Fancev, Franjo, hrvatski knjižničar, filolog i književni povjesničar (Virje, 24. IX. 1882 – Zagreb, 31. III. 1943). Studirao slavistiku i romanistiku u Zagrebu i Beču, gdje je 1907. i doktorirao. Od 1908. knjižničar a 1919–27. ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koju je profilirao kao nacionalnu i kao sveučilišnu ustanovu za duže razdoblje. Prvi je u nas isticao važnost školovanoga knjižničarskog osoblja, predlagao »sustavnu« (tj. koordiniranu) nabavu knjiga i stvorio preduvjete za prve skupne kataloge. Knjižnicu organizirao na suvremenim načelima radnih jedinica kao prepoznatljivih dijelova jedinstvenoga radnog procesa.
Od 1926. bio je profesor starije hrvatske književnosti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Godine 1937–39. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Objavljivao je radove o jezičnoj i književnopovijesnoj problematici od početaka slavenske pismenosti do hrvatskoga narodnog preporoda te radove s područja bibliotekarstva i povijesti tiskarstva. Za tisak je priredio neke važne tekstove srednjovjekovne književnosti, dubrovačke komedije XVII. st. i djela T. Brezovačkoga, smatrajući izdavanje tekstova osnovnom pretpostavkom za proučavanje starije književnosti. Iz njegove velike znanstvene i publicističke produkcije (oko 150 naslova), izdvajaju se Jezik hrvatskih protestantskih pisaca XVI vijeka (1916), Isusovci i slavonska knjiga XVIII. stoljeća (1922), Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskoga preporoda (1933), Hrvatska dobrovolja u popijevkama, zdravicama i napitnicama prošlih vjekova (1937), Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti (1940), dijalektološki radovi o kajkavskom govoru Fancevljeva rodnoga kraja, o hrvatskim crkvenim prikazanjima, o dubrovačkim komedijama, o kajkavskoj dopreporodnoj književnosti do tada zanemarenoj i dr. Posebno je značajan njegov rad na istraživanju podrijetla hrvatskoga narodnog preporoda i na isticanju njegove autohtonosti.
