domobranstvo, isprva naziv za kopnenu pomoćnu vojsku nekih zemalja. Pod nazivom Landwehr pojavilo se u Austriji za napoleonskih ratova 1805. i 1809., a sastojalo se od naoružanih postrojbi iz puka. U Pruskoj se pojavilo 1807. Za revolucije 1848–49. u Ugarskoj osnovane su jedinice domobrana – honvédség; na temelju Austro-ugarske nagodbe (1867) osnovan je za Ugarsku honvéd, koji nije bio povezan s onim iz doba revolucije. Prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868) unutar honvéda ustrojeno je Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo, podređeno ugarskom Ministarstvu zemaljske obrane, ali s hrvatskim kao zapovjednim jezikom, hrvatskim simbolima na zastavama i posebnom prisegom. Dijelilo se na 4 okruga za popunu. Preustrojem 1889–99. postalo je dio redovne stajaće vojske i bilo izjednačeno sa zajedničkom vojskom. Domobranstvo u Dalmaciji bilo je ustrojeno po austrijskom modelu. Zapovjedništvo je prvotno bilo u Zadru, a poslije je premješteno u Dubrovnik. Tijekom I. svjetskoga rata domobrani su se borili na svim bojištima (srpskom, ruskom, talijanskom). S raspadom Austro-Ugarske domobranstvo je prestalo postojati, a obnovljeno je s uspostavom NDH u travnju 1941. kao redovna vojska, u koju se novačilo na poziv propisan zakonom. Domobranstvo je bilo podređeno Ministarstvu domobranstva, a prvi je ministar bio S. Kvaternik (do kraja 1942). Sastojalo se od kopnenih, zrakoplovnih i mornaričkih postrojbi. Kopnene snage bile su podijeljene u zborna područja, a preustrojem 1943. osnovana su 4 gorska i 4 lovačka zdruga, kao pokretljivije postrojbe. Broj pripadnika procjenjuje se na 75 000 krajem 1941., 110 000 krajem 1942., 130 000 krajem 1943. i 80 000 krajem 1944. Krajem 1944. domobranstvo je spojeno s ustaškim postrojbama, premda do operativnog sjedinjenja nije došlo u punoj mjeri. Zrakoplovne snage grupirane su oko zračnih luka u Zagrebu i Sarajevu, a poslije u Banjoj Luci, Brodu i Zemunu. Raspolagale su s oko 160 zrakoplova. Plovne snage (tek od pada Italije u rujnu 1943. smjele su se nazvati mornaricom) imale su glavno zapovjedništvo u Zagrebu, Zapovjedništvo obale i pomorskoga prometa bilo je u Splitu, a Zapovjedništvo rijeka i riječnoga prometa u Sisku. Unutar domobranstva organizirani su 1941. dragovoljci (kopnena vojska i zrakoplovci) koji su poslani na Istočno bojište (Staljingrad) i mornari koji su se borili na Crnome moru. U dogovoru s Njemačkom od unovačenih domobrana 1942–43. ustrojene su tri divizije (»Vražja« 369., »Tigar« 372., »Plava« 192.) koje su kao i druge legionarske postrojbe u Europi ušle u sastav Wehrmachta i dobile njemačke zapovjednike i opremu. Trebale su biti upućene na europska bojišta, ali su zbog izmijenjenog ratnog stanja vraćene u NDH. Brojile su oko 45–50 000 vojnika. Uz to su, od pretežito domobranskih novaka, postrojene Waffen-SS divizije »Handžar« (13. divizija) i »Kama« (23. divizija). Među domobranskim časnicima od početka su se osjećale različite suprotstavljene skupine (austro-ugarski, bivši jugoslavenski časnici i oni školovani u NDH) i ideološke struje (proustaška i haesesovska). Posebno je bila utjecajna struja bliska HSS-u, koju se pokušalo oslabiti povremenim »čistkama«. Do kraja rata domobranstvo je ostalo neujednačena vojska; neki su dijelovi trpjeli stalnu oskudicu, bili slabo naoružani, a drugi ulazili u elitne postrojbe po opremi i borbenoj sposobnosti. Prema kraju rata sve je izrazitije bježanje iz domobranstva, pojedinačno ili u skupinama (koje su organizirali domobranski časnici). Bjegunci su se većinom uključivali u NOV, a manji se broj sakrivao kod kuće (»bunkeraši«). Velik je broj domobrana stradao pri povlačenju i nakon zarobljavanja (Križni put), a domobranstvo je ukinuto s propašću NDH. Obnovljeno je u Domovinskom ratu kao teritorijalne postrojbe HV-a (1991). Domobranske postrojbe sudjelovale su 1995. u akcijama »Bljesak« i »Oluja«.
