Ćipiko, Ivo

Ćipiko, Ivo, književnik (Kaštel Novi, 13. I. 1867Kaštel Novi, 24. IX. 1923). Školovao se u sinjskoj franjevačkoj i splitskoj gimnaziji te u Križevcima, gdje je 1890. završio Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište. Nakon službovanja u više hrvatskih mjesta, prešao je 1911. u Srbiju; bio je dopisnik beogradskih novina i namještenik u državnom Presbirou. God. 1914. dobio je »srpsko podanstvo«, pa su ga austrougarske vlasti proglasile veleizdajnikom. Kao ratni izvjestitelj boravio je u Solunu, Ateni, na Krfu, potom u Rimu, na Korzici, u Marseilleu i drugdje, a nakon rata u Beogradu postao inspektor u Ministarstvu šuma.

Ćipikovo je književno djelo prožeto autobiografskim elementima, veristički objektiviranim slikama izvornih sredina, panteističkim doživljavanjem prirode, a tematizira socijalni položaj maloga čovjeka iz siromašnoga dalmatinskog sela. Objavio je zbirke pripovijedaka Primorske duše (1899), Sa jadranskih obala (1900) i Sa ostrva (1903), roman Za kruhom (1904), kroniku propadanja primorskoga sela, koji odražava antitetičan odnos prirodnoga života i života opterećena civilizacijskim normama, socijalni roman Pauci (1909), umjetnički uspjeliji, tragičnu sliku društva kojemu ćudoredne i etičke vrijednosti nagriza zelenaški kapital, osrednje drame Na granici (1910), Volja naroda (1911) i dr. U beogradskoj fazi pisao je uglavnom autobiografsko-memoarsku prozu (Utisci iz rata 1912, 1914; Iz ratnih dana 1912–1917, 1917; Iz solunskih borbi, 1919), zanimljivu za razumijevanje njegove inače kontroverzne osobnosti. Unatoč činjenici da se nije uspio izdignuti iznad prosjeka, novelistikom i romanom Pauci Ćipiko je obogatio hrvatsku književnost, kojoj pripada rođenjem, tematikom i jezikom, a srpskoj vlastitom odlukom i javnim djelovanjem.

Ćipiko, Ivo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13581>.