Danci

ilustracija
DANCI, Ålborg, povijesni dio grada
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7

Danci, indoeuropski narod, uz Norvežane i Šveđane pripada istočnonordijskoj (skandinavskoj) grani sjevernih Germana. Velika većina od oko 5 milijuna pripadnika živi u Danskoj. Jedina znatnija danska zajednica izvan granica Danske nalazi se u njemačkom dijelu pokrajine Schleswig. Broji oko 50 000 pripadnika, no samo oko 8000 upotrebljava danski jezik u svakodnevnom govoru. Danci su potomci plemena Danaca, koje se u VI. st. doselilo iz Švedske i stopilo se s Jutima i Frizijcima. Pokršteni su u X. i XI. st. Danas su Danci po vjeri uglavnom luterani. Moderno dansko društvo poznato je po visokome životnom i socijalnom standardu, blagostanju i snošljivosti.

Povijest

Povijest  → danska, povijest

Jezik

Danski je sjevernogermanski jezik skandinavske podskupine, zajedno s norveškim i švedskim. Njime govori više od 5 milijuna stanovnika, od kojih samo 4% nekim od dijalekata istočne (bornholmske), otočne (sjællandske, syoejske, fynske) i jutske skupine. Dijalekti se gube pod utjecajem standardnog jezika. Danski je drugi jezik na Ferojskim otocima i na Grenlandu i manjinski jezik u južnom Schleswigu. Najstariji zapisi iz III–IX. st. urezivani su runama na tvrde podloge. Zajednički pranordijski jezik nazivao se danskim do XIII. st., kada se zbog jezičnih promjena razdvojio na zapadnu (norvešku) i istočnu (dansku i švedsku) skupinu. Najizrazitije se mijenjao danski zbog gustoće naselja i graničnog položaja prema njemačkom i slavenskom govornom području. Stvaranjem samostalne danske države nastaje zaseban starodanski jezik. Iz srednjodanskoga razdoblja (XII–XIV. st.) potječe najranija književnost, uglavnom vjerskog sadržaja, pisana latinskim jezikom. Prvi sačuvani rukopisi na danskome većinom su zakonici iz XIII. st. Jezik je u velikoj mjeri ujednačen, a zasniva se na dijalektu pokrajine Sjælland, gdje se nalazila kraljevska kancelarija. Tada su se dogodile glasovne promjene po kojima se danski razlikuje od švedskoga i norveškoga. Zbog jačine naglašenoga sloga, nenaglašeni puni samoglasnici slabe u neodređeni glas [ə], u pismu e (nordijski gapa > dan. gabe), a time se reduciraju i nastavci. Popratna je pojava slabljenje suglasnika, pa bezvučni, aspirirani, kratki zatvorni suglasnici p, t, k iza dugog samoglasnika gube aspiraciju i ozvučuju se u b, d, g, kao što se vidi u standardnom pravopisu (nordijski rike > dan. rige). U mlađem srednjodanskome (1350–1525) razvija se jezik kraljevske kancelarije, a u rječniku se osjeća utjecaj niskonjemačkoga, jer je putem trgovine s hanzeatskim gradovima ušlo više od 1000 pozajmljenica (borger, handel, krig), kao i produktivnih tvorbenih nastavaka. Time je danski izgubio više zajedničkih riječi nego drugi nordijski jezici. Morfološki sustav znatno je reduciran, a gube se nastavci za rod imenica (muški i ženski stapaju se u opći) i padež (ostaje samo -s za genitiv) te za broj i način u glagola. Reformacija i osnivanje tiskara bitno su utjecali na razvoj starijega novodanskoga (1525–1700). Širi se pismenost i normira jezik, ponajprije pravopis. Uzor je prijevod Biblije iz 1550. na kopenhagenski dijalekt. U XVII. st. područje upotrebe danskoga suzuje se gubitkom nekih pokrajina i prevlasti visokonjemačkoga u vladajućim krugovima. U mlađem novodanskome (od 1700) nastavlja se razvoj standardnoga jezika na osnovi kopenhagenskih govora. Potkraj XVIII. st. došlo je do reakcije na strane utjecaje u jeziku pa se niz stranih riječi zamjenjuje domaćima i novotvorinama. Napori za traženje i stvaranje danskog rječnika urodili su prirodnijim proznim stilom, bez složenih latinskih i njemačkih sintaktičkih sklopova, i približili ga obrazovanomu razgovornomu jeziku. Danas se u danskome brže nego u drugim nordijskim jezicima mijenja izgovor. Nastavlja se tendencija slabljenja nenaglašenih slogova, zvučni zatvorni suglasnici slabe u zvučne tjesnačne ili se sasvim izostavljaju. Suglasnik [r] slabi u samoglasnik, a to ima kao posljedicu izjednačavanje jednine i množine u imenica (laerer – laerere) i vremenskih oblika u glagola.

Književnost

Najstarija danska književnost ispisana je starijim runskim pismom (III. do VII. st.) na 125 pronađenih zapisa, i novijim, iz vikinškoga doba (otprilike VIII. do XI. st.), na 275 kamenih spomenika. Iz kasnijega srednjega vijeka potječe povijesno djelo što ga je u 16 knjiga na latinskom napisao Saxo Grammaticus »Podvizi Danaca« (1185–1222), u kojem se iznose starodanski mitovi i legende, ali i povijest danskih vladara. Iz toga razdoblja potječu i prve zapisane narodne pjesme, balade, koje je poslije prikupio Svend Grundtvig, a objavljene su u 12 knjiga pod naslovom »Stare danske narodne pjesme« (1853–1976). U XVI–XVII. st. u funkciji osnovne ideje reformacije i crkvene renesanse, tj. da se puk privede luteranstvu i prosvjećuje, objavljuju se prijevodi praktičnih i nabožnih knjiga s njemačkoga. Nakon Tausenova prijevoda »Petoknjižja« (1535) slijedi prijevod Novoga zavjeta Christierna Pedersena (»Biblija Christiana« III., 1550), kojim danski jezik ulazi u svoju književnu funkciju. Za renesanse nastaju dramski moraliteti te nedovršeni ep Andersa Arreboa o stvaranju svijeta, »Hexaëmeron«, i djelo kćeri kralja Kristijana III. o dugogodišnjem zatočenju – »Sjećanje na patnje«. U baroku je posebno mjesto zauzeo Thomas Kingo, s psalmima uglazbljenima prema popularnim pučkim melodijama, a snažno je utjecao i na potonje danske pisce. U XVIII. st. tri su književnika ponajviše označila razdoblje klasicizma i prosvjetiteljstva u danskoj književnosti: dansko-norveški dramatičar, esejist i povjesničar Ludvig Holberg, pjesnik i dramatičar Johannes Ewald te prozaik i estetičar Jens Baggesen. U XIX. st. pod utjecajem norveškoga filozofa Henrika Steffensa, njemačka romantika daje pečat i danskom romantizmu. Pjesnik i dramatičar Adam Gottlob Oehlenschläger priklonit će se Goetheovu prosvjetiteljskomu duhu, ali i vratiti romantičnoj drami Schillerova uzora. Motivi iz nordijske mitologije u dramama i izrazito romantično ozračje u pjesništvu snažno će utjecati na suvremenike. Johan Ludvig Heiberg sa svojim dramoletima i vodviljima te Frederik Paludan-Müller i Meïr Aron Goldschmidt, prvi s epovima i romanesknom trilogijom (»Priče Ivara Srećkovića« – Ivar Lykke’s Historie), a drugi s više proznih djela, istaknuti su predstavnici ostalih književnih vrsta, dok je Bernhard Severin Ingemann svojim povijesnim romanima bio najčitaniji danski romantičar. H. C. Andersen, pisac je nekoliko čitanih romana, premda je najpoznatiji po bajkama. Posebno mjesto u tome razdoblju zauzima svjetski poznati filozof Søren Kierkegaard, koji je u sukobu s dogmatskim kršćanstvom stvorio svoja filozofska polazišta i postao pretečom egzistencijalističke filozofije. Premda se prozaici Paul Møller i Steen Steensen Blicher mogu smatrati začetnicima realizma, oni vremenski pripadaju romantizmu. Tako će i Jens Peter Jacobsen svojim pripovijetkama i romanima, koji su jako utjecali na R. M. Rilkea, stilski ostati između romantizma i realizma. Po teorijskim stavovima o realizmu danske je granice prekoračio i Georg Morris Cohen Brandes. Među »čistim« su predstavnicima realizma Henrik Pontoppidan, romanopisac i analitičar društvenih prilika, te Karl Gjellerup, koji je s Pontoppidanom podijelio Nobelovu nagradu 1917; satiričar je bio Gustav Wied a Karin Michaëlis profinjena analitičarka. U prva imena danske književnosti ulazi i Herman Joachim Bang. Važniji pjesnici toga razdoblja bili su Holger Drachman te simbolisti Jens Johannes Jørgensen, Viggo Stuckenberg, Ludvig Holstein, Helge Rode i Sophus Claussen. U danskoj prozi prve polovice XX. st. prevladavaju socijalni realizam i neorealizam. Najistaknutiji je Martin Andersen-Nexø, sa snažnim socijalnim romanima iz radničkih sredina: »Pelle Osvajač«, 1906–10. Nobelovac (1944) Johannes Jensen, s izvrsnom analizom ljudi s Jyllanda te slikanjem bezobzirnoga gradskoga života, piše i ciklus romana u kojima se miješaju fikcija i znanost. Istaknutiji prozaici iz toga razdoblja bili su Aage Tom Kristensen i Jacob Paludan, dok posebno mjesto zauzima ferojski književnik danskog izraza William Heinesen. U pjesništvu 1930-ih prevladavaju zastupnici finsko-švedskoga poetskog modernizma pod engleskim utjecajem: Paul la Cour, Jens August Schade i Gustaf Munch-Petersen. Drugu polovicu XX. st. obilježava primjena unutarnjeg monologa u romanima Hansa Christiana Brannera te traženje novih izražajnih sredstava, osobito u prozama Martina A. Hansena i Klausa Rifbjerga, u kraćim tekstovima Petera Seeberga i Villyja Sørensena, u djelima bliskima egzistencijalizmu i dr. Taj je trag vidljiv u psihoanalitičkim prozama Peera Hultberga, u djelima bliskog realizmu Leifa Pandura, a posebice u djelima Karen Blixen. Velik su uspjeh doživjeli netradicionalno realistički romani Petera Høega i Jørna Riela. Druga polovica XX. st., u pjesničkom stvaralaštvu, nastavak je poetskoga švedsko-finskog modernizma Edith Södergran i ostalih iz 1920-ih, ali potpuno u dosluhu s modernim izrazom. Prisutna je i jaka političko-socijalna nota. Između velikoga broja pjesnika ističu se Thorkild Bjørnvig, obnovitelj ljubavne lirike i vrlo angažiran pjesnik okoliša, ali i drugi istaknutiji modernisti okupljeni oko časopisa »Heretica«, kao što su Ole Sarvig, Ole Wivel, Frank Jæger i Jørgen Gustava Brandt, te formom tradicionalna Tove Ditlevsen. Najizrazitiji su modernisti Klaus Rifbjerg, Ivan Malinowski, Jørgen Sonne i Per Højholt.

Kazalište

Kazališna djelatnost započela je u XV. st., kao dio vjerskih svetkovina. Iz istoga su doba i mirakuli na otvorenome, a usporedno se razvijala i svjetovna farsa u izvedbi njemačkih putujućih družina. U doba reformacije rađa se školska dramatika po uzoru na Terencija i Plauta. U XVI. i XVII. st. kraljevi su poticali razvoj kazališnih svečanosti, alegorijskih procesija i dvorskoga baleta u talijanskoj baroknoj sceneriji. U drugoj polovici XVII. st. Nizozemac Andreas Joachimsen Wolf izgradio je prvo javno kazalište u Kopenhagenu, 1689. otvorena je i prva operna kuća, a francuske družine gostovale su na dvorovima. Jedna od njih prva je izvodila predstave na danskome, na tekstove L. Holberga. Obustavljena požarom 1730., kazališna se djelatnost nastavila pod Fridrikom V., od 1748. u novome kazalištu (poslije nazvanome Kongelige Teater), gdje su se isprva davale komedije, zatim i tragedije po francuskom uzoru te sentimentalni i pjevani komadi. Potkraj XVIII. st. na danskoj je pozornici vladao Kotzebue, prije Shakespearea, koji je na repertoaru istom od 1813. Glumačka umjetnost, koju su začeli Gert Londemann i poslije N. P. i Anna Nielsen, dosegnula je vrhunac sredinom XIX. st.; tada je djelovala Johana Louise Heiberg, koja je sa suprugom, pjesnikom i kritičarom Johanom Ludvigom Heibergom, bila promicateljicom europske kulture. Privatna kazališta Folkteatret i Casino izvodila su popularne komade, no ugošćivala su i mlade danske dramatičare te praizvodila djela Ibsena i Strindberga. Potkraj stoljeća Kongelige Teater obilježen je naturalizmom u glumi i režiji, a izdvajali su se redatelj William Bloch i glumica Betty Hennings. U XX. st. osnivaju se mnoga provincijska kazališta (u Aarhusu, Aalborgu i Odenseu) te Novo kazalište u Kopenhagenu; prevladava realizam, ali i produkcije reinhardtovskoga zamaha redatelja Johannesa Poulsena, za čiju je postavu Ibsena scenografiju potpisao E. G. Craig. Avangardne tendencije izraženije su tek 1930-ih godina, s redateljima Perom Knutzonom, Holgerom Gabrielsonom i dr. Nakon II. svjetskog rata Peer Gregaard vodi Novo kazalište, koje raznolikim repertoarom nadjačava središnju nacionalnu kuću, premda u njoj mjesta nalaze i B. Brecht i S. Beckett. Kazališna se scena 1960-ih širi, prikazuju se H. Pinter, E. Albee i S. Beckett, danski modernisti poput K. Rifbjerga, a osobito cvjeta do danas jaka politička satira Ernsta Bruuna Olsena; političko je i kazalište mnogobrojnih izvaninstitucionalnih družina. Nakon Sama Besekowa izdvajaju se redatelji Kaspar Rostrup i Hans Rosenquist, a u glumi se ističu Bodil Kjer, Lise Ringheim, Kirsten Olesen, Ulla Henningsen, Henning Moritzen i dr.

Knjižnice

Najstarije danske knjižnice spominju se u XII. st. kao zbirke rukopisa u katoličkim samostanima, gdje su velikim dijelom uništene za reformacije. U prvoj polovici XVI. st. osniva se knjižnica na Sveučilištu u Kopenhagenu, koja je teško stradala u požaru 1728., ali je obnovljena darovima i dubletama iz Kraljevske knjižnice te obveznim primjerkom sveučilišne tiskare. Najveću dansku knjižnicu, Kraljevsku knjižnicu (Det Kongelike Bibliotek) utemeljio je kralj Frederik III. polovicom XVII. st. kao privatnu kraljevsku zbirku, koja se s vremenom obogaćivala kupnjom i darovima privatnih knjižnica, ratnim plijenom i raznim propisima o obveznom primjerku. Potkraj XVIII. st. dobila je značaj znanstvene i nacionalne knjižnice, a 1793. otvara se za javnost. Od 1999. smještena je u novoizgrađenoj zgradi. U suradnji s Danskim knjižničnim centrom ona objavljuje nacionalnu bibliografiju knjiga (»Dansk Bogfortegnelse«), a ima gotovo 5 milijuna svezaka knjiga i serijskih publikacija, vrijedne nacionalne i svjetski važne rukopise, orijentalne knjige i jednu od najvećih zbirki judaike. U Danskoj djeluje više od 250 narodnih knjižnica s 843 stacionirane jedinice i 57 pokretnih knjižnica. Danska središnja knjižnica za useljenike (osnovana 1984) ima zbirku od približno 125 000 jedinica, na 100 jezika, u kojoj je značajno zastupljena i hrvatska književnost.

Filozofija

Danska filozofija razvila se u doba prosvjetiteljstva u najužoj svezi s tadašnjim filozofskim strujanjima u velikim susjednim zemljama, posebice u Njemačkoj. Pjesnik Ludvig Holberg zaslužan je za filozofsko priključivanje Danaca francuskom prosvjetiteljstvu, a Norvežanin Nils Treschow svojim dolaskom u Dansku donosi i Kantovu filozofiju. Veliku raspravu s Hegelovom filozofijom započinje najglasovitiji danski filozof S. Kierkegaard. U novije doba pretežito su zastupljene filozofske škole empirističkog i jezično-filozofskoga usmjerenja (H. Höffding, Theodor Jørgensen, Justus Hartnack). Metafizičko-etičku tradiciju Kierkegaardove filozofije nastavlja uglavnom teologija (Johannes Sløk, Knud Ejler Løgstrup i dr.).

Likovne umjetnosti

Početci srednjovjekovlja vežu se uz kameni spomenik s Kristovim likom u Jellingu. Arhitektonski spomenici iz XII. st., katedrale u Lundu (južna Švedska), Viborgu i Ribeu i njihov plastičan ukras imaju obilježja romanike. Po uzoru na ranu francusku gotiku podižu se samostanske crkve u Ringstedu i Sorøu te katedrala u Roskildeu (s grobnicama vladara). Posebnog su tipa crkve kružna oblika na otoku Bornholmu. Renesansa se razvija pod nizozemskim utjecajima, a dosegnula je vrhunac za Kristijana IV. (1588–1648). Tada nastaju monumentalne građevine (dvorac Rosenborg; grobna kapela Kristijana IV. u Roskildeu). U najljepša ostvarenja renesanse ide dvorac Frederiksborg. Barok se udomaćuje od početka XVIII. st. Flamanski kipar Thomas Quellinus izvodi bogato dekorirane grobnice u katedralama u Odenseu i Århusu. Kasnobaroknu arhitekturu reprezentira u Kopenhagenu kompleks Amalienborg (trg zatvoren palačama), remek-djelo arhitekta Nikolaja Eigtveda. Jak pečat danskoj umjetnosti dao je klasicizam, kojemu su predstavnici u arhitekturi Caspar Frederik Harsdorff i njegov učenik Christian Frederik Hansen; dominantna je ličnost kipar Bertel Thorvaldsen, koji je svojim nasljedovanjem antičkih oblika i tema znatno utjecao na europsku skulpturu. Nakon II. svjetskog rata na razvoj skulpture utječu ljetne izložbe (1961–67) te skupine oko eksperimentalne škole (Paul Gernees, Bjørn Korgaard) u Kopenhagenu. U novije doba afirmirali su se Margrethe Sørensen, Torben Ebbesen i dr. – Slikarstvu je na početku XIX. st. bio uzorom francuski klasicizam J. L. Davida; oko sredine XIX. st. stvorena je nacionalna škola. Nakon 1878. novi naraštaj slikara tražio je uzore kod francuskih plenerista i približio se impresionistima. Prema izrazitu kolorizmu orijentiraju se Kristian Zahrtmann i Joakim Skovgaard. Od početka XX. st. slikarstvo prati europske tokove (pejsažisti Knud Agger i Poul Sørensen, ekspresionist Harald Giersing, apstrakciju zastupaju Richard Mortensen i Mogens Andersen, nadrealizam /od 1930/ Vilhelm Bjerke-Petersen i Ejler Bille, kojima se 1940-ih pridružuju Egill Jacobsen, Asger John i dr.). Nakon II. svjetskog rata velik je utjecaj na razvoj slikarstva imala grupa »Cobra«, a 1960-ih predstavnici umjetničke grupe »Fluxus« (Arthur Köpcke); pop-artom se bavi Per Kirkeby, neokonstruktivizmom grupa »Ny Abstraction« (Merete Barker); nakon 1970-ih afirmira se figurativno slikarstvo. – U tijeku XIX. st. arhitektura je bila u znaku eklekticizma i historicizma. Povijesne danske oblike obrađuju Martin Nyrop (Nova vijećnica u Kopenhagenu) i Ivan Bentsen. Arhitektura XX. st. programski prihvaća funkcionalizam, ne odričući se domaće tradicije (opeka, narodni ornament, polikromija; P. V. Jensen-Klint Grundtvigova crkva u Kopenhagenu, 1920–40). Nakon 1930. afirmira se funkcionalizam. Nakon II. svjetskog rata ističu se Arne Jacobsen (zgrada SAS-a u Kopenhagenu, 1959) te Jørn Utzon (opera u Sydneyu, 1956). U 1950-ima Jørgen Bo i Vilhelm Wohlertgrade grade muzeje i javne građevine; 1960-ih Knud Holscher, Jorn Ole Sørensen, Viggo Møller izgradili su prve satelitske gradove i naselja sa stambenim kućama u nizu; u novije su se doba afirmirali Hans Dissing, Otto Weitling i Henning Larsen te Poul Ingemann (postmodernističke stambene zgrade).

Glazba

Najstarijim primjerima tradicijske folklorne glazbe u Danskoj smatraju se kitične srednjovjekovne balade, među kojima prevladavaju viteške, povijesne, ratničke, mitske i ljubavne teme. Najstarija i ujedno jedina zabilježena srednjovjekovna baladna melodija potječe iz XIV. st., a zapisivači su uz tekstove bilježili i melodije pjesama tek od XVIII. st., kada su lirski oblici potisnuli epske. Putujuće glazbenike postupno su zamijenili stalno nastanjeni, koji su pjevanje i plesanje pratili poglavito gudačkim i puhačkim glazbalima te udaraljkama. Početkom XVIII. st. u seoskoj su glazbenoj praksi arhaična glazbala (npr. fedel, organistrum i gajde) počela uzmicati pred violinom, klarinetom, flautom i vojničkim glazbalima, a od kraja XIX. st. vodeće pozicije u danskoj folklornoglazbenoj praksi imaju violina i harmonika. Plesna glazba sustavno se i danas njeguje unutar ljubiteljskih društava, folk-revival ansambala i mreže ustanova diljem Danske (tzv. folkemusikus), kojima su osnova obično pjevačica (balade) i violinist (instrumentalni repertoar). Moderna istraživanja obuhvaćaju glazbovanje pojedinih društvenih skupina (npr. ulični svirači, mornari, pripadnici vjerskih zajednica). Danska umjetnička glazba bila je do kraja XV. st. vezana gotovo isključivo uz svećenstvo i aristokraciju. Gregorijansko pjevanje dominiralo je u crkvama i samostanima, a češći primjeri polifonije iz XV. st. svjedoče o zakasnjelim utjecajima iz Francuske i Engleske. Najreprezentativnije na području svjetovne glazbe bile su balade. Pristajanje Danske uz crkvenu reformaciju dalo je pečat glazbi tijekom XVI. i XVII. st. Među glazbenicima u XVII. st. ističe se Johann Lorentz, pisac glazbenih traktata Hans Kraft i poznati europski skladatelji (npr. John Dowland, Heinrich Schütz) koji djeluju neko vrijeme na danskome dvoru. U XVIII. st. u crkvenim pjesmaricama ogledaju se svjetovni utjecaji, a Johan Emilius Hartmann, uglavnom pod utjecajem francuske opere, utemeljuje tradiciju danskog Singspiela. Istodobno, pod utjecajem bečke klasike, nastaju i prva simfonijska djela. Među skladateljima ističe se Christoph Ernst Friedrich Weyse. U XIX. st. simfonija, opera i kantata bile su među najčešće skladanim oblicima. Drugu polovicu stoljeća obilježio je skladatelj Niels Wilhelm Gade, a prijelaz u XX. st. i njegova prva tri desetljeća najveći danski skladatelj uopće, Carl August Nielsen. Danci imaju razvijenu popularnu glazbu, uključujući jazz, rock i dance.

Film

Od skandinavskih zemalja Danska je prva prihvatila film. Prva projekcija održala se 1896., prvi poznati snimatelj bio je Peter Elfelt, prvi igrani film snimljen je 1903. Prva filmska tvrtka Nordisk Films osnovana je 1906 (djeluje i danas, najstarija na svijetu) i već te godine proizvela je 32 filma, a otvorila je podružnice u Europi i SAD-u. Filmovi Olea Olsena i Vigga Larsena, često s glumicom A. Nielsen, postižu velike komercijalne uspjehe i u svijetu. Vrhunac doseže za I. svjetskog rata budući da u neutralnoj Danskoj proizvodnja ne stagnira (124 filma 1916. god.). Ističu se stilski i sadržajno inovativne psihološke drame, prilagodbe književnih i kazališnih djela te komedije. Najistaknutija su djela Augusta Bloma, Roberta Dinesena, Urbana Gada, Holgera Madsena, B. Christensena i naročito C. Th. Dreyera. Nakon rata proizvodnja postupno opada na desetak filmova godišnje, tržišno prvenstvo preuzima njemačka kinematografija, mnogi danski sineasti (i Dreyer) emigriraju. Nakon teško prevladane krize početkom zvučnoga razdoblja, obnova filmskog života počinje potkraj 1930-ih. Novi međunarodni uspjesi postižu se 1950-ih (filmovi Laua Lauritzena, Astrid i Bjarnea Henning-Jensena, te Dreyera) i 1960-ih (filmovi H. Carlsena), a 1980-ih danska kinematografija uvrštava se među najistaknutije europske kinematografije (djela B. Augusta, L. von Triera, stvaralačke skupine Dogma). U Danskoj od 1941. djeluje kinoteka (Dansk Filmmuseum), a od filmskih visokih škola svjetski ugled ima međunarodni The European Film College, osnovan 1993.

Danci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13835>.