struka(e): religija
ilustracija
FAUN iz Pompeja, Napulj, Museo Nazionale

Faun (latinski Faunus, od *dhaunos, frigijski δάος: vuk), rimski bog prirodne divljine. Zarana se izjednačio s Panom, pogotovo u pjesničkom i likovnom stvaralaštvu; Faunova erotomanija i ljubovanje s nimfama potječu iz grčke mitologije, a kao i Pana povezuje ga se s brdima i šumama te kozama i ovcama. Faunu pripada necivilizirana divljina onkraj gradskih zidina i njiva, zaštitnik je sitne stoke s kojom i spolno opći (latinski Inuus: penetrator). U krug autohtone rimske religije ulaze njegova uloga uzročnika noćnih mora i numinoznih glasova, njegova poveznica s luperkalijama i uklapanje u lozu latinskih prakraljeva. Naziva ga se i Fatuus i Fatuclus (od fari: govoriti) jer u bitkama nadljudskim glasovima prorokuje buduće događaje, kao i njegova družica Fauna ili Fatua (proročica) koja se prema Makrobiju poistovjećivala s Bonom Deom, Ops i Majom. Faunova su se svetišta u Rimu nalazila izvan gradskih zidina te na otočiću usred Tibera; svetkovina Faunalia obilježavala se 13. veljače, dva dana prije luperkalija za kojih se također slavio (nazivao se i Lupercus); Luperkal na brežuljku Palatinu smatran je Faunovim brlogom. U književnoj se mitologiji Faun drži praocem aborigina i sinom Pika (latinski Picus: djetlić); Ovidije ga u Kalendaru prispodobljuje »šumskim božanstvima« (numina silvestria) i »poljskim bozima« (di agrestes), a pučko vjerovanje povezuje ga s crnom žunom (picus Martius). Nije jasno je li mnoštvo nižih bogova fauna, koje pučka mašta zamišlja u ljudskome liku, šiljastih ušiju, s roščićima na glavi i jarčevim repom, izvorna predodžba ili je preuzeta iz Grčke. U istočnih mu Slavena odgovara Lešij, u Indijaca Rudra, a među romaniziranim Ilirima Silvan.

Citiranje:

Faun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/faun>.