Dorotić, Andrija (Stjepan), hrvatski političar, filozof i politički pisac (Sumartin na Braču, 25. X. 1761 – Sumartin, 4. IX. 1837). Školovao se u Makarskoj i Ferrari te bio profesor u talijanskim franjevačkim učilištima u Orvietu, Rimu, Perugi i Veneciji. Istaknuo se zauzimanjem za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom nakon sloma Mletačke Republike (kao opunomoćenik franjevačkoga zbora nosio je predstavku caru Franji II. u Beč) i osobito kao protivnik Francuza 1806–13. Iz Hrvatske je djelovao kao austrijski agent, 1809. organizirao ustanke u Dalmaciji, a u Zagrebu postao ravnateljem glavnog ureda tajne državne policije. Putovao 1811–13. u Bosnu i po Sredozemlju. Pošto se povukao iz političkog života, posljednje godine proveo je u samostanu u Sumartinu. U političkim spisima zastupao je ideju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a filozofski rad tijesno mu je povezan s djelovanjem dok je bio profesor filozofije i teologije. Književni rad sastavnim je dijelom Dorotićeva političkog nastojanja; pjesničkim oblikom slijedi A. Kačića Miošića, nadahnućem osobito A. Kanižlića, a vrijednost mu je poglavito dokumentarna. Književni je lik u romanima Igračka valovja H. Davile, Pastir Loda V. Nazora i Graditelj svratišta I. Aralice. Više njegovih djela ostalo je u rukopisu, a od tiskanih su glavna Filozofski ogled o čovjeku (Philosophicum specimen de homine, 1795), Proglašenje narodu dalmatinskomu (1797), Kratko iskazanje jednoga dogadjaja, u komu se naša godine 1813. redovnik F. Andrija Dorotić (1815).
