ex libris [eks li'bri:s] (latinski: iz knjiga), izraz koji se (uz oblike ex foliis: iz listova i ex bibliotheca: iz knjižnice) kao otisnuti natpis stavlja na knjige, najčešće na unutarnju ili vanjsku stranu korica ili na naslovnu stranicu, kao oznaka vlasništva. Uz natpis ex libris najčešće stoji ime i prezime, monogram, grb vlasnika knjige, crtež njegova portreta ili koji drugi heraldički ili alegorijski crtež. Prvi su ex librisi bili pisani rukom vlasnika ili prepisivača knjige, uz jednobojne ili višebojne ukrase; poslije su se izrađivali s pomoću pečata ili na naljepnicama, a s vremenom se koriste posebne grafičke tehnike (bakrorez, bakropis, drvorez, kamenorez, fototipija). Potječu vjerojatno iz Njemačke, gdje su prvi ex librisi pronađeni na knjigama iz XV. st., kao i najstariji datirani ex libris iz 1516., koji je izradio A. Dürer.
U Hrvatskoj se prvi ex librisi javljaju u Dalmaciji već u XV. st.; uskoro ih mnoge plemićke obitelji stavljaju na svoje knjige – poznati su oni Nikole Zrinskoga (1620–64) i njegova sina Adama (1658–91), a u XVIII. st. rašireni su i među učenim ljudima i svećenstvom. U XIX. i XX. st. mnogobrojni su hrvatski uglednici i građani imali svoje ex librise, a početkom XX. st. izrađivali su ih i glasoviti umjetnici poput M. K. Crnčića, M. Sunka, N. Rojc, I. Tišova, T. Krizmana, M. Račkoga, Lj. Babića i dr.; 1980-ih godina za Zbirku Biškupić ex libris rade M. Šutej, I. Lacković-Croata, H. Čavrk, D. Popović, Ž. Lapuh i dr. – Sabiranje ex librisa započeo je potkraj XIX. st. J. Bojničić, a vrijedne kolekcije sakupili su E. Laszowski (danas u Grafičkoj zbirci NSK), A. E. Brlić i J. Bratulić.
