Albanija

ilustracija
ALBANIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10

Albanija (Republika e Shqipërisë), država u jugoistočnoj Europi, između Crne Gore (duljina granice 172 km) na sjeveru i sjeverozapadu, Kosova (112 km) na sjeveroistoku, Makedonije (151 km) na istoku, Grčke (282 km) na jugoistoku i jugu, Jadranskog i Jonskog mora na zapadu i jugozapadu; obuhvaća 28 748 km².

Prirodna obilježja

Albanija je uglavnom brdovita zemlja (70% teritorija planinsko je područje). Sjeverni dio zauzimaju Prokletije (Jezerca, 2694 m), koje pripadaju Dinarskomu gorju, a južni dio Šarsko-pindske planine s najvišim vrhom države Korabom (Mali i Korabit, 2764 m) na albansko-makedonskoj granici. U albanskom dijelu Epira gorje se pruža do morske obale. Građeno je pretežno od mezozojskih, paleozojskih i eruptivnih stijena, a brežuljci u primorskoj nizini od tercijarnih vapnenaca i fliša; značajna nalazišta nafte i prirodnoga plina. Obala (316 km) je niska, močvarna i slabo razvedena. Veći su zaljevi Drimski, Drački i Vlorski s otokom Sazan (5,7 km²).

U primorju Jadranskoga i Jonskoga mora vlada sredozemna klima, koja dolinama rijeka prodire u unutrašnjost, a u planinskim krajevima kontinentalna. Srednja srpanjska temperatura kreće se od 20 °C u planinskoj unutrašnjosti na istoku do 27 °C u primorju i primorskom zaleđu. Srednja siječanjska temperatura u primorju iznosi od 5 do 8 °C, a u unutrašnjosti oko –1 °C. Količina oborina povećava se od obale prema unutrašnjosti; najviše oborina primi planinsko područje na sjeveru (do 2000 mm), dok južni, ravničarski dijelovi Albanije primaju oko 1200 mm. Rijeke pripadaju slijevu Jadranskoga mora. Od sjevera prema jugu teku Bojana (albanski Bunë) i Drim (Drini; najveća albanska rijeka), a od istoka prema zapadu: Mat, Shkumbin i Vjosa (Vjosë). Veća jezera leže u graničnom području sa susjednim državama: Skadarsko (391 km², od čega 147,9 km² u Albaniji), Ohridsko (358,2 km²; albanski dio 118,9 km²) i Prespansko (274 km²; albanski dio 49,4 km²), a jezero Butrintit (16,3 km²) na jugu države. U primorskom dijelu i dolinama do 600 m visine prevladava sredozemna vegetacija (makija), a iznad toga su listopadne i šume četinjača te planinski pašnjaci.

Stanovništvo

Albanija ima 2 821 977 st. (prema popisu iz 2011). Gustoća naseljenosti iznosi 98,2 st./km² (2011); najnaseljeniji je i gospodarski najrazvijeniji dio zemlje ravničarski kraj uz Jadransku obalu. Od ukupnog stanovništva 82,6% (2011) čine Albanci, zatim Grci (0,9%), Makedonci (0,2%), Arumunji (Vlasi, 0,3%); visok je udjel neopredijeljenih (14%). Po jezičnim i kulturnim razlikama Albanci se dijele u dvije skupine: Gege (54%) na sjeveru i Toske (46%) na jugu. Prema vjeroispovijesti prevladavaju muslimani, većinom suniti (56,7%, 2011), rimokatolici (10,3%, oko Skadra), pravoslavci (6,8%); nereligiozno je 2,5% st. U posljednjem međupopisnom razdoblju (2001–11) broj stanovnika smanjio se za 247 298 st. ili za 8,0%. Godišnji porast stanovništva (0,3%, 2006–11) niži je od njegova prirodnoga priraštaja (5,0‰ ili 0,5%, 2011), zbog iseljavanja. Natalitet iznosi 12,1‰ (2011), mortalitet 7,1‰ (2011), a smrtnost dojenčadi od 15,4‰ (2011) znatno je iznad europskog prosjeka (3,9‰, 2011). Albanci su u prosjeku mladi; u dobi je do 14 godina 20,5% st., od 15 do 64 godine 68,5% st., a u dobi od 65 i više godina 11,0% st. (2011). Očekivano trajanje života iznosi 75,1 godina za muškarce, odnosno 79,7 godina za žene (2011). U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 47,6% aktivnoga stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 23,0%, a u tercijarnim ili uslužnim djelatnostima 29,2% (2010). Sveučilišta imaju Tirana (osnovano 1957), Drač, Korcë, Skadar i Vlora; službeni je jezik albanski (toskijsko narječje). Glavni je grad Tirana (Tiranë; 418 495 st., 2011); ostali su veći gradovi (2011): Drač (Durrës; 113 249 st.), Vlora (Vlorë 79 513 st.), Elbasan (78 703 st.), Skadar (Shkodër; 77 075 st.), Korçë (51 152 st.), Berat (36 496 st.), Lushnje (27 000 st.), Kavajë (20 192 st.) i Gjirokastër (19 836 st.). Prvi put u povijesti popisivanja stanovništva Albanije udjel gradskog (urbanog) stanovništva (54%) veći je od udjela ruralnog stanovništva (46%, 2011).

Gospodarstvo

Sve do 1990-ih Albanija je bila najnerazvijenije i najzatvorenije socijalističko gospodarstvo u Europi, a zbog toga se nakon sloma režima E. Hoxhe suočila s golemim tranzicijskim ograničenjima. Tijekom 1991. Albanija je bila u najtežoj gospodarskoj depresiji u svojoj povijesti (uz pad BDP-a od 35%), a kriza koja se nastavila i tijekom 1990-ih temeljito je izmijenila strukturu albanskoga nacionalnog proizvoda i vanjsku trgovinu. Najizdašniji izvor deviznih prihoda bile su doznake iz inozemstva. Nakon potpisivanja prvoga stand-by sporazuma s MMF-om 1992., Albanija je liberalizirala tržište robe i usluga, uz plivajući tečaj nacionalne valute. Privatizacija državnoga sektora započeta je 1997. pošto je preživljen višemjesečni gospodarski i financijski slom. Godine 2013. BDP je bio 13,1 milijardu USD (po stanovniku 4140 USD); najveći je udjel uslužnog sektora (67,2%) te poljoprivrede (17,5%) i industrije (15,3%). U Albaniji je značajna proizvodnja žitarica (pšenica, kukuruz), voća (lubenice, grožđe) te mesa i mliječnih proizvoda, a razvijeno je i stočarstvo (ovce i koze). Industrijska je proizvodnja slabo razvijena, a temelji se na proizvodnji tekstila, drvne građe i energije iz hidroelektrana. U uslužnim su djelatnostima od 1990., a ponajviše nakon 2000., ojačale telekomunikacijske usluge te trgovina, a značajan je i porast turizma, poglavito u obalnim gradovima uz Jadransko more. Godine 2012. vrijednost izvoza bila je 1,1 milijardu USD, a uvoza 3,9 milijarda USD. Vodeći je vanjskotrgovinski partner Italija (51,1% izvoza i 31,9% uvoza). Prema udjelu u ukupnom izvozu značajni su partneri i Španjolska (9,2%), Turska (3,6%) i Grčka (4,4%). U uvozu su važni i udjeli Grčke (9,5%), Kine (6,4%), Njemačke (6%) i Turske (5,7%). Nezaposleno je 12,9% radno sposobnoga stanovništva (2013). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 25,4% (2002) na 12,4% (2008). Godine 2013. javni je dug iznosio oko 70% BDP-a.

Promet

Albanija ima 423 km željezničkih pruga (2010), 18 000 km cesta (7020 km asfaltiranih) i 74 km unutrašnjih plovnih putova. Zračni je promet nerazvijen. Međunarodna je zračna luka u Tirani (Nënë Tereza ili Rinas). Najveća je i glavna luka Drač, dok je Vlora specijalizirana za promet nafte i naftnih derivata. Izgrađeno je 331 km plinovoda i 249 km naftovoda.

Novac

Novčana je jedinica lek (Leku, L; ALL); 1 lek = 100 ćintara (albanski qindarka).

Povijest

Područje današnje Albanije naseljeno je u južnom dijelu od mlađega paleolitika, a u sjevernome tek od brončanoga doba. Najstarije poznato stanovništvo današnje Albanije bili su ilirski Enheleji, Taulanti, Dasareti, Pirusti i Albani te njima srodni Antinati, Haonci i Molosi. Na jadranskoj su obali oko 900. pr. Kr. nastale grčke kolonije. Za Aleksandra III. Velikoga i njegova nasljednika Kasandra područje Albanije potpalo je pod vlast makedonske države. U III. st. pr. Kr. Ardijejci su stvorili savez ilirskih etničkih skupina koji je obuhvaćao veći dio Albanije. Od 229. pr. Kr. Iliri s područja Albanije bore se protiv Rimljana, koji su 168. pr. Kr. porazili ilirskoga kralja Gencija kraj Skodre (Skadra) i makedonskoga kralja Perzeja kraj Pidne u Makedoniji, nakon čega su sjeverna područja ušla u sastav Ilirika, a južna u sastav rimske provincije Makedonije. Teodozijevom podjelom Rimskoga Carstva 395. područje Albanije pripalo je Istočnorimskomu, poslije Bizantskomu Carstvu. U IV. i V. st. većina tamošnjega stanovništva prihvatila je kršćanstvo. Nakon provala Vizigota i Huna, od polovice VI. st. (547. stižu do Drača, 549. zauzimaju grad Toper) u zemlju prodiru Slaveni i osvajaju je do 614., a pred njima se kršćansko romanizirano ilirsko stanovništvo povuklo u brdovite sjevernoalbanske predjele. Početkom IX. st. područje Albanije organizirano je u bizantsku Dračku temu, između 861. i 1018. bilo je pod vlašću Prvoga Bugarskog Carstva, potom je kao Dračka tema ponovno pod vlašću bizantskih careva. Godine 1080–81. Robert Guiscard osvaja Vloru i Drač. U XI. st. počinju se u bizantskim vrelima upotrebljavati izrazi Arbanon, Albanon, odnosno latinski Albanum i Albania, a u slavenskim izvorima Raban u značenju područja sjeverno i sjeveroistočno od Drača i zapadno od Ohrida. Potkraj XI. st. u sjevernim dijelovima zemlje stvorena je prva samostalna feudalna kneževina s političkim središtem, vjerojatno u gradu Krujë. Početkom XIII. st. Drač su osvojili Mlečani, a njihovu je vlast nakratko priznao i Dimitrije, knez u Albanu; potom je područje od Drača do Korintskoga zaljeva pripadalo epirskomu despotu Mihaelu I. Angelu do 1230., kada je ušlo u sastav bugarske države, a od 1252. Nikejskoga Carstva. Albanski gradovi na jadranskoj obali od 1269. dolaze postupno pod vlast napuljskoga kralja Karla I. Anžuvinca, koji se 1272. naziva »kraljem Albanije«. Godine 1343–45. srpski kralj Stefan Dušan zauzeo je, s iznimkom anžuvinskoga Drača, područje Albanije i podijelio ga albanskim velikašima. Nakon raspada njegove države za vlast na području Albanije bore se ojačale velikaške obitelji, na sjeveru Balšići i Dukagjini, u središnjem dijelu Topije i Kastriotići, a na jugu Musaki, Arianiti, Zenebishi i Shpata. Nakon pobjede osmanske vojske nad Đurđem II. Balšićem 1385. u Albaniju prodiru Osmanlije i postupno je osvajaju. Protiv njihove nadmoći borio se Juraj Kastriotić 1443–68., poznat kao Skenderbeg. Njegovom smrću otpor u zemlji slabi, pa 1479. u ruke osmanskoga sultana, osim nekoliko tvrđava, dolazi gotovo cijela Albanija. Predajom Drača 1501. našlo se u sastavu Osmanskoga Carstva cijelo područje današnje Albanije. S uspostavom osmanske vlasti među stanovništvom Albanije započeo je snažan proces islamizacije pred kojim je dio kršćanskog stanovništva pobjegao u južnu Italiju. Protiv osmanske vlasti na području Albanije izbija više neuspjelih ustanaka (1481., 1537., 1571., 1708–11. i 1716). Nakon velike seobe Srba u zemlje pod vlašću Habsburgovaca u XVII. i XVIII. st., islamizirani Albanci naseljavaju se na Kosovu, u Metohiji i u zapadnoj Albaniji pojačavajući tako od prije nazočan albanski etnički element. Tek slabljenjem osmanske države u drugoj polovici XVIII. st. stvaraju se gotovo samostalne feudalne kneževine pod vlašću domaćih feudalaca, na sjeveru Bušatlija, namjesnika Skadra, a na jugu Ali-paše Janinskoga. Pokušaji provođenja reformi radi učvršćenja osmanske vlasti u Albaniji izazivali su bune i ustanke. Nakon pogibije Ali-paše Janinskoga 1822. i predaje Mehmed-paše Bušatlije 1831., Porta je nastojala reformama učvrstiti vlast u Albaniji, ali je njihovo provođenje dovodilo do buna i ustanaka 1831–37., 1840–43., 1855–69. Porast nacionalne svijesti potaknuo je Albance da u drugoj polovici XIX. st. postave zahtjeve za samostalnošću. Godine 1878. nastala je prva albanska vojno-politička organizacija, poznata kao Prizrenska liga, koja se suprotstavljala odlukama Berlinskoga kongresa, kojima su dijelovi Albanije trebali pripasti Crnoj Gori i Grčkoj. Za I. balkanskog rata u Albaniji je izbio sveopći ustanak, u Vlori je osnovana privremena vlada, a Ismail Kemal Bey proglasio je 28. XI. 1912. neovisnost Albanije, koja je priznata na konferenciji velikih sila u Londonu 20. XII. 1912. i Londonskim ugovorom o miru 30. V. 1913. Albanija je formalno stavljena pod protektorat velikih sila, koje su joj odredile granice i vladara, kneza Wilhelma I. Wieda (7. III. – 2. IX. 1914), ali je on pobjegao pred ustanicima. Londonskim tajnim ugovorom od 26. V. 1915. Saveznici su obećali Italiji otok Sazan (Saseno) i Vloru s okolicom, a u središnjem dijelu Albanije trebalo je stvoriti albansku državu pod protektoratom Italije, ali je to bilo onemogućeno ustankom iz 1920. Na konferenciji veleposlanika u Londonu 17. XII. 1921. potvrđena je neovisnost Albanije u granicama iz 1913. Autokratski režim Ahmeda I. Zogua svrgnula je 1924. građansko-demokratska struja Fana Nolija, metropolita Albanske pravoslavne crkve. Godine 1925. Zogu je postao predsjednikom republike, ugovorima s Italijom iz 1926. i 1927. stavio je zemlju pod talijansku zaštitu te se 1928. proglasio kraljem Albanaca. Unatoč tomu, talijanske snage napale su 7. IV. 1939. Albaniju i okupirale zemlju te formalno proglasile »personalnu uniju« pod Viktorom Emanuelom III. U II. svjetskom ratu Albanci su se borili na objema stranama. Pokret otpora organiziran je pod vodstvom KP Albanije, 1942. u Pezi je izabran Glavni narodnooslobodilački odbor, 1943. reorganizirani su partizanski odredi u Narodnooslobodilačku vojsku. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. okupirana područja zaposjeli su Nijemci. U svibnju 1944. stvoreno je Antifašističko vijeće i Komitet narodnog oslobođenja pod predsjedanjem Envera Hoxhe. Na II. kongresu Antifašističkoga vijeća u Beratu 20. XII. 1944. osnovana je privremena vlada Albanije, a u prosincu 1945. izabrana je narodna skupština, koja je proglasila republiku. Tijekom 1945–48. zbližuje se s Jugoslavijom, a 1955. primljena je u UN. Sovjetski saveznik postala je članstvom u SEV-u (1956–61) i Varšavskom paktu (1956–68). Postupno se razišla sa SSSR-om pa je tijekom 1961–78. bila povezanija s Kinom. Poratna komunistička diktatura, koja je rezultirala potpunom izolacijom zemlje, staljinističkim totalitarizmom i drastičnom bijedom većine Albanaca, načeta je smrću predsjednika Envera Hoxhe (1985). Pod unutarnjim pritiskom njegov nasljednik Ramiz Alia provodi ograničenu demokratizaciju. Potkraj 1990. uveo je višestranački sustav te je 1991. s reformiranom komunističkom strankom pobijedio na prvim izborima. Zbog narodnoga nezadovoljstva održani su 1992. novi izbori, na kojima je pobijedila Demokratska stranka Salija Berishe. Uslijedilo je potpunije otvaranje Albanije zapadnim državama. Godine 1994. Albanija je pristupila programu NATO-a Partnerstvo za mir (američka vojska uspostavila je bazu u sjevernoj Albaniji radi izviđanja u BiH). Demokratska stranka pobijedila je i na izborima 1995. u kojima su niz nepravilnosti i državnih pritisaka oštetili oporbu. S Grčkom je Albanija 1996. potpisala ugovor o prijateljstvu nakon razdoblja međusobnih napetosti izazvanih pograničnim incidentima (1994), utjecajem Turske (albansko-turski sporazum o sigurnosti 1992. i vojni sporazum 1995) te grčkim protjerivanjem 1500 albanskih ilegalnih useljenika (početkom 1996). U siječnju 1997. počela je oružana pobuna na jugu Albanije, potaknuta ogorčenošću građana zbog gubitka ušteđevina u privatnim štedionicama. Pobunjenici su zauzeli desetak gradova na jugu i oko 25% teritorija, a nemiri su se proširili i na sjever. Vlast je uvela izvanredno stanje, iz zemlje je pobjeglo više od 10 000 Albanaca (do sredine ožujka 1997), uglavnom u Italiju i Grčku. Pobunjenički zahtjevi za smjenom predsjednika Berishe bili su ublaženi stvaranjem privremene vlade nacionalne pomirbe, koja je zatražila dolazak međunarodnih mirovnih snaga. Pod talijanskim zapovjedništvom 15. III. 1997. počela je humanitarna intervencija međunarodnih europskih snaga, u kojoj je sudjelovalo do 7000 vojnika. Okončana je u kolovozu 1997. nakon organiziranja raspodjele humanitarne pomoći i potpore novim izborima, koji su bili održani potkraj lipnja. Na njima je pobijedila lijeva koalicija predvođena Socijalističkom strankom Albanije, a premijer je postao Fatos Nano. U nemirima tijekom bezvlašća 1997. poginulo je više od 1500 Albanaca. Nano je bio premijer do 1998. i ponovno 2002–05. Vlast je podržavala težnje kosovskih Albanaca za nezavisnošću te je pomagala Oslobodilačku vojsku Kosova (1999. u Albaniju se sklonilo oko 440 000 izbjeglica s Kosova). Od 2005. premijer je S. Berisha (reizabran je 2009). Od 2009. Albanija je članica NATO-a. Masovni oporbeni prosvjedi sa zahtjevima za Berishinom smjenom održani su u Tirani početkom 2011. Na parlamentarnim izborima u lipnju 2013. pobijedila je koalicija okupljena oko Socijalističke stranke, te je premijer postao njezin vođa Edi Rama (2000–11. bio je gradonačelnik Tirane). Na tom je položaju ostao i nakon izbora u lipnju 2017., na kojima je Socijalistička stranka ostvarila većinu u parlamentu.

Politički sustav

Po Ustavu od 21. X. 1998. (stupio na snagu 28. XI. 1998), Albanija je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države. Bira ga Narodna skupština na 5 godina, a može biti izabran za najviše dva mandata. Kandidati za predsjednika moraju biti albanski državljani po rođenju, stariji od 40 godina i moraju živjeti u Albaniji u neprekinutom trajanju od najmanje 10 godina prije kandidature. Izvršnu vlast u Albaniji ima Vijeće ministara, koje se sastoji od premijera, zamjenika premijera i ministara. Predsjednik republike imenuje mandatara za sastav vlade na prijedlog parlamentarne većine, a ostale članove na prijedlog premijera. Vijeće ministara na dužnost stupa nakon što mu parlamentarna većina iskaže potporu. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Skupština (Kuvendi) sa 140 zastupnika, koje biraju građani na općim i tajnim izborima za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast imaju Visoki sud, čije članove imenuje predsjednik republike uz pristanak Skupštine za mandat od 9 godina, i Ustavni sud, čijih 9 članova, uz pristanak Skupštine, imenuje predsjednik republike za mandat od 9 godina, bez mogućnosti novog mandata. Administrativno je Albanija podijeljena na 12 prefektura. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 28. studenoga (1912).

Albanija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 19.9.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1368>.