Divković, Matija, hrvatski vjerski pisac (Jelaške kraj Vareša, 1563 – Olovo, 21. VIII. 1631). O njegovu životu zna se samo ono što je on o sebi ostavio na naslovnicama i u posvetama svojih djela, koja je pisao u Sarajevu, gdje je 1609. bio kapelan, te u samostanima u Kreševu i Olovu. Budući da je odlično znao talijanski i latinski jezik, što je vidljivo iz uporabe izvora i predložaka, drži se da je studirao u Italiji.
Svrha Divkovićeva pisanja bila je pružiti kvalitetna i teološki, glede Tridentskoga koncila, ispravna moralno-poučna katolička djela redovnicima i svjetovnjacima. S toga je gledišta on osnivač bosanske franjevačke teološke škole. Djela su mu prijevodi, preradbe i kompilacije iz srednjovjekovne i poslijetridentske katoličke književnosti. Nauk karstjanski za narod slovinski (tzv. veliki) objavio je zajedno s pripovijestima Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice, divice Marije (1611., svako djelo ima zasebnu paginaciju). Preuzimajući građu od I. Herolta, Divković je sočnim ijekavsko-ikavskim govorom rodnoga kraja oblikovao priče koje je puk lako prihvaćao i razumijevao, pa danas nije moguće odrediti koliko je narodno pripovijedanje utjecalo na njega, a koliko on na strukturu narodne priče. To se odnosi i na zbirku propovijedi Besjede svarhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616), prijevode i kompilacije raznih propovijedi I. Herolta, V. Pepina, B. Bustija, V. Ferrerija, Jakova Varaginskoga. U djelu Nauk karstjanski s mnozjemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali, 1616), u kojem je kompilirao Ledesmove i Bellarminove katekizme, sam kršćanski nauk zauzima tek četvrtinu knjige. Ostalo su raznoliki prilozi, uglavnom pjesničko-dramski tekstovi, koji su vješto i svrsishodno izabrani iz dalmatinsko-dubrovačke srednjovjekovne književne tradicije (nekima nisu otkriveni predlošci), koji su i bili uzrokom velikoj popularnosti toga Divkovićeva zbornika (27 izdanja). Sva je djela tiskao bosančicom i to su prve knjige tiskane tim pismom. Popularnost i raširenost Divkovićevih knjiga ne samo među običnim pukom Bosne, Slavonije i Dalmacije nego i među glagoljašima i u Dubrovniku (o čemu svjedoče postojeći prijepisi i primjerci knjiga u njihovim knjižnicama) uvelike su pridonijele homogenizaciji i uobličenju jezika hrvatske književnosti u predstandardnom razdoblju. »Divkovićevo djelo pripada šesnaestom stoljeću, zlatnom vijeku hrvatske književnosti« (D. Brozović), a ne razdoblju što se naziva književnošću protureformacije ili katoličke obnove, kamo ga smješta većina književnih povjesničara. Divkovićeva su djela imala velik utjecaj na pjesnike, pisce i propovjednike, XVII. i XVIII. st., a i leksikografi (A. Della Bella, J. Jurin, J. Stulli) crpili su iz njih mnoge riječi i izraze.
