Diderot [didʀọ'], Denis, francuski filozof i književnik (Langres, 5. X. 1713 – Pariz, 30. VII. 1784). Nakon isusovačke izobrazbe i pravnoga studija u Parizu, počeo se zanimati moralnom filozofijom i prirodnom znanošću te pohađao studije književnosti. Zbog napada na kršćanstvo i promicanja ideja materijalizma i naturalističkoga deizma bio je osuđivan od francuskoga parlamenta i zatvaran (Filozofske misli – Pensées philosophiques, 1746; Pismo o slijepcima za one koji vide – Lettre sur les aveugles à l’usage de ceux qui voient, 1749). Prevodio je Cyclopaedia E. Chambersa, osnove svojega zamašnog pothvata Encyclopédie (prvi svezak 1751; s d’Alembertovim uvodnim govorom), kojemu je bio organizator, glavni urednik i autor (1745–72). Veličinom ideja, načela i ideala intelektualne i političke slobode te značenjem znanstvene i opće duhovne revolucije, Enciklopedija je jedno od najznačajnijih djela francuskoga prosvjetiteljstva, kojemu je Diderot posvetio najveći dio svoje djelatnosti, okupivši kao suradnike najvrsnije umove svojega doba, filozofe, književnike i znanstvenike (Condillac, Helvetius, Holbach, d’Alembert, Rousseau, Voltaire, Montesquieu). Diderot je teoretičar umjetnosti, posebice teorije drame (Paradoks o glumcu – Paradoxe sur le comédien, 1773), pisac filozofskih priča i romana u kojima kritizira osnove ćudoređa, umjetnosti i društva (Rameauov nećak – Le Neveu de Rameau, 1762; Fatalist Jacques – Jacques le Fataliste, 1773), drama (Nezakoniti sin – Fils naturel, 1757; Otac obitelji – Le Père de famille, 1758) te rasprava o književnosti i umjetnosti (Saloni – Salons, 1759–81). Diderot se protivio svakoj ideji determinizma, razlikovanju dviju supstancija, tvari i duha, i zastupa ideju postojanja jedne supstancije, tvari, koja je osjetilna i djelatna, i njezinih modifikacija. Život je smatrao rezultatom stupnjevite organizacije materije kojoj su najviši stupanj svijest i mišljenje (D’Alembertov san – Le Rêve de d’Alembert, 1769). U svojoj filozofiji prirode i čovjeka Diderot je zastupao postavke evolucionizma, prirodnog odabira, zbog čega se smatra pretečom Darwina i Lamarcka. Težeći znanstvenoj spoznaji, Diderot je usmjeravao svoja znanstvena proučavanja k eksperimentalnoj metodi kako bi zasnovao pozitivnu filozofiju (Misli o tumačenju prirode – Pensées sur l’intérpretation de la nature, 1753; Osnove fiziologije – Éléments de Physiologie, 1774–78). Usporedno je nastojao zasnovati i pozitivni, humanistički moral utemeljen na čovjekovu naravnom pravu. Diderotovi estetički nazori i njegova teorija umjetnosti, shvaćanje lijepoga, umjetničkog stvaranja, genija, zanosa, nadahnuća, značenja strasti i dr. utjecat će na Lessinga, Kanta, Goethea i Schillera, zbog čega će biti smatran pretečom romantizma, a na književnom planu utemeljiteljem realističkoga romana.
