elektroenergetski sustav

elektroenergetski sustav, složeni tehničko-tehnološki sustav koji obuhvaća proizvodnju, prijenos, raspodjelu i potrošnju električne energije jedne zemlje ili nekog područja. Sačinjavaju ga elektrane, transformatorske stanice (→ transformator), vodovi za prijenos i raspodjelu (dalekovod; električni energetski vod) te uređaji za potrošnju električne energije. Glavna je zadaća upravljanja sustavom osigurati da se u svakom trenutku svakom potrošaču može isporučiti onoliko električne energije kolika je njegova trenutačna potreba.

Složenost sustava proizlazi otuda što je električnu energiju nemoguće skladištiti, pa se razina proizvodnje mora neprekidno izjednačivati s potrebama potrošnje. Ta je zadaća dodatno otežana nepredvidljivim promjenama potrošnje. Potrošači električnu energiju troše u doba kada im odgovara. Razina potrošnje mijenja se tijekom dana, a može se predočiti dnevnim dijagramom opterećenja: potrošnja je električne energije je najmanja u kasnim noćnim satima, veća u prijepodnevnim satima i najveća u popodnevnim i ranim večernjim satima. Osim dnevnih promjena, postoje i tjedne promjene opterećenja (npr. nedjeljni dijagram opterećenja znatno se razlikuje od dijagrama radnog dana). Potrošnja ovisi i o godišnjem dobu (uporaba električne energije za grijanje ili hlađenje ovisi o vanjskoj temperaturi, uporaba rasvjete ovisi o duljini dana).

Zadatak elektroenergetskoga sustava je i osiguranje kvalitete električne energije, što podrazumijeva ujednačavanje frekvencije i električnoga napona. Odstupanja tih veličina od standardnih (nazivnih) vrijednosti stvaraju potrošačima teškoće, a katkad onemogućavaju i korištenje električne energije.

U početcima razvoja elektrifikacije svako se područje opskrbljivalo iz vlastite elektrane. Kako bi se osigurala ekonomičnost, redovita opskrba i kvaliteta električne energije sustavi su međusobno povezani. Dodatno povećanje pouzdanosti, odnosno raspoloživosti pogona, postiže se međunarodnim povezivanjem elektroenergetskih sustava (Energopool), najčešće među susjednim zemljama.

Upravljanje i nadzor nad elektroenergetskim sustavom centralizirani su u državnim i područnim dispečerskim (otpremnim) središtima. Kako bi se optimalno ispunile zadaće sustava, na osnovi prikupljenih obavijesti izrađuju se »vozni redovi« elektrana, tj. određuje se koje će elektrane biti u pogonu, njihov način rada, koja će od elektrana regulirati frekvenciju, kako će se osigurati jednolikost napona, po potrebi smanjiti potrošnja, razina razmjene energije između državnih sustava itd. Upravljanje i nadzor pogona su automatizirani, potpomognuti podsustavima procesne informatike, telekomunikacija, električne zaštite i mjerenja.

Prvi značajniji elektroenergetski objekt u Hrvatskoj bila je hidroelektrana za izmjeničnu struju izgrađena 1895., samo nekoliko mjeseci nakon izgradnje prve hidroelektrane za izmjeničnu struju na Niagari, na Skradinskom buku rijeke Krke kraj Šibenika. Povezivanjem Zagreba i Karlovca te njihovih elektrana električnim vodom od 30 kV stvoren je 1930. prvi, iako skroman, elektroenergetski sustav. Tek nakon II. svjetskog rata počinje intenzivna elektrifikacija te izgradnja cjelovitog sustava, čime se Hrvatska postupno svrstala u srednje elektrificirane zemlje Europe. Nakon raspada SFRJ integrirani su dotad samostalni elektrogospodarski subjekti u jedinstveno poduzeće – Hrvatsku elektroprivredu, sa zadaćom proizvodnje, prijenosa, raspodjele i upravljanja nacionalnim elektroenergetskim sustavom.

elektroenergetski sustav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17604>.