dobrobit životinja, etički pristup životinji koji uključuje sve čimbenike što pridonose zdravlju i optimalnim uvjetima psihičkog i fizičkog života životinje. Ublažava se iskorištavanje životinja i izbjegava nepotrebno zadavanje boli životinjama, u skladu sa standardima vrste i dobi životinje, općom i veterinarsko-medicinskom njegom te sprječavanjem i liječenjem bolesti.
U Hrvatskoj su različite uredbe i statuti gradova: Dubrovnika, Korčule, Trogira, Brača, Splita, Poljica, Senja, Vinodola, Zagreba i Varaždina od XIII. do XVII. st. regulirali držanje životinja i brigu o njima. Hrvatski su autori pisali brošure o držanju i liječenju životinja već od XVI. st.: Jacob Vitturi iz Trogira (1526), Juraj Ščrbačić (1687), Matija Antun Relković (1762), fratar Šimun Gudelj od Imotskoga (1771), grofica Josipa Oršić (1772), grof Franjo Oršić (1798) i dr. Prva društva za zaštitu životinja osnovana su 1894. u Zagrebu (»Živobran«) i Zadru 1898. Prvi hrvatski zakon o lovu donesen je 1871., a o zaštiti ptica 1893. Predlaganje Zakona o veterinarskoj komori 1925 (nije usvojen) početak je za donošenje Kodeksa veterinarske profesije SFRJ iz 1987. U samostalnoj RH 1993. prihvaćeni su Kodeks veterinarske etike i Etički kodeks Hrvatskoga društva za znanost o pokusnim životinjama. Posebni Zakon o dobrobiti životinja prihvaćen je 1999. Uz veterinarske zakone, u službi su dobrobiti životinja i zakoni o zaštiti prirode te o lovu. U svijetu se 1990-ih razvija pokret za utvrđivanje i prihvaćanje prava životinja.
