diplomatika

diplomatika (franc. diplomatique, prema grč. δίπλωμα: presavijeno udvoje; listina, isprava, povelja), pomoćna povijesna znanost koja proučava diplome vlastitom kritičkom metodom kako bi utvrdila autentičnost i njihovu vrijednost kao povijesnog svjedočanstva. Nastala je kao zahtjev kritike diplomatičkih izvora, koji mogu biti vrlo važni za proučavanje najstarije povijesti jednoga naroda ili institucije. Diploma je pisano svjedočanstvo o jednome pravnom činu, sastavljeno u propisanom obliku kako bi svojom strukturom zajamčilo svoju vjerodostojnost. Iz toga proizlazi da su za to potrebna tri elementa: 1. isprava mora biti pisana, pa se stoga javlja samo u pismenom društvu; 2. njezin sadržaj mora biti isključivo pravni čin koji se ne ograničava samo na područje opće političke povijesti, već može sadržavati i podatke za gospodarsku, društvenu, pravnu i kulturnu povijest; 3. oblik u kojem je isprava sastavljena točno je propisan u svim svojim dijelovima, o čemu svjedoče mnogobrojni i vrlo stari priručnici kojima su se služile kancelarije. U srednjem vijeku riječ diploma dolazi vrlo rijetko, a označuje carski privilegij. Ponovo se javlja češće u doba humanizma, kada se njome označuju u prvome redu svečane isprave što su ih izdavali visoki feudalci, a zatim i vladari. To osnovno značenje diploma je zadržala do danas. Osobe kojima su diplome bile namijenjene (destinatari) čuvale su ih u svojim obiteljskim arhivima, a danas se uglavnom čuvaju u javnim arhivima i jedno su od glavnih područja povijesnih istraživanja srednjeg vijeka. Uz ispravu u užem smislu riječi vezani su katkad i različiti akti koji joj prethode ili dolaze za njom, a nazivaju se ispravama u širem smislu riječi. Diplomatika i njih proučava. Kada se istražuje vjerodostojnost diplome, mora se najprije ispitati je li ona istinita ili lažna, odn. je li diploma uistinu ono čime se predstavlja. Diplomatika tako postupa prije svega zato što su mnoge isprave sačuvane samo u prijepisu, a i zbog toga što je krivotvorenje diploma bila česta pojava. Kako je humanizam probudio smisao za povijest, istodobno je dao poticaj da se razvije kritika različitih diploma. Među vrlo poznatim diplomama bilo je i takvih za koje se, uz neznatno povijesno znanje, utvrdilo da su očite izmišljotine. Tako je npr. pjesnik F. Petrarca (1304–74) utvrdio krivotvorenost diplome kojom su tobože Cezar i Neron dali neke privilegije Habsburgovcima. Poznati humanisti L. Valla (1407–57) i Nikola Kuzanski (1400/01–64) lako su dokazali da je tzv. Konstantinova darovnica (donatio Constantini), kojom Konstantin na samrti poklanja papi Silvesteru I. (314–335) Zapadnorimsko Carstvo, naivni falsifikat. Jednako je tako naivni falsifikat privilegij Aleksandra III. Velikoga, kojim Slavenima daje pravo da upravljaju područjem koje nastavaju. Znanstvenom kritičkom metodom poslužio se s uspjehom i M. Vlačić (Mathias Flacius Illyricus, 1520–74) koji je sa svojim suradnicima dokazao u djelu Crkvena povijestEcclesiastica historia (Magdeburške centurije Centuriae Magdeburgenses) da su tzv. Pseudoizidorove dekretalije falsifikat. Izum tiska učinio je pravu prekretnicu na polju diplomatike jer je velikom broju učenih ljudi stavio na raspolaganje arhivske materijale kojima su se izvornici prije ljubomorno čuvali. Razvoj diplomatike potaknula su u XVII. st. dva važna događaja. Budući da su u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) nestale mnoge listine na kojima su katolici i protestanti temeljili posjedovna prava, Vestfalskim je mirom 1648. bilo utvrđeno da se u određenom roku na temelju starih listina moraju urediti sva sporna posjedovna pitanja. Tim su povodom nastale krivotvorine koje su dovele do dugotrajnih sporova, pa je radi utvrđivanja istine bilo potrebno znanstveno analizirati velik broj diploma. Te prepirke, popraćene i sudskim sporovima, nazivaju se u diplomatici sudskim diplomatičkim ratovima (bella diplomatica forensia). U Francuskoj su se u to doba javili znanstveni diplomatički ratovi (bella diplomatica litteraria), kojima je dao povod isusovac D. Papebroch (1628–1714); on je svojom raspravom o istini i laži u starim diplomama, objavljenom u drugom sv. serije Djela svetaca (Acta Sanctorum), mnoge merovinške i karolinške isprave izdane benediktincima proglasio falsifikatima. Učeni francuski benediktinac J. Mabillon (1632–1707) sa svojim suradnicima dugo je proučavao diplomatički materijal i podvrgnuo ga znanstvenoj analizi. Rezultat je toga rada njegovo opsežno djelo Diplomatika u šest knjiga (De re diplomatica libri sex, 1681). Tu je prvi put upotrijebljena riječ diplomatika u smislu nove znanstvene grane koja proučava diplome. U XIX. st. javljaju se izdanja diplomatičkoga materijala (građe) te diplomatički priručnici i rasprave. Posebno treba istaknuti niz Diplomata u seriji Njemačkih povijesnih spomenika (Monumenta Germaniae Historica). U Hrvatskoj je prvi izdao velik broj diploma I. Lučić u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, 1666). D. Farlati u djelu Sveti Ilirik (Illyricum sacrum) izdao je među ostalim povijesnim izvorima također i vrlo velik broj diploma. Jugoslavenska (danas Hrvatska) akademija znanosti i umjetnosti među svojim je znanstvenim djelatnostima najveću pozornost posvećivala upravo izdavanju hrvatskog diplomatičkog materijala. Najprije je I. Kukuljević Sakcinski izdao u dva sv. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom (I, 1874., II, 1875). F. Rački izdao je izvanredno znanstveno djelo Dokumenti koji rasvjetljuju stari period hrvatske povijesti (Documenta historiae Croaticae periodum antiquam illustrantia, 1877). Osim toga objavio je više znanstvenih rasprava posvećenih proučavanju hrvatske diplomatičke građe. S vremenom se proširuje broj povjesničara koji proučavaju tu građu; među njima se ističu V. Klaić, F. Šišić, V. Novak, M. Barada, S. Gunjača, S. Antoljak, N. Klaić, L. Margetić, J. Stipišić, M. Matijevuć-Sokol. Glavno djelo diplomatičke građe u Hrvatskoj svakako je Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u 18 sv., koji sadržava oko 7000 diploma što ih je sabrao T. Smičiklas sa svojim suradnicima.

diplomatika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15328>.