeverozapadnoj Španjolskoj; 29 574 km², 2 732 347 st. (2015). Proteže se od Biskajskoga zaljeva do Portugala i obuhvaća pokrajine A Coruña, Lugo, Ourense i Pontevedra. Obala je strma (klifovi) i dobro razvedena mnogim rijasima. Unutrašnjost je brežuljkasti kraj koji se prema jugu i istoku izdiže u planinsko područje visine do 2000 m. Klima je oceanska u priobalnom području, a mediteranska na jugoistoku. Zaleđe je poznato po rudnim ležištima (željezo, volfram, kositar) i mineralnim vrelima. Osim poljodjelstva (kukuruz, krumpir) i stočarstva, u obalnom je području razvijen ribolov. Brodogradnja, drvna, petrokemijska, automobilska (Vigo), tekstilna (Zara i dr.) i prehrambena industrija. Glavni je grad Santiago de Compostela. Najveće su luke Ferrol, A Coruña i Vigo (ubraja se u najveće europske ribarske luke).

Područje Galicije nastanjeno je od srednjega paleolitika, a ostatci neandertalaca pronađeni su u špilji Eirós (Triacastela). Tijekom neolitika i bakrenoga doba regija je bila najzapadnije područje megalitske kulture, koja je ostavila tisuće tumula, uglavnom uz atlantsku obalu, te petroglife uklesane na stijenama s prikazima lova, jahanja i geometrijskih motiva, osobito labirinta (Campo Lameiro). Tijekom bakrenoga i ranoga brončanog doba mnogi lokaliteti pokazuju utjecaj kulture zvonolikih vrčeva, a mnogobrojna nalazišta kositra i zlata učinila su Galiciju važnim sjecištem trgovačkih putova Pirinejskoga poluotoka. Početak željeznoga doba označava pojava kulture Castro, formirane na brončanodobnome supstratu, koje su nositelji narod Galeci (u rimskim izvorima Callaeci, Callaici ili Gallaeci), zapravo savez naroda Artabra, Brakara, Limika, Albiona i Lemava, nastalih miješanjem Kelta s predindoeuropskim stanovništvom. Galeci su živjeli u utvrdama na brdima (castros) po kojima je kultura i nazvana, uglavnom uz obalu, ali i u unutrašnjosti (San Cibrao de Las). Jedna od utvrda u unutrašnjosti (Cale) će u doba rimske vlasti postati grad Portus Cale (današnji Porto). Prve rimske legije doprle su do Galicije 138. pr. Kr. pod zapovjedništvom Decima Junija Bruta (poslije poznatoga pod nadimkom Galaik), ali je regija pacificirana tek za Oktavijana 29. do 19. pr. Kr., nakon žestokog otpora Galeka, koji detaljno opisuje Strabon u Geografiji. Najpoznatija epizoda tih ratova odigrala se 137. pr. Kr. kada je 60 000 Galeka pripremilo zasjedu Rimljanima kraj rijeke Duero, ali ih je Brut teško porazio. Kao dobri borci, Galeci su ubrzo bili unovačeni u rimsku vojsku, a njihove nadgrobne spomenike pronalazimo od Dacije do Britanije. Područje Galicije isprva je bilo pripojeno provinciji Hispania citerior (Bliža Hispanija), a Augustovom reformom 27. pr. Kr. stvorena je nova provincija Hispania Tarraconensis (Tarakonska Hispanija), da bi napokon 214. bila uređena kao provincija Gallaecia (Galecija), koja je obuhvaćala i dijelove Asturije i sjevernoga Portugala. Pod rimskom vlašću najveći gradovi uz Portus Cale postaju Bracara Augusta (prije središte Brakara; današnja Braga) i Lucus Augusti (današnji Lugo). Germanski Svevi osvojili su regiju 411. i ondje osnovali svoju državu. Rimljani su sa Svevima kao federatima sklopili sporazum na temelju kojega su se kao carski saveznici naselili i vladali zapadnim dijelom poluotoka, osnovavši prvo germansko kraljevstvo na tlu Rimskoga Carstva. Vizigotski kralj Leovigild je 585. pokorio kraljevstvo Sveva, a Arapi su regiju zauzeli 711. Arapi ipak nikad nisu uspjeli ostvariti snažniju kontrolu nad Galicijom (poznatom kao Yillīqiyā ili Ġālīsiyā), pa je vrlo brzo potpala pod vlast Asturije. Rekonkista je započela rano te su već do 871. lokalni galicijski velmože zauzeli područje do Coimbre. Vojnu dimenziju rekonkiste pratila je i vjerska obnova pa popularnost stječe kult apostola Jakova, a Santiago de Compostela postaje glavnim hodočasničkim središtem na poluotoku. Zbog čestih upada Vikinga sagrađena je mreža fortifikacija poznata kao Zapadne utvrde (Torres de Oeste) u Catoiri. Nakon što je Ferdinand I. Kastiljski 1063. podijelio svoje kraljevstvo među sinovima, Galicija je nakratko obnovila svoju državnost pod kraljem Garcíjom II., ali je 1072. ušla u personalnu uniju s Leonom, a 1230. s Leonom u uniju s Kastiljom. Iako je Alfons X. standardizirao kastiljski jezik, Galicija je zadržala galješki u upravi, pa se na njemu tijekom kasnoga srednjeg vijeka razvila bogata književnost. U XV. stoljeću Galicija je poprište niza buna poznatih kao Ratovi bratstava (Guerras Irmandiñas), kada je galicijsko seljaštvo ujedinjeno sa sitnim plemstvom napadalo utvrde tjerajući krupno plemstvo na bijeg u Kastilju. Kako je u dinastičkome sukobu Izabele Kastiljske i Ivane Beltranske Galicija stala na Ivaninu stranu, Izabela je nakon pobjede odgovorila ukidanjem autonomije koju je Kraljevstvo još uživalo. Ukidanje autonomije bilo je praćeno i vojnim slamanjem otpora koji su pružali moćni lokalni plemići. Iako je Izabela nastavila nositi titulu galicijske kraljice, a i sudska je vlast zadržala određenu autonomiju u vidu kraljevskoga suda (Real Audiencia del Reino de Galicia), većina državnih institucija došla je pod kontrolu kastiljskih službenika, dok je interese lokalnoga sitnog plemstva i nastajućega građanstva do 1834. predstavljala skupština (Junta del Reino de Galicia). Nakon otkrića Amerike i prebacivanja težišta svjetske trgovine sa Sredozemlja na Atlantik galicijske luke dobivaju na važnosti, a ekonomski procvat nisu zaustavili ni česti prepadi engleskih pirata, poput Francisa Drakea koji je 1585. i 1589. napao Vigo, dok je A Coruña bila meta engleske armade 1589. Doba centralističke vlasti obilježilo je i nametanje kastiljskoga jezika, zbog čega se razdoblje od XV. do XVIII. st. naziva i »mračna stoljeća« (Séculos Escuros). Za francuske okupacije (1807–14) galicijski su gerilci potisnuli Francuze iz zemlje, što je pogodovalo jačanju težnji za obnavljanjem autonomije jer je galicijska skupština u nedostatku pomoći od Ferdinanda VII. unovačila 40 000 ljudi i vodila zemlju u ratu. Stanovništvo je sudjelovalo u ustanku protiv Ferdinanda VII. (1815), zbog čega je novom upravnom podjelom 1833. Kraljevstvo Galicije i formalno ukinuto, iako je Galicija priznata »povijesnom regijom«. Pokušaj državnog udara koji je 1846. vodio general Miguel Solís Cuetos ugušen je u krvi, ali se težnje za većom autonomijom ponovno bude početkom XX. stoljeća. Proglašenjem republike 1931. nositelj tih ideja postaje Galješka stranka (Partido Galeguista), a republikanska vlada 1936. Galiciji temeljem Statuta o autonomiji (Estatuto de autonomía de Galicia) priznaje status autonomne regije, koji zbog izbijanja građanskoga rata (1936–39) nikada nije proveden. Budući da je vrlo brzo zauzeta te je ostala u nacionalističkim rukama do kraja rata, bila je pošteđena većih borbi, ali ne i žestokih represija. Više od 4200 ljevičara i galicijskih nacionalista smaknuto je, a Statut o autonomiji iz 1936. je ukinut. Nakon Francove smrti 1975. i ustavne reforme 1978. Galicija unutar Španjolskoga Kraljevstva uživa visoku autonomiju (od 1981. ima status autonomne zajednice) s vlastitim parlamentom (Parlamento de Galicia) i vladom (Junta de Galicia), uz španjolski suslužbeni (kooficijelni) jezik je galješki na kojem postoje svi stupnjevi školovanja.

Citiranje:

Galicija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/21071>.